LAURA

LAURA, lik u komediji Dundo Maroje.

Karić kao Laura

Ana Karić kao Laura i Tatjana Verdonik kao Petrunjela, Dundo Maroje,
Dubrovačke ljetne igre, 1978 (redatelj Joško Juvančić)

Prvi se put pojavljuje u drugom prizoru prvoga čina, zatim u trećem, četvrtom, petom (bez replike), šestom, sedmom i trinaestom prizoru drugoga čina, trećem, šestom, sedmom, jedanaestom, dvanaestom, trinaestom, petnaestom, šesnaestom i devetnaestom prizoru trećega čina, desetom i dvanaestom prizoru četvrtoga čina te drugom, trećem i četvrtom prizoru petoga čina. Često nazivana kao »prva kortižana od Rima« (I, 1), Laura je Marova namoroza, čiju naklonost mladi ljubavnik osigurava držeći »tobolac otvoren« (I, 6), odn. kupujući joj sve što poželi, zbog čega će se poslije naći u nezavidnoj financ. situaciji. U Lauru je zaljubljen i Ugo Tudešak, koji je osvajanje Laurine naklonosti, što mu je ona okrutno uskraćuje (»Ah, cruter, queste lacrime non mover tuo cor, cor pietra non cor!« – »Ja toliko voljeti ovu okrutnicu, a ona meni željeti toliko zlo«, I, 2), prepustio slugi Pometu. U razgovoru s Pometom, Petrunjela objašnjava zašto njezina gospodarica ne mari za Uga: »Maro je vele dinara u nju spendžao i današnji dan pendža; (…) Ti Tudešak što ti je, ona ne zna – ovoga zna. (…) Ali ako toga primi, onoga će izgubit« (II, 1). Kao što Popiva objašnjava Maru, Laura, kao i sve kurtizane, »igra« na sigurno: »Kortidžane, prije neg uzmu jednu taku pratiku, hoće znat tko ti je na krštenju bio, – što ti ne znaš, – a neg tko ti je otac i kako je i što može i ne može«, III, 8). Dok bude ispunjavao njezine želje, koje se ugl. svode na kupnju nakita, i osiguravao joj luksuzan život, Laura će biti uz Mara, ponašajući se više kao njegova zaručnica nego kao kurtizana. Kad Maro financijski propadne, izgubivši pritom i tri tisuće Laurinih dukata, ona ga odbacuje, nazivajući ga traditurom i assassinom. Iako nedostaje kraj komedije, za pretpostaviti je da će se Laura prikloniti Ugu Tudešku, koji je »vlastelin bogatac od peset tisuć dukata« (IV, 4), što predviđa Pomet: »Klin klina izbija, veći dinar manjega pokriva: našijem dukatmi, ispod kunja frescijem, izagna’ ćemo sinjora Mara s lagahnijem tobocem« (II, 1). Oba pretendenta na Laurinu naklonost, kao i njihovi sluge, svjesni su da se Laura priklanja onomu tko posjeduje veću svotu dukata i spreman ju je plaviti na nju (»Pomete, neće sinjore tvojijeh slatcijeh riječi, (…) hoće kolajine, hoće zlato, hoće dzoje. Vidiš ovu kolajinu? Vidiš ovi kolarin? Vidiš li ovi pendin? Sve ovo kosta trista dukata; ovo će sve Maro Marojev, gospar moj, darovat sinjori Lauri«, I, 4). Marova veza s Laurom izaziva poštovanje i zavist, koje otvoreno iskazuju Pijero, Niko i Vlaho, dubr. vlastelini i Marovi prijatelji, dok će Pȅra pokazati zabrinutost kadashvati tko joj je suparnica. Trgovac Lessandro, Židov Sadi i bankar Gianpaulo Oligiati ophode se s Laurom ljubazno, komplimentirajući joj. Iako se i Maro i Ugo prema njoj odnose s poštovanjem, obojica će ju u jednom trenutku nazvati kurvom. Ugo će to učiniti u jedanaestom prizoru trećega čina, potaknut stalnim Laurinim odbijanjima, a Maro u četvrtom prizoru petoga čina, kad ga Laura, nakon financ. kraha, ne bude htjela pustiti u kuću. Dundo Maroje ju naziva zlom ženom zbog koje je Maro poplavio njegove dukate, a Baba Pȅrina, u razgovoru s Petrunjelom, komentira »te su kortižane zle i ne dobre; toj ti je velika sjeta; ta je kagodi zlica i pustoš« (III, 17). Kao i Baba, i Petrunjela će se upustiti u usporedbu dubrovačkih i rim. prostitutki, naglašavajući bolji status potonjih: »Odre od svile; što nose po kući, od svile; kamare im su obstrte svilom; sve u srebru ijedu, ijedu vazda letušte; svaka hoće dvije kamarijere, koje ini posao ne imaju neg nju oblačit i kamaru načinjat, – a kako to!« (III, 9). Laura je iznimno pratika, »nje posli dobro idu« (II, 1): posjeduje kuću te »ima na jednom banku za četr tisuće škuda« (III, 8). Zavedena Pometovom i Bokčilovom pričom kako je Dundo Maroje došao u Rim s novcem i robom, pristaje sudjelovati u Marovu i Popivinu remediju kojim bi Maro trebao povećati svoje bogatstvo. U tom smislu, Laurine poslovne poteze najbolje opisuje Petrunjela, koja Pometu priča kako ju je Laura poslala da uhodi zbivanja okomagazina za koji je ona Židovu Sadiju dala jamstvo svojim dukatima, nadajući se da će joj se investicija višestruko isplatiti. Laura je uvijek prikazana u kratkim interakcijama s drugim likovima, od kojih se ponajviše i saznaje o njezinu karakteru i podrijetlu, a koje Laura skriva: »Pomet: Signora Laura, – znam kad se i Manda zvaše u Kotoru, – non tanta superbia! Sad mi toškano govoriš, a naši smo, ili hoćemo ili nećemo« (I, 2). U trećem prizoru četvrtoga čina saznat će se pravo Laurino podrijetlo: Gulisav Hrvat, sluga Ondarda iz Auguste (Augsburg), otkriva Pometu da je Ondardo u Mlecima s »jednom vladikom« dobio kćer Mandalijenu koja je, kad je odrasla, pobjegla iz roditeljske kuće s nekim mlet. plemićem te za nju nije čuo osam godina. Petrunjela pak otkriva da su Lauru u Kotoru zvali Manda, dok je u Rimu promijenila ime »za veće uzroka: nješto cijeć oca, er ju je vele iskao, htio ju je zaklat« (IV, 4). Pomet će, na temelju znakovlja koje opisuje Gulisav Hrvat (»Pod livom sisom ima madež i na ruci ima zlamenje koje ja znam«), a potvrđuje Petrunjela, otkriti pravi Laurin identitet te zaraditi nagradu od sto škuda koju je Ondardo obećao onomu tko mu pronađe izgubljenu kćer. U njezinu se govoru miješa ikavsko čakavsko narječje i tal. jezik. »U izrazu fina, u postupcima odmjerena, Laura je ipak gramziva i nezasitna, ali i lukava. Njezina se lukavost međutim ni na koji način ne pokazuje u njezinim riječima i postupcima na sceni. O tome doznajemo tek tu i tamo od Popive i Petrunjele« (F. Švelec, Komički teatar Marina Držića, 1968). Odgovara tipu kurtizane (meretrix) iz eruditne komedije, koja je najčešće ljubavnica zaljubljenog mladića i konkurentica njegovoj ženi ili vjerenici.

Autor: Ana Prolić Kragić