LJEPOTA

LJEPOTA. Za cijelo XVI. st. karakteristična je definicija ljepote Francesca Cattanija da Diacceto: ljepota se rađa u zemaljskom tijelu iz jedinstva zbog kojega toliko različite i tako suprotne stvari ovoga svijeta, nakon što se sprijatelje među sobom, čine veliko biće.

Gučetić, Dialogo della bellezza

Nikola Gučetić, Dialogo della bellezza, Venecija, 1581.

Zbog toga je svijet sličan čovjeku, a ljepota je vidljiv izraz harmonije, tj. odnosa jedan – mnogi. Ona je gracija shvaćena kao (od)sjaj dobrote koja se u prvi mah pojavljuje izvana kao predmet osjetila vida. Ljepota je, dakle, vizualan fenomen, izvanjska manifestacija koja je samo dio sveopće deifikacije. Zbog toga je, kako vidi Cattani, ljepota pojavnost, ali i inicijacija, »vratarica na ulazu u najskrovitije boravište božanske ljepote«. Težnja za njom, kao dio strastvene žudnje za svim vrstama užitaka, u XVI. st. pretvara se u sveopću glad za ljepotom, koja se traži u svemu, u lijepim stvarima i djelima – pa čak i u nedjelima – ona ispunjava cijelo obzorje, postaje bitak, afirmacija čovjeka, svijeta, njegove snage i čudesnosti. Ljepote međutim nema bez gracije, shvaćene kao ljupkost/dražesnost, koja proizlazi iz dobro sastavljenih, međusobno prikladnih dijelova, ona je »cvijet ljepote«, ona razveseljava duh i, ranjavajući ga, potiče na ljubav. U takvu gledištu tijelo, posebice tijelo žene, ukoliko je ljepše utoliko je sposobnije/podobnije služiti duši, pri čemu je tajna ipak u proporciji i mjeri kojih nema u knjigama, koje ne poznajemo, to je ono, kako definira Agnolo Firenzuola, »nešto što ne znam što je«. Katalog što ga Firenzuola donosi, opisujući tjelesnu ljepotu renesansne otmjene gospoje od boje kose pa do nogu, karakterističan je za svu petrarkističku, neopetrarkističku i antipetrarkističku poeziju toga doba pa tako i za poeziju hrv. petrarkista, uključujući i djelo M. Držića. Prema Firenzuoli, najljepše je kad je ženska kosa plava, kovrčava i duga; čelo mora biti vedro, dvostruke širine s obzirom na visinu; koža mora biti svijetla sjaja, obrve tanke, mekane kao svila, najdeblje u sredini, a prema uhu i nosu tanje; bjeloočnica mora biti blago plavičasta, šarenica ne posve crna (plava pripada samo Veneri), oko treba da je veliko i ispupčeno, vjeđe bijele s jedva vidljivim crvenim žilicama, trepavice ni odviše guste ni odviše tamne, očna šupljina mora imati boju obraza; uho mora biti srednje veličine, čvrsto i dobro pripojeno, zavojiti njegovi dijelovi moraju biti življe boje nego plosnati, rub mora biti proziran s crvenim sjajem kao zrno šipka; sljepoočnice moraju biti bijele, plosnate i ne preuske; crvenilo lica mora se pojačavati prema zaobljenim dijelovima; nos se mora uvis polagano i jednolično smanjivati (orlovski nos nije poželjan), donji dio mora biti obojen nježnije od ušiju, nosna pregrada mora biti crvenkasta; usta treba da su malena i ne zašiljena, ne smiju biti plosnata; usnice ne smiju biti odviše uvučene, moraju lijepo pristajati jedna uz drugu; smijehom se smije pokazati najviše šest gornjih zuba, jamica mora biti na gornjoj usni, donja mora biti zadebljana, smiješak u lijevom kutu usana; zubi ne smiju biti odviše sitni, treba da su jednoliko, lijepo odijeljeni, boje slonove kosti; dêsni ne odviše tamne; podbradak mora biti okrugao, ni zavrnut ni šiljast – najljepše je ako ima jamicu; vrat mora biti bijel, okrugao i dugačak, udubljenje i Adamova jabuka samo toliki da ih se može zapaziti; koža mora praviti lijepe nabore; ramena moraju biti široka, grudi također, na njima se ne smije vidjeti ni jedna kost, boja im mora biti izrazito bijela (candidissimo); noge trebaju biti duge, u donjem dijelu nježne, ali na goljenici ne smiju biti mršave, pregib im mora biti visok, bijel kao alabaster; nadlaktica treba da je mesnata i mišićava, ali ipak nježna, sočna, svježa; ruka mora biti bijela, osobito odozgo, nježna na dodir kao svila; dlan mora biti ružičast s malo jasnih, neiskrižanih crta i bez preuskih izbočina; prostor između palca i kažiprsta mora biti živahno obojen i bez bora; prsti moraju biti dugi, nježni, prema vrhovima jedva primjetno tanji; nokti trebaju biti svijetli, malo zaobljeni, ne predugi ni odviše četvrtasti i samo malo odrezani. Slijedeći taj kanon, Nikola Vitkov Gučetić uspostavio je u Dijalogu o ljepoti (Dialogo della bellezza, 1581), posvećenom Cvijeti Zuzorić, nešto kraći, manje podroban, poetizirani katalog.

Zuzorić, Cvijeta

Cvijeta Zuzorić

C. Zuzorić kao uzor-model savršeno lijepe žene, čijoj »rijetkoj ljepoti tijela odgovara ljepota (njezine) božanstvene duše«, ima kosu poput najsjajnijeg zlata, čelo koje ljepotu mjeri s nebom kad je najvedrije, obrve kao dva ljuvena lȗka, oči tako sjajne i jasne da im zavide najljepše zvijezde na nebu, lice tako ljupko, divne boje, koje nadmašuje svaku svježu ružu, nos razmjeran s licem, usta koja kao da okružuju dva najfinija indijska koralja, glas koji nije nalik na ljudski, nego na anđeoski i božanski, vrat uspravan, pun i bijel, koji nadmašuje snijeg što je netom pao s neba, grudi široke i ravne, nalik na Mliječnu stazu, ruke srednje punoće, koje nadmašuju bjelokost, prste oble i ne preduge, stas i hod kao u nimfa. O onom što se ne može vidjeti – ni Firenzuola ni Gučetić ne daju naputak kakve npr. trebaju biti dojke – tj. »o svim udovima i svim dijelovima (njezina) tijela«, Gučetić samo nagađa, pretpostavljajući da oni »tako jedni drugima u ljepoti pristaju, da ni sama zavist ne bi znala naći ono što bi valjalo ispraviti«. Tako uspostavljen kanon i katalog primjenjuju svi dubr. predstavnici hrvatske petrarkističke poezije, neznatno ga varirajući i povremeno iznalazeći individualne inačice, posebice onda kada se oslone na dostupno im iskustvo narodne i pučke poezije. Tako čini i M. Držić, ponajviše u ljubavnom kanconijeru, ali i u ostalim djelima. Objavljujući pjesme, piše da mu namjera nije »ukazat ljepotu od (njegove) poezije i dobrotu od (njegova) uma« (Marin Držić svojim prijateljem), ističući time platonističku vezu ljepote i dobrote, kao što čini i u poeziji: »odveće kad se uzdah u moje, jaoh, sile, / dobrota s liposti ke slomi u meni« (pjesma br. 1, s. 6–7), upućujući tako na tu nepobjedivu kombinaciju koja odlikuje gospoju/gospoje njegova kanconijera. Slično je i u pjesmi br. 10, u kojoj izrijekom priznaje: »jaoh, snebiva mê srce nemilos / gdi u njoj dobiva dobrotu i lipos« (s. 15–16). Istu misao ponavlja i u pjesmi br. 13, u kojoj gospojin »lip obraz« jest taj »u komu za njegovu smrt dobiva nemilos, / ka će ga skoro strt, dobrotu i lipos« (s. 13–14), petrarkistički hineći kobnu posljedicu gospine nemilosrdnosti. Poetskom praksom vremena prihvaćeni, klišejizirani kodeks opisa ljepote renesansne otmjene gospoje prepoznaje se, bez ikakvih odstupanja, na mnogim mjestima u Držićevu djelu. Gospoja je gotovo uvijek izjednačena s vilom, one su sinonimi; stvarni i pastoralni svijet prožima se i poistovjećuje. »Prikaza mi se vila iz planine bjelja od snijega, svjetlja od sunca, rumenija od ruže, tanka, visoka, strilovita pogleda, draga u vidjenju, mila u hodu, slatkòsmjeha, a pozorom ne moje tužno srce ma lijes, kami, zvirenje k sebi potezaše«, kaže Dragić u Grižuli (I, 6), uspostavljajući znak jednakosti između otmjene, plemićke, i rustične, seljačke vizure. Slično je i na građanskoj, pučkoj razini, bez obzira na komički kontekst u kojem je taj opis smješten. »I neka viđu hoće li mi on braniti da moje srce ne želi onu vil od planine, da moje usti ne hvale, ne slave nje crne oči, ruse kosi, bijelo lice, rumene (uh!) prsi, koje lirom cafte. A valahe, kad šeta, mni mi se da gorka ljubav š njome tanac vodi; a kad veseli, slatki smih nje rumeni obraz obujmi, valahe, tada se svitli raj otvori, a proljetje veselo u mirisu rajskoga cvitja dojde«, kaže Turčin u komediji Tripče de Utolče (IV, 1) jezikom petrarkističkog »uzmnožnog udvaranja«, svojstvenog učenoj ljubavnoj poeziji, kako se to vidi iz Držićevih pjesama: »Rusi su nje prami sunčana uresa // Svitlje su nje oči, kim srce mê rani, / neg zvizda s istoči, koja se uzbani / prid suncem vrh gora kad svitla sja dzora. / A kad rič medenu tko bude nje čuti, / svu rados ljuvenu u srcu oćuti, // A kad smih veseli otvori, u taj čas / ina se ne želi pod nebom veća slas, // Kad stupa nje stupaj, Dijana svak bi mnil / prislavna da je taj gospoja bielih vil; // A bila ljuvena kad svrne svā lica, / na kojih rumena taj cafti ružica, / s dzorome, svak reče, prid suncem istječe« (pjesma br. 5, s. 7–11; s. 13–14; s. 16–17; s. 19– 21); »Nje ures izbrani, zlati pram od kosi, // anđelsko (…) nje lice rumeno« (pjesma br. 6, s. 3, 14), u Tireni: »nje prsi snig su bil, a ružom lice sja« (IV, 1, s. 1216) u prikazu lijepe Helene, »ka zanosi svima oči / rajskim cvitom od liposti, / a sunačce od istoči / nje obsiva svom svitlosti / lipšu, dražu ni slavniju« (Hekuba, III, s. 1600–1604), ili u zanosnom pozdravu Veneri u kojem sažima gotovo sva značenja što ih ljepota ima u neoplatoničko-petrarkističkom rječniku ljubavne lirike XVI. st.: »Zdrava si, božice, kruno svih liposti, / puno je tve lice nebeske radosti. / Zemlja se veseli, kud stupa tvoj stupaj; / gdje si ti, svak veli ondi je vječni raj! // Tvojome liposti Višnji svit objavi, / tobom se sva narav umnaža, gospoje, / objavi se i Ljubav od utrobe tvoje. / Ljuveni kud pogled obrne tva lipos, / stvori se jad u med a dreselje u rados. / Blažen je vječni raj koji te uživa; / blažen je i cvitak taj ki tvoj pram odiva, / i zemlja blažena ku pleše stupaj tvoj / i trava zelena, kraljice svih gospoj; / blažen je i pogled taj ki pozri tvoj ures. / Oto nam na svit saj taj milos dana jes!« (Pripovijes kako se Venera božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, 2, s. 131–134; s. 138–148). Raščlanimo li tu pastoralnu/vilinsku laudu, vidjet ćemo da je ljepota dar Višnjega, da potječe iz raja, da je odraz rajske ljepote; kako se to vidi i drugdje: »Ljepši Bog ki stvori ljeposti tolike, / meu vilam u gori nie njima prilike« (Prolog drugi komedije prikazane u Držîć na piru, s. 67–68; Tirena, prolog, s. 37–38); »Lipota zgar s nebes, Višnjega prilika« (Tirena, 3, s. 301), »Ljepotâ s nebesa ja se ovdi nagledah« (Prolog drugi, s. 51); »Kako ju lipotom višnji bog s nebesi, / tako ju i dobrotom nada sve uresi« (pjesma br. 3, s. 21–22) – ljepota se tu ponovno javlja u paru s dobrotom. Ljepota je dar Višnjega, »na saj svit dana jes za rados človika« (Tirena, I, 3, s. 302), ona budi nadu: »u toj liposti, ka suncu odsiva, / mojojzi mladosti ufanje sakriva« (pjesma br. 10, s. 13–14), ali izaziva očajanje i tugu zbog nemilosrdnosti lijepe ljubljene gospoje: »obraz rumeni, lipotom na sviti / prilike komu nî, čini me cviliti« (Tužba Ljubmira od komedije Tirene, s. 3–4), odn. želju za smrću, koja je locus communis te lirike, pa to vrijedi i za Držića: »mene vil gizdava, koja se može rit / liposti svih slava, lipotom čini mrit« (Tirena, I, 3, s. 303–304). »Da li je ljepota umjesto radosti / skončanje života mojojzi mladosti?«, pita se u Držićevo ime Ljubmir u Tireni (I, 3, s. 307–308), ali pjesnik i njemu i sebi ostavlja prostor ufanja, upozoravajući gospoju na kaznu koja ju može stići zbog njezine nemilosti, pitajući ju: »od srca nemilos da li će grditi / anđelsku tvu lipos jedinu na sviti?« (Tirena, I, 3, s. 327–328), što joj ne bi dolikovalo jer, naglašava Držić: »Tolike liposti, ah, draga gospoje, / dobro s nemilosti od srca ne stoje« (Tirena, I, 3, s. 321–322). U svakom slučaju, ljepota ima razorno djelovanje na zaljubljeni muški lirski subjekt, u Tireni, primjerice, prikriven u liku Satira: »Vaj, čujem kriposti u meni lipsati, / tej vile liposti kad počnem smišljati, / kad ures, kad dike tej zbrajat počnem ja, / kojoj nî prilike pod suncem koje sja. / Ka drazim rumenim ličcem me priblazi, / pak smrtno ljuvenim pogledom porazi, / pak svasma rasčini« (IV, 6, s. 1343–1349). Ljepota, budući da je nebeskog podrijetla, ne da se riječima izreći, premda se pjesnik, zatravljen, ipak svaki put iznova prihvaća toga neizvedivog posla uvjeren da će to baš njemu uspjeti: »Tko je taj na saj svit anđeoski ki poje / u pjesan da će izrit lipos mê gospoje« (pjesma br. 3, s. 1–2), opominjući sve druge da od toga odustanu: »Krostoj se ne trúdi, ako tko u pjesan / nje lipos rit žudi, er ti je sve zaman!« (pjesma br. 3, s. 25–26); »O časti velika svih vila, nî na svit / podobna jezika za lipos tvu slavit!« (pjesma br. 17, s. 9–10). Ljepota izaziva osjećaj oholosti (pjesma br. 10, s. 11–12; Dundo Maroje, I, 2), ali i dike/slave: »Mila ti biješe, slavna t’ se viđaše« (Tirena, IV, 5, s. 1323). Ljepota zarobljava: »Ljubav me i lipos pod svoju vlas stavi« (pjesma br. 23, s. 5); »rad tebe, diklice, budem ti, vik sužan, / lipos tvu noć i dan slaviti u vas glas« (pjesma br. 17, s. 14–15); »nika vil rajskoga uresa, // lipotom zaveza pritužni život moj« (pjesma br. 10, s. 1, 3); »da, vajmeh, nije moć slobodu ufati« (pjesma br. 10, s. 7). Takvo se ropstvo ipak lakše podnosi ako je gospoja glasovita po svojoj ljeposti: »Manje je zlo rob biti i sužan gospoji / koja se slaviti za lipos dostoji« (Tirena, I, 1, s. 193–194). Ljepota zaluđuje/blâzni: »Koga ne bi tva ljepota privarila, prem bi kamenit bio«, kaže netko u Pjerinu (V). »Lipos me tva zani sunčanom svitlosti, / pogled me tvoj rani ljuvenom kriposti, / tvoj me ures osvoji usionome vlasti, / rič me tva opoji rajskome svom slasti« (Tirena, I, 4, s. 431–434). Ljepota međutim ne stavlja na muke samo muške predstavnike ljudskoga roda, na njihovu ljepotu nisu imune ni same vile, i njih zemaljski mladići zaluđuju pa čak im i smrt zadaju zbog svoje ljepote. Takav je primjerice Ljubmir, »lipotom sve vile ki nekad moraše« (Tirena, III, 4, s. 1039). »Tko tako, gospoje, potlači ures tvoj? / Ki vihar otruni cvit tvoje liposti?« (V, 1, s. 1500–1501), pita on gledajući zamrlu Tirenu. Ljepota je i svjetlost; njezina odsutnost baca u tamu onoga kojemu gospoja pokaže nemilost: »i mene tamnosti obujme sve tada / bez tvoje liposti ka život moj vlada« (pjesma br. 16, s. 9–10). I sama svjetlost stoga jest ljepota, posebice za one koje, kao Poliksenu u Hekubi, čeka skora smrt: »Svitlosti sunčana od neba ka s’ ures / i svića i hrana tva lipos živim jes« (II, 1, s. 1195–1196). Lijepe mogu biti i stvari, krajolici: »Polja pengana razlicijem cvijetjem, livade urešene bijelijem džilji, rumenom ružom, gora odjevena zelenim liskom, studenci bistri, hladni, žuber tihijeh slavica, prolitje veselo« (Grižula, II, 4); gradovi, kakav je npr. Dubrovnik, koji: »Kako (…) liposti vrh mnozih gradova, / tač svakom milosti višnji Bog darova« (Tirena, prvi prolog, s. 167–168). I ta ljepota, kao i sva ljepota uopće, jest dakle višnji dar. Zemaljska ljepota, jednako kao i mladost, prolazna je: »Cvit liepe mladosti s godišti odhodi / i š njima radosti sve naše odvodi. / Tva lipos i gizde i ures izbrani / i svitle dvi zvizde, kim srce mê rani, / lipsaju na svak čas jakino ubran cvit, / na suncu jakno i mraz« (pjesma br. 18, s. 1–6). Osjećaj kratkotrajnosti i prolaznosti svega, najviše mladosti i ljepote, prožima svu renesansnu poeziju pa mu tako svoj nužni prilog daje i Držić. To je katkad lament, a češće i opomena oholoj, nemilosrdnoj gospoji: »i ti cvijet od ljeposti, kojom se oholiš, mogao bi i kozomor još potlačit« (Dundo Maroje, I, 2). Nakon opomene slijedi karakterističan savjet gospoji: »Krostoj prim’ ovi svit: / veselo prolitje vrimena slatkoga / ne upus’, čim cvitje cafti lica tvoga; / uživaj liposti, uživaj i rados, / ljuvenom kriposti uzvisi tvu mlados, / er vrime toj slatko jȁk vitar utječe, – / puštav ga, ukratko kajanje se stječe« (pjesma br. 18, s. 6–12). Duhovna/nebeska ljepota ljepša je stoga od zemaljske tjelesne ljepote, zato što je neprolazna. »I ako telesnom lipotom slavna bieh, / na nebu duhovnom ljepša sam vila svieh« (pjesmabr. 21, s. 15–16), kaže preminula ljepotica Fjora Šumičić, »višnje liposti (…) su ine neg moje« (pjesma br. 21, s. 23). I muška ljepota dobiva u Držića rijetke, ali karakteristične epitete, i na višoj plemićkoj i na nižoj pučkoj razini; Tripčeta tako Mara Marojeva opisuje kao »vlastelina kao perlu« (Dundo Maroje, I, 1); u komediji Tripče de Utolče susrećemo se »s mladićem kao garofao« (II, 4). Ljepota se može postići i na umjetan način, kozmetičkim sredstvima, nakitom i sličnim. Dubr. ljepotice Držićeva doba, baš kao i njihove suvremenice u cijeloj Europi, sve su »u rozicah i u vodi rusatoj« (Grižula, II, 6); »cvijetje se kupuje; u dumana, u Čičilija, u Justina po rusate se vodice posila« (Skup, III, 1): »A kad se obuku (…) oko glave njeke čičke od kosa zavijajući i pri zrcalu (…) čerse« (Skup, III, 1). To je vrijeme »kad se i svila dere, i dobro se dere, er jes od šta« (Skup, III, 1), kada »se je sve izopačilo«, kada »na mačku mi se strigu!« (Pjerin, I). Otmjena gospoja toga doba rabi stakleno »njeko gvozdjice (…) čijem njeke čičke oko glave čiča. (…) A, bijedna, ujutro toliko koreta sapina, trakâ, tračićâ (…), toliko litâr konaca u te trake ide: sapni primetak, sapni opet koret vethi, koji je još u majke nosila« (Grižula, II, 6). Laura Petrunjelu »čini donijet peču veluta karmizina za vesturu; (…) drugu peču demaškina bijela; ah, i da se svrati u kožuhara za onu poctavu od dzibilina i za drugu od riza« (Dundo Maroje, III, 9). Za razliku od nje »dubrovačke potištenice (…) se čersaju bulom i usta na suhvicu čine u koretu od abe; kad optoku koja od dzetenina ima na koretu, para joj da je njeka gospođa velika, – u cokulicah!« (Dundo Maroje, III, 9). Nakit je jednako tako raznovrstan: i gospoje i kurtizane »hoće kolajine, hoće zlato, hoće dzoje!« (Dundo Maroje, I, 4); nakit je i skup: »Vidiš ovi kolarin? Vidiš li ovi pendin? Sve ovo kosta trista dukata« (Dundo Maroje, I, 4), ali za novac se sve može dobiti pa i ljepota: »… za dukat se da na har / vele liepa, vriedna stvar« (Dundo Maroje, II, 2). Postaje zapravo nevažno tko je istinski lijep i mlad: »Današnji dan tko je bogat, taj je lijep i mlad; tko je ubog, grub je i star. Ino se hoće neg odjeća u našemu životu« (Džuho Krpeta). Na izvanjski izgled i modu paze i mladići Držićeva doba; tako npr. »Mande t’ ima njeke namoroze od štopela s plutom i od duple barete« (Tripče de Utolče, III, 6). Ljepšim nekoga ne čini samo ures, nakit i odjeća, to može učiniti i piće: »kako sam pinuo, paraš mi ljepša«, kaže Pomet Petrunjeli (Dundo Maroje, II, 1). Ružnoća je suprotnost ljepoti i stoga je razlog za porugu, najčešće na nižoj, rustično-pučkoj razini: »Deblja je neg viša, a ima nos od pedi / a gubicu od miša a od osla leđi« (Novela od Stanca, 3, s. 191–192), karikirajući opisuje Dživo svoju domaću. Ružnoća je odbojna, a ljepota privlačna i poželjna: »Ako s’ gruba, dalek pođi; / ako s’ liepa, k meni dođi, / er za liepom suze otirem, / er za grubom ja ne umirem. / Gruba od mene dalek stoji, / liepa srce meni osvoji. / Ja ću liepu sveđ ljubiti, / neću grubu viek pozriti. / Od grube ću sveđ bježati, / sveđ za liepom uzdisati, uzdisajuć liepu zvati, / grubu u smrti još bježati, / i po smrti grubu mrzit, / i po smrti liepu ljubit, / liepu i grubu / grubu i liepu / ljubit – mrzit, / mrzit – ljubit. / Liepu hoću, / grubu hoću – / grubu mrzit, / liepu ljubit, / jere vik su / u ’ednom kipu / liepa s grubom – / gruba s liepom, / kako meni svi rekoše / sastati se ne mogoše«, kaže Grižula (I, 4). Njegova pjesmica pučkoga je podrijetla, ali u njoj se ipak iščitava i dublje, za Držićevo poimanje svijeta ključno shvaćanje: ljepota pripada u humanitas, a ružnoća u feritas. Ljepota stoga uljuđuje, ljudi u Starim Indijama lijepi su, kaže Dugi Nos u Dundu Maroju: »Narav, kako ih je uresila pameti, tako ih je i ljepotom uljudila: svi općeno uzrasta su učinjena; njih ne smeta nenavidos, ni lakomos vlada; njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli«, oni su – ljudi nazbilj. Međutim, i ljude nazbilj i ljude nahvao »od (…) ljepota oči bole« (Pjerin, V), u čemu jest vječna bît i moć ljepote.

Autor: Luko Paljetak
Literatura:
B. Varchi, I tre libri d’amore, con un panegirico d’Amore, Vinegia, 1566;
G. Della Casa, Galateo ovvero de’costumi, Firenze, 1707;
A. Firenzuola, Della bellezza delle donne, u knj. Opere di Firenzuola, I, Milano, 1802;
P. O. Kristeller, Francesco da Diacceto and Florentine Platonism in the sixteenth Century, Miscellanea Mercuri, Città del Vaticano, vol. IV, 1946;
Kult ljubavi i ljepote, u knj. M. Pantić (prir.), Humanizam i renesansa, Sarajevo, 1960;
N. V. Gučetić, Dialogo della belezza – Dialogo d’amore, Zagreb, 1995.