MARO

MARO, lik u komediji Dundo Maroje, dvadesetjednogodišnji sin Dunda Maroja.

Stojković kao Maro

Krunoslav Valentić kao Bokčilo, Zlatko Crnković kao Dundo Maroje, Tomislav Stojković kao Maro,
Dundo Maroje, HNK Zagreb, 1981 (redatelj Ivica Kunčević)

Pojavljuje se u šestom prizoru prvoga čina, četvrtom i petom prizoru drugoga čina, četvrtom, šestom, sedmom, osmom, trinaestom, petnaestom i šesnaestom prizoru trećega čina, drugom, šestom, jedanaestom i trinaestom prizoru četvrtoga čina te prvom, drugom i četvrtom prizoru petoga čina. Otac ga je tri godine prije poslao da preko Jakina (Ancone) ode u Firencu, nabavi tkanina u vrijednosti pet tisuća dukata te produži u Sofiju. Obećao mu je prepuštanje obiteljskog posla ako uspješno obavi posao. Umjesto da proširi trgovinu, Maro, zajedno sa slugom Popivom, odlazi u Rim, gdje troši novac u društvu kurtizane Laure. Dundo dolazi u Rim pronaći ga i vratiti izgubljen novac, kao i zaručnica Pȅra »na mušku obučena« (I, 9). Nastojanja da zadrži novac i domogne se novoga te time očuva Laurinu naklonost otežavaju mu Pometove intrige, koji nastoji pridobiti Lauru za gospodara Uga Tudeška. Obruč oko Maradodatno stežu i potraživanja Židova Sadija i trgovca Lessandra. Uvođenje Marova lika u dramu teče postupno: predmet je razgovora između Dunda Maroja i Tripčete Kotoranina (I, 1), zatim Popivine hvale, koji pokazuje kolajne, kolarine i pendine što ih je njegov gospodar dao nabaviti za Lauru. Nakon toga se pojavljuje Maro »vas u velutu s kolanom na grlu, gospodar čovjek« (I, 1). Pri prvom susretu s ocem hini da ga ne prepoznaje, zbog čega ga Dundo napada nožem i zbog toga završava u zatvoru. Poslije će, Pometovim umijećem uvjeren kako je Dundo Maroje došao u Rim s novcem i robom, na Popivin savjet pokušati prevariti oca i osigurati dodatne financije. Ne uspijeva mu trat pa ostaje i bez novca i bez Laure. Iako se nije sačuvao kraj komedije, pretpostavlja se da se Maro vraća u Dubrovnik i vjenčava s Pȅrom, kojoj je u međuvremenu tetka ostavila nasljedstvo. Njegov svjetonazor da valja uživati u trenutku, bez razmišljanja o posljedicama i budućnosti (»To toliko se dobiva na svijetu, koliko se čovjek dobru bremenu dava. Dobro živi i zlo živi, mre se; a nakon nas makar ni sparožina ne ostani. (…) i dokle sam mlad, da uživam, pak kad ostarimo, tako ćemo i kašljat«, II, 4), kao i to da su očevi »neprijatelji mira i goja i kontenta od sinova« (II, 15), koji dijele i njegovi prijatelji Pijero i Niko, sugerira da je riječ o tipu mladoga rasipnoga, raspuštenog i porocima sklonog zaljubljenika, nevičnog odgovornom poslu, koji se nalazi u sukobu sa škrtim ocem. Ipak, »iako po svojim najopćenitijim crtama proizlazi iz latinsko-talijanske komičke baštine, lik Držićeva Mara ima svoje individualne crte koje poprima kako po svojem učešću u fabuli tako i po svojim reagiranjima« (F. Švelec, Komički teatar Marina Držića, 1968). U trenutku kad shvati da ga je otac prevario, izgubljen je i malankoličan, ne znajući što bi učinio. Pojavio se i u komediji Pomet: iz Popivine replike saznaje se da je Maro uz pomoć tadašnjeg sluge Pometa ukrao ocu dvije tisuće cekina, ali ih je morao vratiti, pod prijetnjom da će biti razbaštinjen.

Autor: Ana Prolić Kragić