MATIĆ, TOMO

MATIĆ, TOMO, hrvatski književni i kulturni povjesničar i filolog (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 12. VII. 1874 − Zagreb, 21. XII. 1968).

Studij slavistike i romanistike završio u Beču 1896, gdje je iste godine stekao doktorat. Bio je suplent u Zemunu, gimnazijski profesor u Splitu, redaktor hrv. izdanja Liste državnih zakona u Beču (1904–18), ravnatelj klas. gimnazije u Osijeku (1919–21) i tamošnje Trgovačke akademije (1921–32), nadbiskupske klas. gimnazije u Zagrebu (1932–37) te predsjednik HAZU (1942–46). Bavio se književnopovijesnim, komparatističkim, kulturološkim i filološko-tekstološkim istraživanjima dopreporodne hrv. književnosti, što je rezultiralo objavljivanjem više monografija i studija, nastalih u duhu filološke škole Vatroslava Jagića (Hrvatski književnici mletačke Dalmacije i život njihova doba, 1925−27; Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije Preporoda, 1945; Slavonsko selo u djelima hrvatskih pisaca potkraj osamnaestoga vijeka, Rad JAZU, 1962, 324). Proučavao je razvoj hrv. školstva i kazališta te povijesnopravne dokumente i leksičku problematiku. Važan je njegov rad na kritičkom izdavanju tekstova starih hrv. pisaca u ediciji Stari pisci hrvatski i Građi za povijest književnosti hrvatske, u kojima je priredio i opsežnim biografsko-kritičkim komentarima popratio opuse Matije Antuna Relkovića, Antuna Kanižlića, Antuna Ivanošića, Matije Petra Katančića, Vida Došena, Andrije Kačića Miošića, Filipa Grabovca, Petra Zrinskoga te pojedina djela Barne Karnarutića, Pavla Vitezovića Rittera, Antuna Josipa Knezovića i Josipa Stipana Relkovića.

O Držiću je pisao u studiji pod naslovom Molièreov »L’Avare« i njegovi prethodnici (Nastavni vjesnik, 1898, VI), u kojoj je obradio motiv škrca u djelima prije istoimene Molièreove komedije. Ustvrdio je da je sadržaj Držićeva Skupa isti kao i u Plautovu Ćupu (Aulularia), ali, budući da je Držić bio dobar poznavatelj suvremene tal. književnosti, vjerojatno je poznavao i dramu Giovanbattiste Gellija Torba (La Sporta, 1543), koja također obrađuje motiv škrca. Iako u kompoziciji Skupa nema dokaza da se Držić poslužio Gellijevim djelom, Matić zaključuje da su lokalizacija i nešto slobodniji razvoj radnje, uvođenje kršć. elemenata umjesto poganskih te proze umjesto stihova osobine što ih je Skup baštinio od tal. komedija XVI. st. Držićem se bavio i u studiji Molièrove komedije u Dubrovniku (Rad JAZU, 1906, 166), u kojoj je analizirao frančezarije što su ih prevodili i adaptirali mahom anonimni autori. Motiv nevjerne žene i naivna muža Držić je obradio u komediji Tripče de Utolče, a Molière u komediji George Dandin. U književnosti zapadnih naroda to je star motiv, a proučavao ga je Pavle Popović (Marin Držić i Molier, 1904), koji je najprije smatrao da je Držić crpio iz nekoliko novela Decamerona Giovannija Boccaccia (III, 6; III, 9; VII, 4; VII, 8), da bi se potom te teze odrekao (»možda Držić taj motiv nije uzeo neposredno iz Boccacia, nego recimo, iz koje talijanske komedije toga vremena«), a kao potencijalni predložak naveo je komedije Rhodiana (1553) Andree Calma i El Pedante (?1529) Francesca Bella. Matić se slaže s mišljenjem da Držić taj motiv nije preuzeo izravno od Boccaccia, ali je odbacio Popovićevu tvrdnju da bi Calmovo djelo Držiću moglo biti predložak. Zaključuje da je zajedničko vrelo Molièreovu Georgeu Dandinu i Držićevu Tripčetu upravo u »scenarijima talijanske improvizirane komedije«, koja je te motive preuzela od Boccaccia ili iz kojega drugog izvora.

Autor: Jasmina Lukec