KUGA

KUGA (lat. pestis), jedna od najopasnijih, zaraznih, akutnih i epidemijskih bolesti; poznata je više tisuća godina, ali njezin uzročnik otkriven je tek potkraj XIX. st.

Početak odredbe od 7. II. 1527. o čuvanju grada za vrijeme kuge  (Državni arhiv u Dubrovniku, Acta Consilii Rogatorum, sv. 38, f. 212v)

Početak odredbe od 7. II. 1527. o čuvanju grada za vrijeme kuge
(Državni arhiv u Dubrovniku, Acta Consilii Rogatorum, sv. 38, f. 212v)

Dvojica bakteriologa, Japanac Shibasabura Kitasato i Švicarac Alexandre Yersin, uspjeli su 1894. izolirati bacil kuge (Yersinia pestis ili Pasteurella pestis); zarazu prenose s divljih glodavaca buhe (Xenopsylla cheopsis), a ljudska buha (Pulex irritans) gotovo nikada ne postaje prijenosnikom. Inkubacija traje od dva do petnaest dana, iako najčešće četiri do pet dana, ovisno o obliku bolesti. Kuga se može pojaviti u tri različita oblika, od kojih je najčešći bubonski (žljezdani). Manifestira se visokom vrućicom (često i deliričnom groznicom), pojavom limfnih oteklina (bubona) u predjelima pazuha i prepona (katkad i vrata) te stvaranjem karbunkula na koži. Taj oblik kuge smrtonosan je u 30–75% slučajeva. Postoji i plućni oblik kuge (katkad se naziva i kapljični), koji je znatno rjeđi i manifestira se snažnom upalom pluća, vrućicom i krvavim kašljem te gotovo redovito završava smrću (u 95% slučajeva). Plućni oblik kuge može biti uzrokovan uznapredovalim stadijem bubonskog oblika ili može biti odraz primarne infekcije izazvane kapljičnim putem. Bubonski oblik širi se gotovo isključivo vanjskim prijenosnikom (buhe), a plućni je oblik moguće prenijeti izravno s osobe na osobu pa je zbog toga mnogo opasniji. Treći je oblik kužnog oboljenja tzv. septikemički oblik. Manifestira se velikom i naglom vrućicom te krvarenjem, nakon čega gotovo redovito ubrzo nastupa smrt. Taj se oblik rijetko pojavljuje, a uzrokovan je ulaskom izvora zaraze u krv. Tijekom kasnoga sr. vijeka i ranomodernog doba epidemije kuge bile su u Dubrovniku česte. Jedna od najvećih bila je 1348, nakon koje se grad relativno brzo počeo oporavljati, iako su demografski gubici bili veliki, o čemu svjedoče sve sačuvane dubr. kronike. Do kraja XIV. st. Dubrovnik je kugom bio zahvaćen 1361, 1363, 1371, 1374, 1390–1396. i 1399. Čini se da je velika kuga koja se dogodila sred. stoljeća ostavila najdublji dojam na kroničare. Naime, sve potonje epidemije, koje su tijekom XIV. st. poharale Dubrovnik, nisu ostavile toliko traga u kroničarskim zapisima.

Pismo zdravstvene službe upućeno Rafaelu Nikolinu Gučetiću na Mljet 13. IX. 1528.  o pojavi kuge u Zatonu (Državni arhiv u Dubrovniku)

Pismo zdravstvene službe upućeno Rafaelu Nikolinu Gučetiću na Mljet 13. IX. 1528.
o pojavi kuge u Zatonu (Državni arhiv u Dubrovniku)

Pismo zdravstvene službe upućeno Rafaelu Nikolinu Gučetiću na Mljet 13. IX. 1528.  o pojavi kuge u Zatonu (Državni arhiv u Dubrovniku)

Pismo zdravstvene službe upućeno Rafaelu Nikolinu Gučetiću na Mljet 13. IX. 1528.
o pojavi kuge u Zatonu (Državni arhiv u Dubrovniku)

Tako Rastićeva kronika uopće ne bilježi prethodne epidemije, dok ih Ivan Gundulić u svojoj kronici samo spominje. Kronika Nikole Ranjine i zapisi anonimnih dubr. kroničara bilježe epidemiju iz 1361. u osnovnim crtama, a o epidemiji iz 1370-ih kroničari su također ostavili samo fragmentarne podatke. Na osnovi iskustva s kužnim epidemijama, dubrovačke su vlasti 1377. donijele prvi u Europi poznati zakon o karanteni. Odredba je sačuvana u Zelenoj knjizi (Liber Viridis), a tijekom potonjih godina te su odredbe nadopunjavane. Bez obzira na djelotvornost karantene, tijekom XV. i XVI. st. kuga se često pojavljivala u Dubrovniku. Početak XV. st. obilježen je epidemijom, a kuga je grad poharala i 1416, potom nekoliko puta tijekom 1420-ih te nekoliko puta tijekom 1430-ih godina. I sred. stoljeća kuga je harala cijelom jadranskom obalom, nakon pada Bosne pod osman. vlast (1463) epidemiju su u Dubrovnik donijele izbjeglice, a osamdesetih godina došla je s trgovcima iz Recanata, koji su krišom izbjegli karantenu. I u XVI. st. epidemiju su često donosili došljaci s mora ili s kopna. Tako se vjeruje da je epidemiju koja je harala gradom 1526–27. iz Ancone donio krojač Andrija Gunđević, a 1533. kuga je u Dubrovnik prenijeta iz područja Osmanskoga Carstva. Iako ta epidemija nije bila jaka, radi sprečavanja dolaska kuge s kopna Dubrovčani su započeli izgradnju lazareta na Pločama. Kraj XVI. st. također je obilježen epidemijom, a i tijekom XVII. st. kuga je bila česta na Balkanu pa tako i u Dubrovniku, što se nastavilo i tijekom XVIII. st. Zadnja epidemija na dubr. području zabilježena je 1816. Kuga je ostavila dubok trag u dubr. društvu predmodernog doba. Najveće posljedice imale su epidemije iz XIV. st. jer sačuvani izvori svjedoče o strahu stanovništva. To se možda najbolje može iščitati iz oporuka nastalih u doba epidemije, u kojima se vidi pojačana pobožnost i strah za potomstvo. Iako su karantenom i stalnim poboljšavanjem protukužnih mjera Dubrovčani uspijevali barem povremeno sačuvati grad od epidemije te omogućiti nesmetan protok ljudi i robe, kuga je ipak imala negativne demografske posljedice. Tijekom epidemija (poglavito onih iz druge pol. XIV. st.) Dubrovnik je mogao izgubiti trećinu do dvije trećine stanovništva.

Crkva Blagovijesti kraj Vrata od Ploča

Crkva Blagovijesti kraj Vrata od Ploča, sagrađena nakon epidemije kuge 1534.

Prema predaji, obitelj Držić plemstvo je izgubila jer je predak Marin Držić za vrijeme kuge 1348. napustio Dubrovnik, unatoč zabrani vlade o napuštanju grada. Kako je M. Držić preživio kugu koja se pojavila potkraj 1526, u godini kada je postao rektor crkve Svih Svetih (Domino) i Sv. Petra na Koločepu, nije poznato jer o tome nije ostalo nikakvih zapisa. Josip Lučić, koji je objavio odredbe Velikoga i Maloga vijeća te Senata o ponašanju i mjerama zaštite protiv kuge 1526–27. i dokumente koji se tiču obitelji Držić, pretpostavlja da, ako je M. Držić prebivao u Dubrovniku, »tada je obavljao dužnosti kao i ostali građani i duhovne osobe« (Arhivska građa o kugi u Dubrovniku godine 1526–1527. i obitelj Držić, 1992). Na jednu epidemiju aludira i rečenica u Dundu Maroju: »Ovo su minuto godište velike nemoći bile; oto mi stari dekrepiti, i još smo živi« (IV, 2).

Autor: Gordan Ravančić