KLERIK

KLERIK (lat. clerus, cleros: ždrijeb). 1. član klera, tj. katoličkoga svećenstva, duhovnoga staleža, svećenstva i redovništva; 2. student teologije, svećenički pripravnik.

U kršćanstvu kleru, sakramentalno organiziranom svećenstvu (biskupi, svećenici, đakoni), pripadaju svi oni koji su primili prvu tonzuru, odn. red đakona, po novom Zakoniku kanonskoga prava (1983). Nakon prve tonzure budući svećenici prolaze najprije kroz četiri niža reda (ordines minores), tj. ostarijat (vratar), lektorat (čitač, štioc), egzorcistat (zaklinjavac) i akolitat (svjećonoša), koje dobivaju obično odjednom, a katkad u vremenskim razmacima, te prelaze u tzv. više svete (sacri) redove (ordines maiores), odn. subđakonat u đakonat, zatim budu zaređeni za svećenike, odn. dosegnu prezbiterijat, koji jedino daje pravo na služenje (sacerdotium). Stupanje u stalež klerika i primanje nekog od sedam stupnjeva svećeničkoga ređenja označeno je posebnim obredima, a svaki stupanj obvezuje na nošenje posebnih oznaka stupnja kojem klerik pripada i preuzimanjem neke službe u crkv. hijerarhiji. Klerik može postati samo muškarac, pri čemu se kler dijeli na svjetovni (saecularis) i redovnički (regularis). U ranom kršćanstvu klerik je bio predstojnik zajednice, uzor ostalim vjernicima (1 Pt 5, 3). Od III. st. kler je poseban duhovni stalež koji se službom i ovlastima razlikuje od laika. Strogu razliku među njima uspostavio je Tridentski koncil (1545–63). Drugi vatikanski koncil (1962–65) ponovno ističe zajedničko poslanje klera i laika. Stupanjem u klerički stalež pojedinac postaje članom biskupije ili redovničke zajednice (inkardinacija) te preuzima određene dužnosti (propovijedanje, molitva časoslova) i način života (celibat) u Crkvi. Protestanti odbacuju pojam klera držeći se nauka o općem svećeništvu; svi članovi Crkve pozvani su na crkv. službu. Svjetovni klerici nose talar (reverendu) i na glavi biret, a redovnici odjeću svojega reda, obično habit s kukuljicom i pascem. Po prijašnjem kanonskom pravu klerici su imali određene povlastice u javnom životu (privilegia clericorum): suđenje samo pred crkv. sudom i oslobađanje vojne obveze.

M. Držić je 1526. preuzeo rektorat nad crkvom Svih Svetih (Domino) u Dubrovniku, na što je njegova obitelj imala patronatsko pravo, a u ispravi registriranoj u Diversa Cancellariae 19. XII. 1530. navodi se kao klerik (clerico Rhagusino), tj. kandidat za svećenika. Držićev je izbor svečano potvrdio Marco Graziani, vikar dubr. nadbiskupa, a potvrđen je i pismom pape Klementa VII. Držić je čast rektora dijelio s vlastelinom iz kuće Gučetića (Gozze). Zajedno s tim zvanjem, pravima, dužnostima i prihodima, išli su i prava i povlastice rektora i opata crkve sv. Petra na otoku Koločepu. Tek se od 1550. Držić u dokumentima spominje kao svećenik. Premda je bio upravitelj crkve, mogao je živjeti kao i svi drugi građani Republike: trgovati, sudjelovati u poslovima oca i braće, baviti se stihovima i glazbom. Milan Rešetar smatra da je Držić do 30. VIII. 1548. bio clericus, a diaconus je postao najkasnije 18. V. 1549. te prije 20. V. 1552. presbyter. Za studija u Italiji, a i poslije, ostao je običan klerik, zadržao se na najnižem stupnju svećeničkog reda i tek 1548–49. prešao je na viši stupanj, postavši đakon (Djela Marina Držića, 1930). S tim se zaključkom ne slaže Miroslav Pantić; premda je u arhivskim spisima Držić naznačen kao klerik, to ne znači da nije imao red đakona (Novi fragmenti o Marinu Držiću, 2001). Leo Košuta pretpostavlja da Držić nije bio kažnjen progonstvom zbog sudjelovanja u predstavi koja je 8. II. 1542. bila priređena u kući sienskoga plemića Buoncompagna di Marcantonija della Gazzaia »ne samo zato što je bio stranac i rektor, već i zato što je bio klerik i spadao pod kompetenciju crkvenog suda« (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961).

Podijelite:
Autor: Dolores Grmača