MACHIAVELLI, NICCOLÒ

MACHIAVELLI, NICCOLÒ, talijanski pisac i političar (Firenca, 3. V. 1469 – Firenca, 21. VI. 1527).

Niccolò Machiavelli

Santi di Tito, Niccolò Machiavelli, Firenca, Palazzo Vecchio

Rođen u obitelji plemenita roda, vladara grada Montespertoli, koja se preselila u Firencu u XIII. st.; trinaest njezinih članova bili su gonfalonjeri a pedesetak priori. Otac Bernardo bio je javni bilježnik, a majka Bartolomea de’ Nelli pjesnikinja. Radio je u očevu uredu, a potom ga je mentor, humanist Marcello Virgilio Adriani, tajnik Prve kancelarije, zaposlio u upravi Firentinske Republike. Prvi je njegov spis iz 1498; u obliku izvješća piše o jednoj propovijedi Girolama Savonarole te analizira njegovu demagogiju i hipokriziju. Iste godine natjecao se za tajnika Druge kancelarije, koja se za razliku od Prve kancelarije, koja se bavila unutar. politikom, bavila ratom i vanjskom politikom. Kao tajnik firentinskih izaslanstava (nikad u rangu veleposlanika, jer je taj rang mogao imati samo izabrani član sinjorije, prior ili viši uglednik) između 1499. i 1502. putovao je u mnoge diplomatske misije kod talijanskih i inoz. vladara (Jacopa d’Appiana, Caterine Sforze, Luja XII.) i obavljao inspekciju firentinske vojske kraj Pise i Pistoje. Iz tog su razdoblja ostala njegova mnogobrojna diplomatska izvješća i analize, poslije uvršteni u tri knjige. God. 1502. stupio je u diplomatsku misiju kod Cesarea Borgie, koji ga se dojmio kao učinkovit, iako okrutan vladar, a opisao ga je u sedmom poglavlju Vladara. Tijekom 1504. otišao je na dvor Luja XII. i vladarima Mantove i Siene radi sklapanja savezništva s Firencom. Napisao je osrednju kroniku u stihovima Prvo desetljeće (Decennale primo) o tal. zbivanjima između 1494. i 1504. Na njegov prijedlog gonfalonjer Piero Soderini povjerio mu je reorganizaciju firentinske vojske. Machiavelli je predložio uvođenje nar. policije, unovačenu vojsku koja bi zamijenila neučinkovitu kondotjersku vojsku, korumpiranu i ucjenjivačku, koja se fiktivno bori pod firentinskim barjakom, a zapravo se cjenka sa stranama u sukobu tko će im ponuditi više. Postao je tajnik novog tijela (Devetorica milicije) i 1506. napisao Raspravu o vojnom ustrojstvu firentinske države (Discorso dall’ordine lo stato di Firenze alle armi). Potom je otputovao u Tirol caru Maksimilijanu 1507, sljedeće godine bio je zauzet pregovorima s Cambraiskom ligom, kojoj je Firenca pristupila, a 1510. ponovno je otišao Luju XII. posredovati između pape i franc. kralja. Pod utjecajem njemačkog i franc. iskustva napisao je Portret njemačkih zbivanja (Ritratto delle cose della Magna, 1508) i Portret francuskih zbivanja (Ritratto delle cose della Francia, 1512 –13). U jednom izvješću kritizirao je nadređenoga P. Soderinija zbog odluke da se u Pisi sastane shizmatski koncil protiv pape, zbog čega je papa Julije II. osnovao svetu ligu protiv Francuske te uz pomoć španj. vojske srušio 1512. republikanski poredak u Firenci i vratio Medicije na vlast. Izbačen je iz službe i zabranjen mu je pristup u javne zgrade. Osumnjičen je za urotu protiv Medicija 1513. i mučen, ali je na kraju oslobođen optužbi i prognan na svoje imanje u San Casciano, gdje je 1513. napisao spis O monarhijama (De Principatibus), koji je ušao u povijest s apokrifnim naslovom Vladar (Il Principe, 1532). Posvetio ga je 1515. Lorenzu II. Mediciju, unuku Lorenza Veličanstvenoga, ali on se nije obazirao na Machiavellijeve savjete. U prisilnoj dokolici, prehranjujući se prodajom drva s imanja, počeo je 1513. pisati Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija (Discorsi sopra la prima Deca di Tito Livio), komentar rim. povijesti slavnog povjesničara, u kojima veliča republikanski poredak Rima i iznosi viđenje prednosti republike pred monarhijom. Pisao je i epigrame, novele u boccacciovskom stilu (Priča o arciđavlu Belfagoru – Novella di Belfagor archidiavolo) i komedije, od kojih je najpoznatija Mandragola (1518), prikazana s uspjehom u Veneciji 1523. Nakon smrti Lorenza II. 1519, napisao je Raspravu o firentinskim zbivanjima nakon smrti Lorenza Medicija mlađeg (Discursus florentinarum rerum post mortem iunioris Laurentii Medicis), u kojoj se politika javlja kao autonomna vještina i znanost. Počeo je pisati i Umijeće ratovanja (Dell’Arte della Guerra), na temelju svojega vojnog iskustva s uvođenjem policije. Odbio je ponude da stupi u službu tajnika vojskovođe Prospera Colonne u Rimu. Pokušavao se vratiti u drž. službu, ali Medici nisu imali povjerenja u njega jer su ga smatrali republikancem i stoga nepouzdanim. Papa Leon X., preko firentinskog Studija (sveučilišta), povjerio mu je 1520. pisanje povijesti Firence za dvjesto zlatnih fiorina godišnje. Završio je taj rad 1525. i novom papi Klementu VII. predao rukopis Firentinske povijesti (Istorie Fiorentine). Na papinu intervenciju, 1525. skinuta mu je zabrana rada u drž. službama, pa je 1526. imenovan tajnikom Ureda petorice prokuratora za utvrde. U međuvremenu je Liga iz Cognaca s papom na čelu poražena i Landsknechti u službi Karla V. zauzeli su i pljačkali Rim. U Firenci je izbio ustanak koji je zbacio Medicije s vlasti, restaurirana je Republika, a Machiavelli se opet nadao da će ući u drž. službu, ali su ga nove vlasti držale kolaborantom Medicija te nije izabran na natječaju za mjesto Drugoga kancelara. Tomu su pridonijele i glasine o Vladaru, koji je objavljen tek nakon njegove smrti, ali su ga učeni ljudi čitali u rukopisu, kao i ostala njegova djela.

Mandragola

Niccolò Machiavelli, Mandragola, Firenca, 1556.

Razočaran zbog neizbora, umro je nakon mjesec dana, navodno od bolova u želucu: neki kažu da mu je »puklo srce«, a nije isključeno ni da je otrovan. Ostao je slavan po Vladaru, koji se često na temelju istrgnutih citata pogrešno interpretirao. Jedna je od najraširenijih zabluda da je u Vladaru iznio tvrdnju kako u politici cilj opravdava sredstvo. Međutim, takve tvrdnje nema u tekstu; najsličnije tomu je citat u pismu Giovanbattisti Soderiniju, 13–21. IX. 1506, da se »u zrcalu većine mora vidjeti cilj, a ne sredstvo«. U prvih devet poglavlja Vladara opisuje oblike tadašnjih monarhija, a u devetom se poglavlju opredjeljuje za »najbolji« oblik monarhije, onaj u kojem vlada vladar-građanin, koji je izabran i koji vlada s potporom i konsenzusom građana. Taj vladar poštuje zakone i njegova je vladavina najsigurnija, jer počiva na potpori građana i zakonima s pomoću kojih takav vladar vlada, a ne pukom silom. No ako vladar vlada samo silom, tada mora biti dovoljno okrutan da preživi, stoga je bolje da se takvog vladara njegovi podanici boje negoli da ga vole. Da bi takav vladar, koji vlada bez konsenzusa naroda, preživio, mora se uzdati u svoju vojsku, i stoga mora imati osobine lisice i lava (lukavost i snagu). Opisujući kako vlada vladar bez potpore (XV–XXIII. poglavlje), ističe primjere vladara koji su morali voditi bitku za preživljavanje, pa su stoga morali biti i okrutni i lažljivi. U XV. poglavlju iznosi i metodički pristup: drugi su dosad zamišljali idealne monarhije ili republike, a njegova je namjera držati se zbiljske istine stvari, dakle slijediti realističnu metodu u analizi vlasti, koju dobro poznaje jer mu sudbina »nije dala da umuje o vuni i tkaninama, niti o stjecanju novca«, nego o onome što je »njegova prirodna hrana«, dakle o iskustvu u javnim poslovima, u politici. Stoga dijeli moral od politike: to je velika epistemološka prekretnica koja Machiavellija razlikuje od njegovih prethodnika, i po čemu se drži osnivačem moderne politike kao znanosti. Budući da je takav polit. realizam ishodište njegovih razmatranja svjetskih zbivanja, zaključuje da će neizbježivo u takvom svijetu stradati onaj koji želi biti dobar, među tolikima koji to nisu. U poglavljima u kojima predstavlja osobine vladarske ličnosti, opisuje vladara koji nema nar. potporu, dakle čija vladavina nije sigurna i koji svoju vlast podupire sredstvima nepoželjnima u republikama, gdje se vlada u općem interesu. Republike su, za razliku od monarhija, utemeljene na građanskom životu (vivere civile), što je ekvivalent slobodnog, odn. političkog života (vivere politico), a to znači na zadovoljavanju interesa svih slojeva stanovništva. No kako se monarhija zna pokazati učinkovita u slučajevima rata, ustanaka i u izvanrednim situacijama, tada je najbolje kombinirati sva tri elementa klas. podjele oblika vladavine te u složenoj republici valja imati i elemente monarhije – vlast jednoga, aristokracije – vlast nekolicine, i demokracije – vlast naroda. Machiavelli viziju zaokružuje koncepcijom miješanoga polit. sustava u kojem su nazočne sve tri komponente. U to pripada i koncepcija naoružanog naroda kao brane mogućoj tiraniji i ograničavanje strančarenja, koje je opasno za svaku državu. Svojim spisima promijenio je polit. misao i utemeljio modernu politologiju, odvajajući moral od politike i promičući novovjekovnu, znanstv. metodu istraživanja politike. U Firentinskim povijestima pridaje pozitivnu ulogu klasnim sukobima u republici, jer oni potiču reforme koje su periodično nužne u svakoj državi kada korupcija, koja je zakonita pojava u politici, prevlada i prijeti propasti države.

Odbivši ponudu P. Soderinija da postane kancelar u Dubrovniku, Machiavelli ga nikad nije posjetio, no spomenuo ga je u Raspravama o prvoj dekadi Tita Livija kao primjer države nastale iseljenjem naroda iz zavičajne zemlje i traženjem novoga sjedišta. Njegov je Vladar bio poznat Dubrovčanima: devet se primjeraka spominje na popisu knjiga u Diversa Notariae od 25. VI. 1549, koje su iz Venecije u nekoliko sanduka dopremljene knjižaru Antoniju de Odolisu iz Brescie. O utjecaju Machiavellija na M. Držića najiscrpnije je pisao Frano Čale, najprije u radu Pometov makjavelizam: od umjetničke vizije do urotničke zbilje (1967), u predgovoru komentiranom izdanju Marin Držić: Djela (1979), a zatim i u studiji Dopune o Držiću, urotniku i maniristu (1982), obrazlažući da je Držić čitao njegova djela, a prema njima zamislio i pokušao provesti urotu 1566. (→ MAKIJAVELIZAM)

Autor: Damir Grubiša
Literatura:
C. Lefort, Le travail de l’oeuvre: Machiavel, Paris, 1972;
Q. Skinner, Machiavelli, Oxford, 1981;
P. S. Donaldson, Machiavelli and Mistery of State, New York, 1988;
G. Bock, Q. Skinner i M. Viroli, Machiavelli and Republicanism, Cambridge, 1990;
D. Grubiša, Kako čitati Vladara, u knj.N. Machiavelli, Vladar, Zagreb, 1998;
M. Viroli, Founders of Modern Political and Social Thought: Machiavelli, Oxford, 1998.