LONE DE ZAULIGO

LONE DE ZAULIGO, lik u komediji Tripče de Utolče.

Rogoz kao Lone de Zauligo

Zvonimir Rogoz kao Lone de Zauligo, Tripče de Utolče,
Dramsko kazalište »Gavella«, Zagreb, 1968 (redatelj Joško Juvančić)

Starac zaljubljen u Mandu, s kojim svodnica Anisula izvede burlu: umjesto Mande dovede njezinu godišnicu Katu, nagovorivši ju da Lonu optuži za silovanje, ne bi li mu tako izmamila novac za prćiju ili ga natjerala da se njome oženi. Pojavljuje se u petom i devetom prizoru trećega čina te šestom prizoru petoga čina, a čini se da se pojavljivao i u izgubljenim dijelovima komedije jer ga Anisula – čijom okrnjenom replikom »…kugodi varku učinit« drama počinje – i Kata spominju, ne navevši mu ime, no iz plana koji iznose jasno je da je riječ o njemu. Tipičan lik smiješnoga starca (senex comicus) koji žudi za mladim djevojkama, nesvjestan svojih godina (»Star je tko nije mlad kako sam ja«, III, 5). Komične efekte izazivaju njegove dvosmislene i lascivne aluzije na seksualne aktivnosti koje planira s Katom: »Anisula, kako ti sam rekao, force ću od Erkule činit, ponije’ ću se kako i Orlando, ki na tri udire; kad je od potrjebe, valja da se čovjek kaže«; »Zelena? Neću t’ drugo rijet, pitaj ju kad uzbude poslije, i hod’mo, ne gubimo brimena!« (III, 5). Kad ga Kata optuži za tobožnje silovanje, odvode ga u tamnicu, prijeteći mu vješanjem. Poslije se saznaje da je knez Loni odredio neka plati prćiju Kati ili neka odleži pet godina u tamnici u okovima, no u međuvremenu se doznaje da je Kata lažno optužila Lonu. Slično Lauri u Dundu Maroju, uz Lonu je vezana priča o izgubljenom i pronađenom djetetu, a ispripovijedat će ju Kerpe: »Ma za skurtat besjedu: našla se je Kata da mu je kći. U Krkru ukradom se s njekom sklopi, kakav je vas amoroz; rodi se ova djevojka, krijući ju odhrani; baba se je našla koja ju je dojila i hranila, koja sve ovo spovijeda. Toliko, er ju je on odlučio uzet u kuću i hoće je udat onorevolmente. Kučki jednoj nehote se je srjeća rodila!« (V, 5). U posljednjem prizoru – zajedno s ostalim likovima – glorificira Mandu kao sveticu, koju »ni munita ni koja druga stvar i u čem može ikad pridobit’« (V, 6). Arhivska istraživanja potvrđuju da je istoimena osoba doista postojala.

Autor: Milovan Tatarin