KONTRADOTA

KONTRADOTA (uzmirazje, protumiraz; contrados, donatio ante/ propter nuptias, hypobolon, antipherna), stara institucija vezana uz sklapanje braka.

Označava dar muža ženi prije ili prigodom vjenčanja. Poznata je u semitskom, orijentalnom, langobardskom i germ. pravu, uz određene razlike. Taj je dar definiran u biz. pravu, posebice u Justinijanovim Institucijama (2, 7, 3). Isprva se nazivao »darivanjem prije braka« (donatio ante nuptias), no poslije je ozakonjeno da se daje nakon sklapanja braka pa je uveden naziv »darivanje radi braka« (donatio propter nuptias). Budući da je žena, odn. njezina obitelj, davala miraz, bilo je potrebno zauzvrat dati imovinu koja će osigurati ženu u slučaju muževe smrti. Justinijanovo bračno pravo predviđalo je da mužev dar prilikom sklapanja braka vrijednošću bude jednak mirazu i da raste koliko i miraz. Poslije se vrijednost uzmirazja smanjivala, pa je od IX. st. iznosila trećinu do polovicu vrijednosti miraza. Tijekom braka tom je imovinom upravljao muž, no nije ju smio otuđivati. U slučaju muževa osiromašenja ta su dobra bila osigurana za ženu i vjerovnici se nisu mogli naplaćivati iz nje. Ako bi žena umrla prije muža, tu je imovinu nasljeđivao muž, osim ako bi postojao ugovor s trećom osobom. U slučaju smrti muža, žena je imala pravo uživanja tih dobara, a nasljeđivala su ih djeca.Žena je stjecala puno pravo nad tom imovinom ako u braku nije bilo djece. Justinijanov zakon o uzmirazju počiva na ideji o razdvojenosti imovine žene i muža. Uzmirazje je poznato i u nekim dalm. gradovima, no bilo je rijetko budući da je to područje u sr. vijeku bilo pod utjecajem mlet. prava, u kojem takvo darivanje nije bilo uobičajeno. Na mlet. području muževo darivanje imalo je značenje slično biz. theoretron, tj. nagrade muža za djevičanstvo žene (pretium virginitatis seu pudicitiae). No takav dar nije bio izravno vezan uz miraz niti je bio obvezatan. Pod nazivom repromissa uzmirazje se spominje u srednjovj. Zadru. Spisi zadarskoga arhiva potvrđuju postojanje donatio propter nuptias na Pagu, u XIV. st. Ženino pravo na tu imovinu nije bilo jasno utvrđeno. Kao i drugdje, i na dalm. prostoru to se darivanje tijekom vremena smanjivalo u odnosu na miraz, čiji su iznosi rasli, tako da je uzmirazje, ako ga je uopće bilo, iznosilo trećinu do polovicu miraza. Na dubr. području uzmirazje nije bilo uobičajeno, ali mu nalazimo traga. Služilo je kao neka vrsta kazne za odbijanje izvršenja braka. Spomen uzmirazja nalazimo u slučaju Stjepana Nikolina Menčetića (Menze), koji je 1475. pobjegao u Italiju da bi izbjegao brak sa zaručnicom Marijom, s čijim je ocem Junijem Đurđevićem (Georgio) osam godina prije toga sklopio bračni ugovor. Vijeće umoljenih odlučilo je da djevojka ima pravo na 1600 perpera protumiraza iz njegove imovine te pravo na doživotno uživanje svih dobara, čak i ako se zaredi.

M. Držić spominje uzmirazje u komediji Arkulin kao način da se od škrtog Arkulina na prijevaru izvuče novac:

»Tripe: Ma da znaš, prćije t’ ne daju i, zentilomo mio, hoće da jo’ kontradotu učiniš; altramente non è fatto niente.
Arkulin: Kontradotu, becchi futui?! Bez prćije, kanalja? S vrata mi se, kilava trago!« (IV, 2);

»Arkulin: Bez prćije, kanalja! – kontradotu, gramandionici jedni! (…) Per zerto mahnit sam za njom i ljubim ju, kurvinu kćer, kako moje dvije oči, ma kondicijoni koje mi daju neću ni slušat. S kontradotom! (…) Njeke kontradote pita i hoće doć bez prćije« (IV, 3);

»Tripe: Zato molimo la signoria vostra da učiniš da rečeni, misser mio, Arkulin Arkulinović vazme Ančicu bez prćije i da joj kontradotu učini« (IV, 5);

»Marić: Žimit, trijeba je da joj kontradotu učiniš« (V, 1);

»Kandžilijer: Sada, misser Arkulino, prije nego joj ruku tokaš, triba je da joj kontradotu učiniš.
Arkulin: (Kontradotu?! Misero me!)
Kandžilijer: Tisuću perpera, kako si obećao« (V, 2);

»Arkulin: Negromancije i vragolije dosta me su mučile, a od Ančice se, moje drage moroze, kontentam, ili t’ bez prćije ili t’ s kontradotom« (V, 5);

»Kotoranin: Sinjori, da znate, negromant i mi svi bogme se osvetismo od ovoga kurvina muža: Ančicu dasmo mu za ženu, ma s kontradotom, i abašasmo njegovu superbiju« (V, 7).

Ančica nije imala miraz, bez kojega nema pravog uzmirazja. Time želi još više ismijati starog Arkulina, koji se može oženiti samo tako da djevojku uzme bez miraza te joj još plati čak tisuću perpera što je pristala poći za nj.

Autor: Zdenka Janeković Römer
Literatura:
G. Zordan, I vari aspetti della comunione familiare di beni nella Venezia dei secoli XI–XII, Studi veneziani, 1966, 8;
D. Owen Hughes, From Brideprice to Dowry in Mediterranean Europe, u knj. M. A. Kaplan(ur.), The Marriage Bargain: Women and Dowries in European History, New York, 1985;
Z. Janeković Römer, Rod i grad: dubrovačka obitelj od 13. do 15. stoljeća, Dubrovnik, 1994;
M. Boras i L. Margetić, Rimsko pravo, Rijeka, 1998.