KOMORNIK

KOMORNIK, titula koja se u hrvatskom ranom srednjem vijeku prvi put spominje 825. u Trpimirovoj darovnici te na dvoru kneza Muncimira 892 (župan-komornik), a nosila ju je osoba koja se brinula za vladarove financije i ubiranje prihoda.
U XI. st. zamijenio ju je naziv posteljnik. Komornik je bio zadužen i za vođenje blagajne i upravljanje kovnicom. U dalm. komunama bio je zadužen za upravljanje javnim, grad. financijama, ali i cijelom općinskom imovinom (camerlengo), a tako se nazivao i predstojnik ureda za prodaju soli, nadglednik utega i mjera. U srednjovj. Bosni komornik je bio službenik koji je čuvao kraljevsko blago, utjerivao drž. prihode te bio upravitelj kovnice. U Franačkoj je bio zadužen za spravljanje vladarove postelje.

Sred. prosinca 1545. Držić je u pratnji Christopha Rogendorfa otputovao u Beč (u Dubrovnik se vratio sred. svibnja 1546), a potom u jesen 1546. u Carigrad. Nakon povratka, 9. I. 1547. tajno su ga saslušala dva člana Maloga vijeća. Držić je tada izjavio da je s grofom putovao zato »da bi vidio stvari svijeta« (»per vedere delle cosse del mundo«) te da je u njegovoj službi bio camariero (»fù accettato per camariero«), a grof »za plaću mi ponudi dva dukata mjesečno i dva odijela na godinu, kako mu se pristoji, i k tome darove, koji se običavaju godišnje darovati itd.« (»per mercede li offerse dua ducati al messe e dua volte vestirlo al anno honoratamente, oltra alcuni presenti, quali al anno se sogliano dare etc.«). Što je podrazumijevala služba camariera, ne zna se, no dugo je vladalo mišljenje koje je iznio Jorjo Tadić: »Tako Marin Držić, klerik i opat, bivši student i vicerektor univerziteta, postade sobar jednog austrijskog grofa i njegov zabavljač« (Marin Držić /1508–1567/, u knj. Dubrovački portreti, 1949). Milan Rešetar nije mogao prihvatiti da je Držić »grofu služio kao prost sobar (on opat!)« (Djela Marina Držića, 1930). Poslije je prevladalo mišljenje da riječ camariero treba razumjeti drukčije, za što se posebno zauzimao Vinko Foretić: »I zaista, mi ovdje ne smijemo prevesti sa sobar riječ camariero, što radije znači komornik, dakle u stvari današnjim načinom izražavanja tajnik grofa« (O Marinu Držiću, 1965). Frano Čale pak u Držićevoj komorničkoj pratnji vidi za ono doba uobičajen oblik mecenatstva: za njega je autorova želja za putovanjima utjelovljenje domaće verzije pisca-dvoranina, sasvim prirodan način šesnaestostoljetne »književne i umjetničke egzistencije« (Marin Držić: Djela, 1979).

Autor: Maja Katušić