MAKARONIKA

MAKARONIKA (prema tal. latino maccheronico: iskvareni, »kuhinjski« latinski). Pojam makaronskoga govora počeli su rabiti humanisti da bi se narugali poluučenoj latinštini, kakva je bila ona kojom su se služili kuhari u samostanima.

Makaronika označava postupak miješanja vernakularnog i, najčešće, latinskoga, pri čemu korijen ili osnova neke riječi pripada jednom jeziku, a nastavak drugomu. Osim hotimice iskrivljene uporabe latinskoga, u širem smislu podrazumijeva općenito miješanje dvaju idioma. Zadaća je makaronike postizanje komičnih učinaka, često i izrugivanje afektirane latinštine, stoga se najčešće pojavljuje u burleskama, parodijama i satirama. Prethodnicima makaronike smatraju se kasnoant. pjesnici, primjerice, Auzonije. Procvat je doživjela u XV. i XVI. st. kada je latinski bio jezik učene Europe, ali je istodobno bio i predmetom pretjerana obožavanja. Pojam je prvi upotrijebio tal. pisac Tifi degli Odasi (oko 1450–1492) u satiričnom djelu Makaronska pjesma o nekim Padovancima prevarenima magičkim umijećem (Carmen macaronicum de Patavinis quibusdam arte magica delusis, 1490). Pravim se začetnikom i popularizatorom makaronike smatra Teofilo Folengo (1491–1544), benediktinac koji je napustio samostan i živio diljem Italije te pisao pod pseud. Merlin Cocai (Merlinus Coccaius). On je autor Baldusa, parodije na epove Vergilija i Dantea i na viteške romane (1517–21), travestije pastorale Zanitonelle (1519) i djela Mos caea, koje govori o ratu muha i mrava, a oslanja se na antičke komične životinjske epove. Na Folenga se u uporabi makaronike oslanjao i François Rabelais. U hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnosti makaronika se najčešće javlja u Dubrovčana. Najzanimljiviji primjer prije M. Držića poslanica je Nikole Dimitrovića, upućena iz Stolnoga Biograda Nikoli Nalješkoviću (Jur se je njekoliš, moj messer Niccolo). Uporaba makaronike karakteristična je za djela koja pripadaju nižim žanrovima i stilovima, pa se i u Držića pojavljuje u komedijama Dundo Maroje, Tripče de Utolče i Arkulin, kao i u fragmentima Džuha Krpete. Makaronike je vjerojatno bilo i u Pjerinu, premda je u sačuvanim ulomcima ostao samo jedan primjer uporabe latinskoga. Iznimka je Skup, koji sadrži tek nekoliko inojezičnih elemenata pa se o sustavno rabljenoj makaronici u tom djelu ne može govoriti. Makaronika je najuočljivija u Dundu Maroju. Uporaba latinskoga najčešća je u replikama Pometa, koji se rado služi lat. frazama i rečenicama, premda iskrivljenima (»oto t’ cum fustibus et laternibus vuku Dunda Maroja u tamnicu«, umj. laternis, II, 10; »Ah, hoću danaska da zna što je Pomet, što je čovjek virtuoz, čovjek virtutibus praedutus!«, umj. praeditus, II, 10; »Honores mutant moribus, i tko me vidi da sam promijenio ovako haljine rijet će…«, umjesto mores, V, 1). Brojni likovi našjenaca rabe iskrivljeni talijanski, a u nekoliko navrata i ismijavaju taj jezik. Ugo Tudešak pak govori talijanski s elementima njemačkog, a rimski oštijer govori iskvarenim hrvatskim (»Kodi ovamo! Ja mala plata uzeti, dati jesti koliko trbuka nositi«, I, 1). U komediji Tripče de Utolče makaroniku rabi Pedant Krisa, zatim Turčin, u čijim se pretežito hrv. replikama čuje i turski, te Grk, koji govori mletačko-grčko-skjavunskom mješavinom. Makaronici je namijenjeno nekoliko zadaća. Ona može, na temelju jezičnoga nerazumijevanja i pokušaja da se likovi sporazume, unatoč tomu što govore različitim jezicima, proizvesti komičnu situaciju (u Dundu Maroju Bokčilo ostaje sam s rim. krčmarima pa zbog nepoznavanja jezika nastaju nesporazumi, II, 9). Makaronika može karakterizirati, odn. karikirati lik: primjerice, lik pedanta uobičajeno je karakteriziran afektiranom latinštinom (Tripče de Utolče, Pjerin); likovi sluga karakterizirani su iskrivljenom uporabom tal. riječi (Petrunjela u dva navrata objašnjava da nije više Milica: »Ne ćamam se ja più veće Milica – Petrunjela se ćamam«, II, 2; »Ma se ne chiama più Milica, Petruniela sce chiama«, IV, 9; Bokčilo kaže da je na ulici susreo mnogo mišera, misleći na tal. oslovljavanje riječju misser, a Talijanke naziva parlašušama). U komediji Tripče de Utolče uporabom tal. fraza parodira se petrarkizam. Katkad odgovornost za ironiju postignutu uporabom makaronike, pa onda i za komične učinke, pripada samim likovima (Tripčeta kaže Maroju, koji traži sina Mara: »Maro – amaro«). Pojava makaronike u Držića motivirana je različitom jezičnom, etničkom i soc. pripadnošću likova. Najčešće se javlja u likova koji teže, barem u području jezika, prekoračiti granice vlastitoga, društveno zadana prostora. U Dundu Maroju makaronika je osobito česta zbog toga što je radnja vezana uz Dubrovčane u Rimu. Premda je različita od lika do lika i od situacije do situacije, bez obzira na to temelji li se na pojednostavnjenju gramatičkih oblika, fonetskih anomalija ili sličnoga, makaronici je u Držića ključna zadaća postizanje komičnih učinaka, ismijavanje, a nerijetko i satira. Frano Čale makaroniku vidi kao izraz Držićeve »reakcije na zbilju«, odn. humanističku knjiž. tradiciju, te ju tumači u kontekstu njegove manirističke poetike (Kultura humanizma i Držićev makaronski govor, 1991).

Podijelite:
Autor: Lahorka Plejić Poje