KOŠUTA, LEO

KOŠUTA, LEO, hrvatski književni povjesničar (Jelšane, Slovenija, 31. III. 1922 – Pariz, 25. XII. 2001).

KOŠUTA, LEO

Leo Košuta

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao arheologiju i slavistiku do 1942, kao stipendist tal. vlade studij nastavio u Rimu, gdje je 1944. diplomirao, a 1946. doktorirao radom Marino Darsa – Marin Držić, analiza djela i rasprava o hrvatskom podrijetlu. God. 1947. vratio se u Zagreb i zaposlio u Historijskom institutu JAZU, gdje se bavio proučavanjem glagoljskih rukopisa. God. 1954. emigrirao je u Pariz, gdje je od 1956. radio u Nacionalnoj knjižnici. Želeći proširiti disertaciju, otputovao je u Sienu, gdje se bavio arhivskim istraživanjima, posebno istraživanjima o sienskoj povijesti, književnicima i akademijama. U knjizi Zgode i nezgode knjige Marka Marulića: De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Fortune et infortune d’un livre de Marko Marulić: le De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, 1986) pisao je o učestalosti izdanja toga Marulićeva djela, a najveći je odjek imalo njegovo otkriće da je knjiga došla pod udar inkvizicijske cenzure. Pronašao je i podatke o spaljivanju pojedinih primjeraka Institucije, u kojoj nisu bili brisani sporni reci. Marulićem se bavio i u članku Novi dokumenti o djelima Marka Marulića (Mogućnosti, 1991, 11–12), gdje je nadopunio bibliografiju izdanja Institucije te prvi objavio jedan lat. epigram u Marulićevu pohvalu.

U studiji Siena u životu i djelu Marina Držića (Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961) analizirao je Držićev boravak u Sieni. Za predmet istraživanja uzeo je 1541. i 1542. jer su to jedine godine u kojima se on pojavljuje u dokumentima, a prva je važnija vijest o Držiću u Sieni podatak o njegovu izboru na dužnost rektora Kuće mudrosti (Casa della Sapienza) i prorektora Sveučilišta. Po Statutu na tu je dužnost mogao biti izabran samo kandidat koji je stanovao u Kući; kako Držić isprva nije bio stanovnik Kuće, Košuta, kao i Milan Rešetar (Djela Marina Držića, 1930), tu povredu Statuta objašnjava činjenicom njegove popularnosti među studentima Sapienze, ali i željom studenata koji nisu stanovali u Kući, a bili su pretežito Talijani, da i njih zastupa njihov kandidat. Iz izvora koje je objavio Rešetar saznaje se da je Držić došao u sukob sa Zborom mudrih (Collegio dei Savi) i sa Giovannijem Battistom de Umidijem, starim administratorom Kuće. Košuta pretpostavlja da su vjerojatno postojala dva uzroka sukoba: Držićevo protivljenje administratoru koji je po Statutu već trebao biti otpušten ili potvrđen u dužnosti, no njega je Zbor mudrih, čini se, branio tražeći njegov ponovni izbor (u prilogu rada Košuta je donio prijepis dokumenta iz Državnog arhiva u Sieni, Concistoro, 2224); sudsku vlast nad studentima imao je i rektor i njegovi savjetnici i administrator – a budući da se Držić administratoru opirao – njegove su odluke smatrane neprihvatljivima. Što se pak tiče Držićeva sudjelovanja u kult. životu Siene, Košuta je nadopunio dotadašnja znanja o Držićevu sudjelovanju u predstavi koja se 8. II. 1542. održala u kući Buoncompagna di Marcantonija della Gazzaia: odbacio je tezu o »nemoralnosti« predstave, utvrdio da je Držić u predstavi sudjelovao kao glumac (»Velmožni rektor ljubavnika odglumi«), da je progonstvo izbjegao jer je bio stranac i rektor, a kao klerik pripadao je pod kompetenciju crkv. suda, donio popis osoba koje su sudjelovale u predstavi te pretpostavio da je Niccolò Secchi mogao biti potencijalni autor komedije. Pozabavio se i utjecajem sienske komediografije na Držićev opus. Pokazao je da su likovi i motivi u Tireni uklopljeni u potpuno novu fabulu, kontekst je drukčiji, djelo je sadržajno razvijenije (pet činova) i blisko eruditnoj komediji. Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena usporedio je s djelom Nika (La Nice) Luce Contilea, u Noveli od Stanca pronašao motive solarnih mitova, lik Stanca u dubrovačkoj nar. predaji, a ne sienskim izvorima, motiv zarobljavanja Plakira u Grižuli doveo u vezu s Contileovim djelom Pothvati (La Agia), u Grižuli vidio predstavnika »oronule aristokracije«, no ne i lik iz stvarnoga života, a odlučno je otklonio tezu o sienskoj inspiraciji za likove Radoja i Mione. Analizirajući Dunda Maroja, slaže se s postavkama Jolande Marchiori, koja mu je uzor pronašla u komediji Prevareni (Gl’Ingannati), te dodaje da su oba djela komedije zapleta u kojima je od velike važnosti prerušavanje i pretvaranje, da se radnja zbiva u stranom gradu, s miješanjem dijalektalnoga govora sa stranim i knjiž. jezikom. Zaključio je da Držićeve drame imaju razvijeniju kompoziciju, kakvu će tal. autori inaugurirati nakon Držića, te da utjecaj sienskih djela na Držića nije tako velik kako se smatralo. U studiji Pravi i obrnuti svijet u »Dundu Maroju« Marina Držića (Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964) analizirao je prolog Dugoga Nosa. Taj je negromant, kakvi god bili njegovi izvori (karikirani lik žid. kabalista, stvarni lik sajamskoga negromanta), Držićeva izvorna tvorevina, koju ne nalazimo u tal. kazalištu. On predstavlja i renesansnog mistagoga, koji igrom stvarnosti i fikcije otkriva dubr. publici postojanje ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Smatra da je prolog imaginarno putovanje po tadašnjem poznatom svijetu koje nam evocira problem pronalaženja izravnog puta kroz novootkriveni američki kontinent prema Starim Indijama, a zapravo publiku dovodi do ezoteričnog Raja zemaljskoga, mit kojega se srušio putovanjima i otkrićima pomoraca; parodija srednjovjekovnih alegorijskih putovanja prema Raju zemaljskom u kojoj je pobožni »piligrin« poprimio lik negromanta, parodija koja se može usporediti s poznatim putovanjem Rabelaisova Pantagruela prema Gornjim Indijama, zemlji Istine; persiflaža najprije dubrovačke knjiž. sredine, koja u ime Platonovih koncepcija o idealnoj Republici ignorira Držićevo uvođenje pučke komedije u Dubrovnik, a potom i aristokratske oligarhije, koja nasuprot pučanima samo sebe smatra izabranim i pravim ljudima. Došao je do zaključka da je komedija jedna vrsta »obrnutog svijeta« svakidašnje ljudske stvarnosti; to je poseban svijet »u kojem se odrazila ne samo stvarnost, nego i nutarnji život komediografa (…), stvarno lice dubrovačke aristokracije i životna filozofija samoga Držića«. U Držićevim djelima ispituje koncepcije o dvama svjetovima i dvjema vrstama ljudi, i u njima otkriva izvore ne samo srednjovjekovnog i renesansnog platonizma nego i raznih dualističkih gnoza, koje su u pučkoj formulaciji u Držićevim djelima možda odraz bogumilskih naučavanja u dubr. zaleđu. Zaključuje da se Stare Indije, iako u sebi sadrže elemente renesansnog utopizma, ne mogu uzeti kao slika društv. utopije, nego kao persiflaža gledanja onih aristokrata koji su idealnu Republiku, u kojoj nema »mojeg« i »tvojeg«, zamislili samo za sebe kao uski i zatvoreni krug svoje klase. U Sieni je Košuta pronašao i publicirao dopis koji je Držić 5. V. 1542. napisao na tal. jeziku (Jedan rektorski dopis Marina Držića iz Sijene, 1972). Na temelju sadržaja utvrdio je da je dopis upućen Francescu Grassiju, sienskom kapetanu pravde (Capitano di Giustizia). U zborniku dokumenata – koji je priredio zajedno s Giovannijem Minnuccijem – Lo studio di Siena nei secoli XIV–XVI: documenti e notizie biografiche (1989) objavio je dokumente vezane uz Sveučilište u Sieni i Držićevo obavljanje službe rektora Kuće mudrosti i prorektora Sveučilišta (Documenti per la storia dello studio senese dal 1531 al 1542), bitno nadopunjujući sliku o tom razdoblju njegova života. God. 1996. Košuti je kao istaknutom držićologu dodijeljena nagrada za životno djelo – Držićev zlatni pečatnjak.

Autor: Jasmina Lukec