MEDICI, COSIMO I

MEDICI, COSIMO I., veliki vojvoda Toskane (Barberino di Mugello, 15. VI. 1519 – Castello kraj Firence, 21. IV. 1574).

Bronzino, Cosimo I. Medici

Agnolo Bronzino, Cosimo I. Medici, 1545,
Firenca, Galleria degli Uffizi

Sin Giovannija Medicija, kondotjera poznatog pod imenom Giovanni dalle Bande Nere, po crnoj odori koju je nosila njegova vojska, praunuk Lorenza starijega, Cosimova brata, i unuk Caterine Sforza. Nakon ubojstva rođaka Alessandra de’ Medicija, prvoga vojvode Firence, koje je naručio rođak Lorenzino de’ Medici, došao je 1537. u Firencu s moćnom zaštitom cara Karla V. i pape Pavla III. te biran za poglavara Firentinske Republike, uz klauzulu da će stvarnu vlast obavljati vijeće od četrdeset osam građana. Takvu je ideju razradio Francesco Guicciardini u dogovoru s papom, pokušavajući pomiriti republikanske težnje i slobodarsku tradiciju Firence s vlašću Medicija po uzoru na stariju generaciju, Cosima i Piera, koji su imali faktičku moć, ali ne i institucionalnu vlast u gradu. Istodobno je careva vojska porazila vojsku firentinskih prognanika predvođenih Pietrom Strozzijem kraj Montemurla, a Cosimo je raspustio Vijeće Republike i proglasio se drugim vojvodom Firence, za što je dobio potporu Karla V. i njegovu carsku diplomu s priznanjem titule. Uveo je samovlast, svodeći moć legalnih institucija firentinske države na formalnu. Ograničio je moć velikih firentinskih obitelji, ali je njegova despotska vlast pogodila ponajviše firentinsku aristokraciju i bogate građane, a podupirali su je građani i širi slojevi. Vladao je posebnim uredbama, a u obavljanju vlasti okružio se »pripadnicima naroda«, pa je njegova vladavina isprva uživala popularnost među podanicima skromnijega podrijetla i imovnoga stanja. Poduzeo je učinkovite mjere za jačanje moći i ugleda Firence i za efikasnu reorganizaciju države, proglašavajući nove zakone, među kojima i kazneni zakonik. Uveo je novu administrativnu podjelu i popunio novi upravni sloj mladim ljudima, neopterećenima stranačkim sukobima. Ubrzo je njegova vlast došla na dobar glas po sposobnim magistratima, dobro organiziranoj vojsci i policiji pa je Cosimo doživljen kao moderni vladar. Da bi pridobio naklonost naroda, pokrenuo je mnoge gosp. aktivnosti: organizirao proizvodnju tapiserija za izvoz, gradio ceste, luke i gradove, isušivao močvare da bi povećao poljoprivrednu proizvodnju, obnovio staru, tradicionalnu tekstilnu industriju i proizvodnju mramora, a poticao je i financirao nove poduzetničke inicijative. Za njegove vladavine gospodarstvo je procvalo, trgovina ojačala, a ulagao je i u izgradnju firentinske trgovačke i ratne flote. Osnovao je pomorski red sv. Stefana 1561. i sudjelovao s firentinskom flotom u Lepantskoj bitki 1571. Unatoč gosp. napretku, njegove su investicije u javne građevine i modernizaciju vojske i flote iziskivale povećanje poreza pa je posljednjih godina u narodu povećano nezadovoljstvo njegovom vlašću. Bojeći se moguće pobune, novačio je u vojsku samo podanike sa sela i iz drugih gradova pod firentinskom vlašću. Nesmiljeno se obračunavao s konkurentima koji bi ga mogli ugroziti pa je dao ukloniti pripadnike obitelji Strozzi, a Lorenzina de’ Medicija ubile su njegove plaćene ubojice u Veneciji 1548. i tako otklonile opasnost da mu neki drugi pripadnik obitelji ugrozi vlast. Usporedno s jačanjem tiranije i rastom vojne moći, Cosimo ju je težio i većoj ulozi u svj. politici pa se nastojao izvući ispod patronata Karla V. upućivanjem znatne financ. pomoći caru, što je dovelo do toga da se carska vojska povukla iz Firence i Pize. Uspio je čak posredovati u stjecanju neovisnosti Siene i ostaviti ju 1549. pod zaštitom samo jednoga španj. garnizona.Nakon pobune protiv Španjolaca u Sieni 1552. Cosimo ju je osvojio 1555, da bi ju stavio pod svoju vlast 1557. Opsada Siene trajala je čak šest mjeseci: od 40 000 stanovnika preživjelo je samo 6000. Mirom u Cateau-Cambrésisu Cosimo je dobio i Montalcino, ali nije uspio pripojiti Pontremoli i Korziku, u to doba pod genovskom vlašću. Uspjeh na unutarnjem i vanjskom polit. planu nagnao ga je da potraži za sebe zvučniju vladarsku titulu, kraljevsku ili nadvojvodsku, ali u tome nije dobio carevu potporu. Stoga se okrenuo novom papi Piju IV. iz loze milanskih Medicija, koji je stupio na papinski tron 1559. Godinu dana poslije, u znak savezništva s Cosimom, imenovao je kardinalom njegova sina Giovannija, a nakon njegove smrti i drugog sina Ferdinanda. Stoga je lako pridobio papu Pija V. da ga svečanookruni za velikog vojvodu Toskane 1569. u Rimu. Španj. kralj i austr. car odbili su priznati Cosimu titulu koju mu je dodijelio papa, dok je priznanje dobio od Francuske i Engleske, a s vremenom su ga priznale i sve druge eur. države. Potom se povukao s vlasti u korist sina Francesca i prešao u dvorac Castello kraj Firence, gdje se nakon smrti prve žene Leonor (Eleonore) de Toledo 1570. ponovno oženio građankom Camillom Martelli, nakon izvanbračne veze s Eleonorom degli Albizzi, firentinskom plemkinjom koja mu je rodila dvoje djece. Proslavio se kao mecena i zaštitnik umjetnika, pisaca i znanstvenika. Za njega su Firentinci, kao i za Lorenza Veličanstvenoga, govorili da boluje od bolesti koju su zvali »male della pietra« (»bolest kamena«), tj. strasti za gradnjom građevina. Širom Toskane gradio je utvrde, palače i javne zgrade: ponovno je dao izgraditi Sienu, razrušenu tijekom opsade 1555, utvrdio Pisu, Volterru i Castrocarro, San Piero, Empoli, Cortonu, podignuo Portoferraio na otoku Elbi, izgradio obrambenu liniju na Apeninima, arhetip Maginotove linije, osnovao nove gradove kao što su Cosmopoli i Eliopoli; dao izgraditi palaču Uffizi, gdje je objedinio sve javne službe po nacrtu Giorgia Vasarija, kojemu je povjerio i preuređenje Stare palače (Palazzo Vecchio). Preselio se u palaču Pitti, koju je proširio arhitekt i kipar Bartolomeo Ammanati (za kojega su Firentinci tom prigodom ispjevali i poseban epigram: »Ammanati, Ammanati, quanti marmi hai rovinati« – »Ammanati, Ammanati, koliko si mramora upropastio«), a obje je palače spojio galerijom koju je projektirao Vasari. Iza palače Pitti Cosimo je sam, uz neznatnu Tribolovu pomoć, dizajnirao park Boboli. Bio je ponosan na svoju umj. officinu (radionicu), kako ju je nazivao, kroz koju je financirao mnogobrojne umjetnike, među kojima su bili G. Vasari, Agnolo Bronzino, Jacopo Pontormo i Benvenuto Cellini. U svojoj palači dao je izgraditi studio, koji je dovršio sin Francesco, bogato dekoriran slikama najpoznatijih majstora. Bavio se i urbanizmom pa je dao projektirati šetališta uz rijeku Arno. U znak poštovanja prema Michelangelu zauzeo se za povratak njegova tijela u Firencu i svečani pokop u crkvi Santa Croce 1564. Bavio se intenzivno arheologijom, vodio je iskopavanje etrurskih nekropola i spomenika. Osnovao je Firentinsku akademiju i financirao istraživanja iz različitih područja – od astronomije, botanike i kemije do lingvistike. Njegovu su zaštitu i razumijevanje zatražili mnogi književnici i intelektualci iz Europe koji su u njemu, s prevelikim očekivanjima, vidjeli vladara koji bi mogao postati jednom od važnijih eur. figura, a Firenci vratiti sjaj i moć iz doba Lorenza Veličanstvenoga. Također su brojne polit. izbjeglice tražile Cosimovu pomoć, no on je istodobno bio i polit. realist koji je shvaćao da bi njegova intervencija mogla izazvati neprijateljstvo ne samo austr. cara nego i pape i drugih tal. vladara, koji bi se mogli ujediniti protiv njega. Jedan od njih je i M. Držić, koji mu je uputio tri tal. jezikom pisana pis-ma (2, 3. i 27. VII. 1566), tražeći pomoć u pokušaju rekonstruiranja dubr. vlade. Cosimo je imao ukupno petnaestero djece: jedanaestero s Leonor, dvoje s Eleonorom degli Albizzi i dvoje s Camillom Martelli. Sudbina je njegova potomstva tragična: troje je djece umrlo od malarije, među njima i kardinal Giovanni. Kćer Izabelu zadavio je zbog bračne nevjere muž, a sin Pietro je svoju ženu ubio zbog ljubomore; njegov nasljednik Francesco I. oženio se Ivanom Austrijskom, sestrom habsburškoga cara Maksimilijana II., a nakon njezine smri Biancom Cappello, s kojom je otrovan 1587, najvjerojatnije po nalogu brata Ferdinanda, koji ga je naslijedio kao nadvojvoda Ferdinand I., odbacivši kardinalsku čast. (→ UROTA)

Autor: Damir Grubiša
Literatura:
J. A. Symonds, Renaissance in Italy: The Age of the Despots, London, 1926;
F. Schevill, History of Florence, New York, 1961;
Ch. Hibbert, The Rise and Fall of the House of Medici, London, 1975;
K. Eisenbichler, The Cultural Politics of Duke Cosimo I. De’ Medici, London, 2001;
P. Strathern, The Medici: Godfathers of the Renaissance, London, 2005.