MEDICI

MEDICI, firentinska obitelj. Bogatstvom, moći, mecenatstvom u kulturi i umjetnosti obilježila je razdoblje od XIII. do XVII. st.

Grb obitelji Medici

Grb obitelji Medici na Palazzo del Popolo u Sieni

Podrijetlom iz Mugella u Toskani, doline u gornjem toku rijeke Sieve, rodonačelnik je obitelji Medico di Potrone, rođen 1046, po kojem je obitelj dobila ime i grb, u kojem je šest kuglica. Nastanili su se u Firenci 1260. i upisali se u ceh vunarskih obrtnika (Calimala) i ceh mjenjača novca (Arte del Cambio). Već 1261. vodili su se kao pripadnici debeloga naroda (popolo grasso), što im je davalo pravo ulaska u Gradsko vijeće. U drugoj pol. XIV. st. obitelj je stupila i na polit. scenu: u tridesetak mandata smjenjivali su se kao članovi Gradskog vijeća, ali među njima je čak petero bilo osuđeno na smrt zbog sudjelovanja u urotama i nemirima između 1343. i 1360. Salvestro de’ Medici (1331–88) bio je jedan od prvaka vunarskoga ceha koji za vrijeme ustanka ciompa 1378. obavljao najvišu dužnost gonfalonjera i stao na stranu ciompa protiv grad. oligarhije. No tradicija »usijanih glava« u obitelji nastavila se i tijekom 1400, kada su neki Medici sudjelovali u urotama protiv vlasti, tako da je Gradsko vijeće poslalo obitelj u egzil s dvadesetogodišnjom zabranom obavljanja javnih dužnosti, od čega su bila izuzeta samo dva Medicija i njihove obitelji, Vieri i Averardo (zvani Bicci), koji se uspješno bavio novčarskim poslovima. Njegov sin Giovanni di Bicci (1360–1429) osnovao je Medičejsku banku (Banco dei Medici) i postao jedan od najbogatijih tal. bankara zahvaljujući tomu što mu je povjereno upravljanje papinskom riznicom, uključujući i prikupljanje crkv. poreza. Otvorio je podružnice po cijeloj Europi i ubrzo postao jedan od najbogatijih Firentinaca. Od njega potječe grana obitelji koja je pridonijela procvatu Firence i renesansne kulture. Bio je i umješan političar jer je podupirao zahtjeve mršavoga naroda (popolo minuto) za uvođenje katastra i proporcionalnog oporezivanja, koje je pogodilo bogatije slojeve, pa tako i Medicije, no Giovanni je to objasnio brigom za vlastiti grad. Njegov sin Cosimo, zvan Stariji (1389–1464), naslijedio je očevu energičnu narav i sposobnost; shvatio je da je obiteljskom bogatstvu potrebna polit. zaštita pa se počeo baviti politikom. Iako su ga pristaše nagovarale da se dade izabrati za gonfalonjera i uzme svu vlast u gradu, Cosimo je odlučio djelovati u sjeni kao neformalni vladar Firence, preko svoje »medičejske stranke« i pristaša. Unatoč tomu, konkurentske obitelji Albizzi i Strozzi (također bankari), stvorile su »protumedičejsku stranku« i optužile Cosima da želi prigrabiti svu vlast, pa je 1433. uhićen pod optužbom da je kao magnat pripremao drž. udar te doživotno prognan iz grada, u tzv. prvom izgonu Medicija. Iz egzila u Veneciji, Cosimo je novcem i uz pomoć pape uspio izabrati svoje pristaše u grad. vlast. Tomu je pomoglo i nezadovoljstvo naroda oligarhijom Albizzijevih i Strozzijevih, dok su Medici uživali naklonost naroda. Nova sinjorija pozvala je Cosima natrag u grad i prognala njegove protivnike; za zasluge i dobročinstva dodijelila mu je počasnu titulu pater patriae – otac domovine. Njegov sin Piero »il Gottoso« (1416–69) bolovao je od gihta, što odražava njegov nadimak. Bio je mudar vladar, iako je vladao u sjeni bez ikakve javne dužnosti. Pravu veličinu obitelj je dosegnula za vladavine Pierova sina Lorenza, zvanog Veličanstveni (il Magnifico, 1449–92). Bio je prvi Medici koji se srodio s plavom krvi, oženivši se kneginjom Clarice Orsini iz rimske patricijske obitelji. Preživio je atentat 1478, u kojem je stradao njegov brat Giuliano, u uroti obitelji Pazzijevih uz potporu pape i drugih tal. vladara, kojima je obitelj Medici počela smetati kao prejaka, a Firenca postala ozbiljan trgovački i polit. konkurent. Urota je samo povećala popularnost Medicija i omogućila Lorenzu da provede polit. reformu, po kojoj je svaku odluku on morao potvrditi. Bio je vješt političar na vanjskopolit. planu i efikasan diplomat koji je ostvario »talijanski mir«, neku vrstu ravnoteže snaga, koji bi se danas mogao usporediti s miroljubivom koegzistencijom. Za njegove vladavine Firenca je ostvarila golem gosp. napredak, osiguran i vještom diplomacijom, uključujući i stvaranje bračnih veza koje su Firenci jamčile sigurnost. Lorenzo se bavio književnošću, filozofijom, umjetnošću i kolekcionarstvom, a njegovom su zaslugom firentinski slikari i kipari postali traženi u cijeloj Italiji. Nakon smrti 1492. na vlast je došao njegov sin Piero »il Fatuo«, tj. »Plitki« (1472–1503), koji unatoč slavnim precima nije bio na visini uloge koja se od njega očekivala.

Palazzo Medici-Riccardi

Vrt u Palazzo Medici-Riccardi u Firenci

»Talijanski mir« naprasno je prekinut 1494, kada je franc. kralj Karlo VIII. odlučio s vojskom krenuti u Italiju da bi proširio svoj utjecaj. Piero mu se nije suprotstavio, tako da je Niccolò Machiavelli pisao da je Firenca pala »potezom krede« – dolaskom franc. komornika koji su oznakom krede na vratima rekvirirali imovinu Firentinaca. Odlukom grad. vlasti Piero je optužen za kukavištvo i prognan, a Firencom je zavladao oštar protivnik Medicija i njihova bogatstva, dominikanac Girolamo Savonarola (1452–98), koji je zaveo teokratsku vlast i proglasio Krista vladarom Firence. Savonarolina je vlast trajala 1494–98, nakon čega je uspostavljena republikanska vlast. Nakon Pierove smrti 1503. u progonstvu (utopio se u rijeci Garigliano), glava obitelji postao je kardinal Giovanni Medici (1475–1521), Lorenzov sin, pod čijom su se zaštitom Medici 1512. vratili iz egzila, nakon pada republikanske vlasti uz pomoć španj. vojske. Giovanni je 1513. postao papa (Leon X.) i bio je pravi vladar Firence umjesto Lorenza Mlađega (1492–1519), Pierova sina. Leon X. ušao je u povijest kao promicatelj i zaštitnik umjetnika, najveći renesansni papa. Lorenzo Mlađi, zvan i urbinski vojvoda, umro je mlad, kao i njegov brat Giuliano, vojvoda od Nemoursa, ne stigavši se potvrditi kao samostalni vladar, iako je Machiavelli polagao u njega nade i čak mu posvetio Vladara (Il Principe, 1532). Leon X. umro je u četrdeset šestoj godini, a Medici su dobili još jednog papu: kardinal Giulio Medici (1478–1534), sin Giuliana, brata Lorenza Veličanstvenoga, koji je poginuo u uroti Pazzijevih, stupio je na papinski tron kao Klement VII., stolujući 1523–34. Njegov je papinski mandat protekao u znaku luteranske shizme i mijenjanja savezništava, pa se umjesto s novim carem Karlom V. Habsburgom povezao s franc. kraljem, što je dovelo do velike pljačke Rima 1527. Padom Rima pao je i papinski protektorat u Firenci, kojim je samo nominalno i mlako vladao Alessandro (1511–37), nezakoniti sin Klementa VII. Vladao je od 1519, a nakon pada Rima doživio je 1527. »treći izgon Medicija«, kada je nakratko restaurirana republikanska vlast 1527–30. No Klement VII. pomirio se s Karlom V., a car je za uzvrat omogućio povratak Alessandra na vlast u Firenci, priznavši mu titulu vojvode. No Alessandro je bio neomiljen u narodu, nasilan i brutalan i Firentinci su se bojali njegove osobne, njem. garde. God. 1537. dao ga je ubiti njegov bratić Lorenzino, zvan Lorenzaccio, ali ga nije uspio zamijeniti na tronu, jer je uz papinu potporu na vlast postavljen pripadnik sporedne loze koja je ostala u Mugellu, Cosimo I., unuk Giovannija, koji se oženio Caterinom Sforza, a sin kondotjera koji je pod imenom Giovanni dalle Ban-de Nere bio u Klementovoj službi. Cosimo I. (1519–74) posljednji je veliki izdanak loze Medici. Postao je toskanski vojvoda uz blagoslov cara i pape, vladao je apsolutistički i prosvijećeno te ušao u povijest kao mecena i zaštitnik umjetnika. Naslijedio ga je sin Francesco I. (1541–87), povučen i neodlučan, kojega je otrovao njegov brat, kardinal Ferdinando Medici (1549–1609), koji je preuzeo vlast u Toskani i držao ju sve do 1609. Naslijedio ga je sin Cosimo II. (1590–1621), koji je umro mlad od tuberkuloze. Cosimova važna djela su zatvaranje Medičejske banke, koju je držao nedostojnom kneževske dinastije kakvom su se smatrali Medici, te zaštita Galilea Galileja. Nakon njegove smrti na tron su stupali beznačajni nasljednici u prvom koljenu, Ferdinand II. (1610–70), Cosimo III. (1642–1723) i konačno Giovanni Gastone (1671–1737), kojim se loza ugasila, a vlast prešla Habsburgovcima. Među istaknutim je Medicima i franc. kraljica Katarina Medici (1519–89), kći Lorenza, urbinskoga vojvode, omiljena nećakinja Klementa VII., koji ju je dao udati za Henrika II. Njezino je ime neslavno vezano za pokolj hugenota u noći sv. Bartolomeja. Nakon prerane smrti muža, vladala je kao regentkinja, utjecajna i politički vješta, nimalo omiljena u narodu, a njezini su sinovi bili franc. kraljevi Franjo II., Karlo IX. i Henrik III. Medici su osim dvojice papa dali deset kardinala, a po majčinoj lozi osam kardinala.

Autor: Damir Grubiša
Literatura:
Ch. Hibbert, The Rise and Fall of the House of Medici, London, 1975;
J. R. Hale, Florence and the Medici, London, 1980;
M. Vannucci, I Medici: una famiglia al potere, Roma, 1990;
P. Strathern, The Medici: Godfathers of the Renaissance, London, 2005.