KRKRANI

KRKRANI, arhaični naziv za stanovnike otoka Korčule, na kojem je u VI. st. pr. Kr. osnovana grč. kolonija, nazvana Crnom – Κόρϰυρα Μέλαινα (Kórkyra Mélaina).

Potkraj III. st. pr. Kr. otok su osvojili Rimljani i nazvali Corcyra Nigra (Crna Korkira). U X. st. Konstantin VII. Porfirogenet u djelu O upravljanju Carstvom (De administrando imperio) zabilježio je hrv. naziv za Korčulu – Kurkra ili Krkar. God. 1413–17. Korčula je bila pod upravom Dubrovačke Republike, a 1420–1797. dio posjeda Mletačke Republike u Dalmaciji. Naziv se javlja u opusima dubr. pjesnika XVI. st., primjerice, u poslanici Gospodinu Ivanu Vidali vlastelinu krkarskomu Nikola Stjepka Nalješkovića Dubrovčanin piše na 16 novembra 1564. (»Krkar se grad vami diči jak nevista / imavši drag kami srid zlata pričista«, s. 11–12) i u spjevu Razboji od Turaka Antuna Sasina (»put od Krkra mȁla grada, / u kom Marko Baseļević / vele slavan vlasteličić / tuj pribiva s družbom sada«, s. 1708–1711).

U Držićevu opusu pojavljuje se nekoliko likova Korčulana, ponajviše u komediji Tripče de Utolče: Mande, Kata, Mahmut (Frančesko). Da je Mande Korčulanka saznaje se posredno, u trenutku kad se otkriva da je Turčin – koji se Mandi prije udvarao – njezin izgubljeni brat: »Svojta: Tko ti je svojta? – Ne udar’ sad, – neka reče. // Turčin: Draško Grubišić Krkranin moj je otac; fuste me su turske, djetetom u Pulju hodeći, uhitile. // Svojta: Ti si Draškov sin? Lažeš, pse! Da jes’ li imao ku sestru? // Turčin: Jesam, na ime Mandu; ne znam je li živa. (…) // Svojta: Što je tebi ime? // Turčin: Mahmut sada, a prije mi je bilo ime Frančesko. // Svojta: Manda, kako mu ime biješe? // Mande: Frančesko. // Svojta: Manda, meni kolač! Ȍvo tvoga brata!« (V, 4). Iz Kerpine priče saznaje se da je Mandina godišnica Kata rođena u nezakonitoj vezi Lone de Zauliga i stanovite Korčulanke: »Ma za skurtat besjedu: našla se je Kata da mu je kći. U Krkru ukradom se s njekom sklopi, kakav je vas amoroz; rodi se ova djevojka, krijući ju odhrani; baba se je našla koja ju je dojila i hranila, koja sve ovo spovijeda. Toliko, er ju je on odlučio uzet u kuću i hoće je udat onorevolmente. Kučki jednoj nehote se je srjeća rodila!« (V, 5). Je li Lone de Zauligo Korčulanin, ne može se reći; Milan Rešetar zapazio je da on jedini od svih muških likova u komediji rabi glagolske oblike na -l (razumil, učinil), što je obilježje korčulanskoga govora (Jezik Marina Držića, 1933). Premda je Gulisav Hrvat Pometu ispripovijedao obiteljsku sudbinu Mandalijene, kćeri Ondarda iz Auguste (Augsburga), koja je u međuvremenu postala rim. kurtizana otmjena imena Laura, Pomet ju naziva Mandom iz Kotora (»Signora Laura, – znam kad se i Manda zvaše u Kotoru, – non tanta superbia!«, I, 2), što poslije potvrđuje i Petrunjela: »Pomet: Sinjori Lauri otac je Tudešak! Ah, Petrunjela, da zašto se ovdi zove signora Laura a u Kotoru se zvaše Mande? // Petrunjela: Prvo joj je ime bilo Mandalijena; tako ju u Kotoru i zvahu Mandom, a ovdi je u Rimu promijenila ime za veće uzroka: nješto cijeć oca, er ju je vele iskao, htio ju je zaklat. Brižan Pomete, što to činiš?« (Dundo Maroje, IV, 4). No, na jednome mjestu Pomet ju naziva Krkarkom: »Tebe služit i dvorit! Ti si Popiva, daleko Popiva od mene! Popiva, što ne može sam popit, čini da i druzi piju; što ti ne mož doruinat gospodara Mara, činiš da ga rasčini Mande Krkarka« (I, 5), a premda nije jasno kakve, spomenuti etnik upućuje da i ona ima veze s Korčulom, a takav je i njezin govor. Stoga je M. Rešetar iznio tezu da su Mande iz komedije Tripče de Utolče i Laura iz Dunda Maroja isti lik, slijedom čega je oprezno pretpostavio da je Tripče de Utolče nastao prije Dunda Maroja (Jezik Marina Držića). Osim što su jezično diferencirani od drugih likova (Dubrovčani, Kotorani, Lopuđani, vlasi), dade se primijetiti da su Korčulani okarakterizirani ponajprije time da su skloni spolnim užicima (Laura, Mande, neimenovana majka Katina), iz čega bi se možda mogao odčitati onodobni stereotip o Krkranima kao raskalašenim ljudima, što Dubrovčani iskorištavaju, pokazujući i na taj način superiornost kad je riječ o njihovim najbližim susjedima.

Autor: Milovan Tatarin