KOSAČA, STJEPAN VUKČIĆ

KOSAČA, STJEPAN VUKČIĆ, veliki vojvoda bosanske države (?, oko 1404 – ?, 22. V. 1466).

Nećak i nasljednik Sandalja Hranića Kosače od 1435, najistaknutiji među Kosačama. Od 1440. do 1443. proširio je vlast na Omiš, Poljica, Gornju Zetu, Bar, Trebinje i Klobuk. Ugrožen od Mlečana i zetskoga vojvode Stefana Crnojevića, koji su mu ubrzo oteli Bar, Gornju Zetu i Omiš, pomirio se s bos. kraljem Stjepanom Tomašem, s kojim je do tada ratovao. U znak pomirbe pristao je na udaju kćeri Katarine za bos. kralja (1446). God. 1448. priklonio se Osmanlijama i srp. despotu Đurđu Brankoviću u napadu na bos. kralja i proglasio se »hercegom od sv. Save«. Teritorij pod njegovom vlašću, otada poznat pod imenom Hercegovina, protezao se od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskoga zaljeva. Na tom je prostoru bio samostalan vladar. Težnje za gosp. osamostaljenjem Hercegovine došle su do izražaja i u njegovim naporima da Herceg Novi razvije u pomorsko i trg. središte (1449. osnovao radionicu sukna). Pritom je izbio rat s Kotorom i Dubrovnikom (1451–54), a u njega su se upleli i hercegovi protivnici (kralj Stjepan Tomaš, hercegov sin Vladislav Vukčić Kosača, vlastela Vlatkovići i pojedini hercegovi vazali). Osmanska voj. pomoć upućena hercegu pokolebala je njegove protivnike pa se 1453. pomirio sa sinom Vladislavom, a 1454. s Dubrovnikom. Pošto su Osmanlije počeli upadati u njegovu zemlju, pomirio se i s novim bos. kraljem Stjepanom Tomaševićem (1461). Nakon pada Bosne 1463. njegove su zemlje od 1465, postupno, osvajali Osmanlije (Hum i Podrinje) i Mlečani (Neretvansku krajinu). Potkraj života vlast mu je bila svedena na usko primorsko područje s Herceg Novim, koji su Osmanlije zauzeli 1483.

Stjepan Vukčić Kosača spominje se u Držićevu opusu samo jedanput, i to u drami Džuho Krpeta, prikazanoj 1554. na piru Rada (Rafa) Marinova Gučetića i Anice Đurđević. Riječ je o najoštećenijoj Držićevoj drami, koja je sačuvana u ispisima što ih je 1702. načinio Đuro Matijašević. U jednoj se replici spominje bos. vojvoda, no bez naznake tko ju izgovara: »Brjemena slatka i pritila hercega Stjepana«. Budući da je izvađena iz konteksta, nemoguće je odčitati aluzije koje je spomen Kosače izazivao. Nikola Bonifačić Rožin ju uzima za primjer poslovičnoga načina izražavanja, »historijsku rečenicu« koja svjedoči o svijetu koji više ne postoji (Narodne drame, poslovice i zagonetke, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 27, 1963).

Autor: uredništvo