KATEDRALA

KATEDRALA, glavna crkva u biskupiji i službeno sjedište biskupa (stolnica).

Temelji zvonika i krstionice na Bunićevoj poljani

Temelji zvonika i krstionice na Bunićevoj poljani u Dubrovniku

U njoj se nalazi biskupska stolica (katedra). Potječe od ranokršćanske bazilike, ali se kao građevni tip razvijala tek od romanike. Potpuni je izraz dobila u gotici, kada su u sakralnoj arhitekturi ostvarene građevine veličanstvenih proporcija i umj. dosega, spajajući graditeljsko umijeće s kiparstvom, slikarstvom i primijenjenom umjetnošću. U doba renesanse monumentalnost u oblicima donekle jenjava, a posljednje razdoblje intenzivnije gradnje katedrala pripada baroku, osobito tzv. jezuitskom stilu tijekom XVII. i XVIII. st. Današnja dubrovačka barokna katedrala Marijina Uznesenja (Velika Gospa) građena je od 1672. na ostacima prijašnje romaničke, a na poticaj Stjepana Gradića, rim. kustosa, rektora Vatikanske knjižnice i neslužbenoga poklisara Republike u Vatikanu. Gradić je predložio Andrea Buffalinija iz Urbina, koji je nacrte izradio 1671. Gradnju je započeo Paolo Andreotti iz Genove, a slijedom su nastavili Piero Antonio Bazzi, Tommaseo Napoli i Ilija Katić. Katedrala je otvorena 1713. Građena je u obliku lat. križa s tri uzdužna broda i jednim poprečnim; na sjecištu je vitka kupola na tamburu s osam prozora i lanternom na vrhu te križem. Bogato je urešena pročelja i raščlanjenih pobočnih zidova. Glavnim pročeljem dominiraju četiri korintska stupa. U katedrali su pohranjene mnoge svetačke moći. Prijašnja romanička katedrala, koja je također građena na mjestu prijašnjih crkava (o čemu svjedoče arheološki ostaci), građena je između XII. i XIV. st., a srušena je u potresu 6. IV. 1667. Prema izvorima, bila je veličanstvena građevina ukrašena skulpturama (očuvano više fragmenata), neobične visine, jer je stoljeće nakon njezine gradnje podignuta još jedna galerija oko koje se moglo hodati iznutra i izvana. Legenda kaže da je ta katedrala izgrađena zahvaljujući novcu koji je Republici dao engl. kralj Rikard Lavljega Srca, koji se u Dubrovniku iskrcao 1192, nakon brodoloma kraj Lokruma na povratku iz Treće križarske vojne. Iskopavanja obavljena 1981. otkrila su ostatke još ranije katedrale iz VII. st. Romaničku katedralu opisao je 1440. Filip de Diversis u Opisu slavnoga grada Dubrovnika:

»Zidovi nisu izgrađeni od kamena pokupljenog iz zemlje nego, da upotrijebim općeprihvaćeni naziv, od kamena živca, izmjerenog pomnom brižnošću i uglačanog velikim marom. Izvana imaju stupiće, pa je oko hrama zgodno hodati i šetati. Taj se pak prostor uzdiže kao trijem do polovice visine zidova. U njegove su zidove ugrađeni mnogi prikazi raznovrsnih životinja, a krov mu je olovni. Crkva ima troja vrata. Na velika i glavna najčešće ulaze i izlaze gospođe, gdjekad mladoženje i nevjeste, a procesije stalno. Ima i druga vrata koja su sa strane i malo su manja, kroz koja većinom običavaju ulaziti i izlaziti muškarci bilo kojega položaja. Na treća vrata, smještena s druge strane i nešto manja od drugih, ponajviše ulaze i izlaze gospodin nadbiskup, neki kanonici i stare gospođe koje ondje pored ulaza slušaju službu Božju. Crkva ima glavnu lađu i postrane, koje su odijeljene velikim i debelim stupovima. U postranim lađama sjedi ženski rod. Glavni brod podijeljen je na mjesto koje se nekada zvalo Svetište nad svetištima, a sada se zove kor, te na mjesto namijenjeno puku i zajednici svjetovnjaka, koji se, stojeći i moleći ondje, revno predaju Božjim riječima. U koru su pak mjesta prepuštena kanonicima i svećenicima, no katkad i neki svjetovnjaci, osobito plemići, ondje slušaju bogoslužje. U vrhu je veliki oltar pokriven lijepim ciborijem povrh četiri stupa i urešen skupocjenom srebrnom palom ili oltarnom slikom. Tik do njega stoji kamena katedra na kojoj sjedi i zadržava se gospodin nadbiskup, bilo slušajući, bilo slaveći misu. S druge strane oltara, na drvenoj klupi opasanoj kamenom, sjedi svećenik s đakonom i podđakonom. Izvan, odnosno ispod kora, to jest na mjestu za puk, nalazi se jedna prostrana propovjedaonica povrh stupova, oblikovana zadivljujućom vještinom. Ispod nje je jedan maleni kameni oltar s kojega se pjevaju poslanice i evanđelja, puku najavljuju blagdani i oglašavaju postovi. Ondje je i krstionica. Naime, samo se u njoj krsti, jer u Dubrovniku nema nijedne druge župne crkve. Crkva je popločana ili obložena živim kamenom raznih boja. Na zidovima jednog i drugog krila vidimo prikaze priča iz Starog i Novog zavjeta. Svi stakleni prozori, veliki i mali, oslikani su likovima svetaca. Čitava je crkva urešena vrlo lijepim i visokim svodovima. Naime, veliki i visoki svodovi glavne lađe penju se sve do krova crkve. No, u pobočnim lađama vide se svodovi izgrađeni na stupovima, a na jednom od njih podignuta je jedna ne toliko lijepa koliko sveta kapela, u kojoj se čuvaju relikvije mnogih svetaca optočene srebrom, iznad svih prebijela pelenica u koju je bio povijen naš Gospodin, dijete Isus,kada ga je u ruke primio prorok Šimun govoreći: ’Sad otpusti slugu svoga, Gospodine’. Ova presveta pelenica stoji u jednom kristalnom moćniku. Kada se baci u vatru, ona se užge, i kada se užgana odatle izvadi, postaje još bjelja, čišća i posve netaknuta. Ondje također imaju i, među ostalim presvetim moćima, najpažljivije čuvaju dvije ruke svetoga Vlaha. Na jednoj od njih, čudesne li stvari, jasno se opaža svježa rana od željeznog grebena za vunu, rekao bi da je jučer zadana. Iznad ove kapele sazidani su drugi, viši svodovi gotovo do nižeg krova hrama. U tom su hramu i orgulje, koje o blagdanima na misi i večernji svira jedan koji je za tu svrhu plaćen. Ondje je i srebrni lik Gospodina našega Isusa Krista raspetog na križu u prirodnoj veličini, a bočno od njega nalaze se pozlaćeni srebrni likovi, s jedne strane svetog Ivana, a s druge majke Gospodinove. Sada nema sakristije, umjesto sakristije koriste mjesto iza oltara, no, ona za kratko vrijeme treba biti izgrađena, po odredbi kanonika i prokuratora. Osim glavnoga oltara, do kojega se uspinju tri stube – tri kamene i jedna drvena, u crkvi ima još pet drugih oltara, na kojima svećenici i kapelani dnevno slave nekoliko misa. Zbog svega toga mogao bih reći da je ova glavna metropolitanska crkva najodličnija i najljepša«.

Katedrala Marijina Uznesenja, Dubrovnik

Katedrala Marijina Uznesenja u Dubrovniku

Posljednjega dana veljače 1538, bez ijednoga glasa protiv, M. Držić je izabran za orguljaša u katedrali, i to za sto perpera godišnje plaće, koja bi se isplaćivala iz različitih izvora: sedamdeset perpera namiruju upravitelji katedrale, dvadeset rizničari, a deset upravitelji crkve sv. Vlaha. Katedralu Držić spominje i u devetom prizoru prvoga čina komedije Dundo Maroje. Naime, Dživo predlaže Pȅri, Marovoj zaručnici, da odu pogledati rim. crkvu sv. Petra, našto ona pita: »Je li velika kako i Sveta Gospođa?«, a on se čudi kako ona zna kolika je dubr. katedrala. Pȅra objašnjava: »Brižna, Dživo, kako ne znam? S tetkom nijesam li svaki Božić u Svetu Gospođu na misu bila?«. Pisac dijalogom nedvojbeno sugerira kakav je položaj žena imala u njegovo doba, ograničenost njezina kretanja po otvorenim prostorima grada, osobito ako je bila plemenita roda, te činjenicu da djevojke nisu mogle slobodno izlaziti ako nisu imale pratnju.

Autor: Marina Ljubić