LJUBMIR

LJUBMIR, lik u drami Tirena.

Lonza kao Ljubmir

Tonko Lonza kao Ljubmir i Neva Rošić kao Tirena, Tirena,
Dramsko kazalište »Gavella«, Zagreb, 1959 (redatelj Branko Gavella)

Jedan od trojice – pritom najvažniji – uzmnožnih pastira (Ljubenko, Radmio). Sudeći po Stojninoj replici: »Uzmnožne pastire i ljube i mile, / Radmile i Ljubmire, ohole tej vile« (II, 5, s. 735–736), bit će u izboru imena gl. junaka i ponešto Držićeve ironije, budući da je Ljubmir uobičajeno ime u pastoralnom žanru, počevši od ekloge Radmio i Ljubmir Džore Držića do Ljubmira (1580, 1597) Dominka Zlatarića, prijevoda Aminte (1581) Torquata Tassa. Ljubmir je zaljubljen u vilu Tirenu, koja mu ljubav uzvraća. Prvi se put pojavljuje u trećem prizoru prvoga čina tipičnom tužaljkom: lamentira nad ljepotom, ali i surovošću drage (»kameno srdačce«), zazivajući smrt, što je potvrđeno i didaskalijom (»Ovdi se Ljubmir hoće ubiti«). U susretu s Tirenom – u četvrtom prizoru prvoga čina – Ljubmir će s njome izmijeniti uobičajene replike odanosti i ljubavi. Za razliku od konvencijom utvrđene viline nedodirljivosti, Tirena će Ljubmiru ljubav uzvratiti (s. 488–490), a u tom trenutku nailazi Satir, koji ju želi ugrabiti, nakon čega ona pobjegne, a Ljubmir krene za Satirom. U drugom prizoru trećega čina Ljubmir će izgovoriti još jedan ojađeni monolog, iz čega se zaključuje da nije pronašao Tire-nu, niti je dostigao Satira, što će se dogoditi tek u šestom prizoru četvrtoga čina, kad će Satir Ljubmira onesvijestiti kamenom. Nakon što se probudi, ugleda mrtvu Tirenu (V, 1), pokuša se ubiti, ali ga spriječe Ljubenko i Radmio. Kad na scenu stupi Remeta (V, 3) i najavi da će oživiti Tirenu, Ljubmir obeća da će u srcu zauvijek hvaliti višnje. Leo Košuta nagađa da se iza likova trojice uzmnožnih pastira »skrivaju tri mlada dubrovačka književnika«, od kojih bi jedan mogao biti i sam Držić (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961). Nakon te scene Ljubmir više nema istaknutije uloge u fabuli, osim što u četvrtom prizoru – pred oživljenom Tirenom – zameće tučnjavu s ubogim pastirima (Miljenko, Radat, Dragić).

U knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (1551) nalazi se i Tužba Ljubmira od komedije Tirene, pa se postavilo pitanje kojemu Ljubmirovu monologu u Tireni (I, 3; III, 2) Tužba odgovara i kakav je njihov odnos – je li Tužba nastala prije ili poslije monologa u Tireni. Milan Rešetar je stihove Tužbe vidio u Ljubmirovu monologu u drugom prizoru trećega čina (Djela Marina Držića, 1930), a Svetozar Petrović u monologu trećeg prizora prvoga čina (Umeci petrarkističke lirike u komedijama Marina Držića, 1967). Josip Torbarina dokazao je da je Tužba sličnija monologu iz prvoga nego onomu iz trećega čina (Marin Držić, pjesnik, 1967). Kad je riječ o prvenstvu, Josip Hamm misli da je Tužba nastala prije Tirene (Džore Držić: Pjesni ljuvene, Stari pisci hrvatski, knj. 33, 1965), Petrović pak da je »’Tužba Ljubmira’ nova verzija Ljubmirova monologa u Tireni (…), napisana za drugu izvedbu drame«, dok Torbarina zastupa tezu da je Tužba »starija verzija Ljubmirova monologa u Tireni i da je nastala prije njega«, no da je Držić za tiskano izdanje u Tirenu uvrstio onu verziju koja mu se činila boljom, tj. onu »koju je posljednju napisao i koja je dvaput duža od ranije«, odn. verziju koja je bila izgovorena 1551. na piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićević Allegretti.

Autor: Milovan Tatarin