KARTOGRAFIJA

KARTOGRAFIJA (grč. χαρτης: karta + γραφω: pišem), znanstvena disciplina koja se bavi zasnivanjem, izradom, promicanjem i proučavanjem karata.

Karta iz Ptolemejeve Geographije

Karta iz Ptolemejeve Geographije, Venecija, 1561.

Karte uvijek odražavaju prostor i vrijeme u kojem su nastale te su važan pov. izvor koji dokumentira sve promjene vezane uz prostor i društvo. One nikad nisu samo odraz fizičke stvarnosti terena koji prikazuju nego i slika društv. konteksta u kojem su nastale. Pri vrednovanju i analizi kartografskih izvora u pov. disciplinama oba spomenuta aspekta imaju jednaku važnost. Poimanje prostora i grafičko oblikovanje karte tijekom povijesti uvelike je određeno i trendovima u umjetnosti, koja je najsnažniji utjecaj na kartografiju imala upravo u razdoblju renesanse. Renesansa u kartografiji počinje erom velikih geogr. otkrića, koja su imala ključnu ulogu u razvoju kartografije. Karta tada postaje sredstvom prenošenja novih otkrića kao opće društv. senzacije, čime ulazi u sve slojeve i sfere društv. života. Kartografija u renesansi nije afirmirana samo kao važan dio geografske znanstv. discipline nego i kao umjetnost predočavanja prostora, pa su se u crtanju karata povremeno okušavali i najpoznatiji renesansni umjetnici, npr. Leonardo da Vinci, koji je 1503. nacrtao kartu Toskane. Razdoblje renesanse u kartografiji karakterizira napuštanje srednjovj. tradicije temeljene na biblijskoj slici svijeta te okretanje spoznajama svijeta temeljenima na novim znanstv. otkrićima. Kartografi rane renesanse bili su svjesni vrijednosti kritičke kartografije, ali ih je u ostvarivanju realne predodžbe geogr. stvarnosti sputavalo nepoznavanje terena. Stoga su uzore za svoj rad potražili u klas. djelima helenističke kartografije, koja u tom razdoblju doživljava ponovnu afirmaciju. Na poč. XV. st. dolazi do otkrića i revalorizacije djela Geografija Klaudija Ptolemeja (87–150). Nakon što je 1406. Jacopo Angelus izradio prvi lat. prijevod Geografije, a Leonardo Boninsegni i Francesco de Lapaccino sastavili i latinizirane karte, Ptolemejeva dostignuća postala su temeljem renesansne znanosti o Zemlji, a njegova Geografija jedno od najtraženijih djela rane renesanse. Djelo je sadržavalo dvadeset šest regionalnih karata tada poznatog svijeta, a hrv. zemlje bile su prikazane na Petoj karti Europe (Quinta Europe Tabula), u skladu s ant. poznavanjem toga prostora. Prikazujući ant. sliku svijeta, Ptolemejeve karte bile su sadržajem prilično zastarjele pa se od 1427. originalnoj verziji Geografije počinju dodavati nove osuvremenjene karte, tabula modernae ili tabula novae. Ta se praksa nastavila i u svim potonjim izdanjima pa je novih karata bilo sve više. Na taj je način, u nedostatku originalnih recentnih radova, Ptolemejeva Geografija prilagođena novom vremenu, zbog čega je to djelo do kraja XVI. st. imalo čak trideset osam dopunjenih izdanja. Osim velikih geogr. otkrića i revalorizacije djela Klaudija Ptolemeja, najsnažniji utjecaj na kartografiju renesanse imao je razvoj grafičke umjetnosti omogućen pojavom tiska.

Karta Jadrana, 1595.

Karta Jadrana Willema Barentsa, 1595.

Sve do sred. XV. st. karte su se crtale i umnožavale isključivo ručno. Oko 1450. kao tehnika kartografske reprodukcije javio se drvorez, koji se kao tiskarska tehnika u kartografiji koristio do 1560. Karte su se urezivale u drvene ploče kojima se moglo dobiti do dvadeset otisaka na sat. Zbog umj. dojma često su se ti otisci ručno kolorirali pa drvorez objedinjuje rukopisnu i tiskanu tehniku reprodukcije karata. Pojavom drvoreza dolazi i do promjena u njihovu umj. oblikovanju. Biblijske stilizacije sve su rjeđe, a češći su svjetovni, posebno plemićki simboli i ukrasi. Osobito su karakteristične kartuše koje su se razvile iz srednjovj. štita, a koje se na kartama pojavljuju u XV. st. u funkciji okvira za smještaj naslova, mjerila ili kazala karte. Ulmsko izdanje Ptolemejeva atlasa iz 1482. prvi je primjer veće primjene drvoreza u kartografiji. Sadržajno i grafički najvažnije su renesansne drvorezne karte svijeta Johannesa Stabiusa, čiji je original 1515. u drvo urezao Albrecht Dürer, te karta Bavarske Philipa Apiana iz 1563. Gotovo istodobno s drvorezom razvio se i bakrotisak, kojim se dobivalo deset otisaka na sat. Bakrorez je više od pet stoljeća (1440–1850) bio dominantan postupak kartografske reprodukcije. Ta je tehnika omogućila snažniji umj. identitet karte pa jednostavne kartuše ubrzo zamjenjuju razvedeni, raskošni kartografski oblici. Do 1600. prevladavaju groteskni i fantastični likovi ljudi i životinja te cvjetni i lisni motivi, a karakteristični su i geometrijski oblici, arhit. elementi, girlande cvijeća i plodova i dr. Kartuše se stvaraju u obliku svitka (Rollwerk) ili okova poput kopče (Beschlagrollwerk). Osobito raskošna renesansna ornamentika nalazi se na kartama talijanskih i niz. izdavača. Najstarije je kartografsko izdanje u tehnici bakroreza bolonjsko izdanje Ptolemejeva atlasa iz 1447, a atlasi Gerharda Kremera Mercatora (1512–94) i Abrahama Orteliusa (1527–98) jasno pokazuju najviši domet kartografskog i umj. izraza. Pojava drvoreza i bakroreza tijekom renesanse učinila je kartu dostupnom širem sloju ljudi, a zbog ekskluzivnosti podataka i atraktivne umj. obrade posjedovanje karte postaje simbol društv. ugleda. Umj. stil renesanse nije se ogledao samo u visokoj estetiziranosti i kićenosti karte. Renesansno slikarstvo i skulptura također se snažno odražavaju u poimanju prostora, koji se na kartama toga doba redovito prikazuje u perspektivi, a sama naselja simbolom male stilizirane vedute. Opisani uvjeti razvoja kartografije tijekom renesanse doveli su do nagla razvoja kartografske znanosti te pojave velikoga broja karata. Iako su se zbog nedostatka podataka na početku renesanse temeljile na osuvremenjenim ant. podacima, razvoj znanosti o Zemlji s vremenom je potaknuo nastanak sve većega broja karata temeljenih na originalnim terenskim opažanjima. Pojava tiska, koja je učinila karte dostupnijima i jeftinijima, potaknula je u razdoblju renesanse pojavu prvih atlasa, uvezanih zbirki karata. Istodobno, otkrića u geometriji i mjerništvu omogućila su i nastanak prvih pouzdanih karata krupnijega mjerila pa je razdoblje renesanse ujedno obilježeno i pojavom prvih regionalnih karata. Tijekom rane renesanse u eur. kartografiji dominirala je Italija, koja je kao stoljetna pozornica glavnine eur. zbivanja u Sredozemlju oduvijek uviđala prednosti upotrebe karata. Njezine snažne trg. veze s Levantom i Azijom na istoku, sa zemljama atlantske obale na zapadu i s trgovcima hanzeatskih gradova na sjeveru isticale su potrebu korištenja karata te ujedno omogućivale prikupljanje podataka iz udaljenih krajeva. Najpoznatije kartografske radionice djelovale su u Rimu, Genovi, Napulju i osobito u Veneciji, gdje je nastala gotovo polovica talijanskih renesansnih karata. Tijekom XV. st. tal. kartografi počinju pokazivati sve veći interes za hrv. zemlje, osobito za Istru i Dalmaciju, koje su u to doba bile pod mlet. upravom.

da Vinci, karta Toskane

Leonardo da Vinci, karta Toskane (detalj),
Venecija, 1503.

Hrvatska se u tal. kartama XV. st. ugl. može pratiti samo u sklopu većih kartografskih sinteza temeljenih na Ptolemejevu djelu. U kartiranju Hrvatske u XV. st. osobito su se istaknuli fra Mauro (? – 1460), koji je na karti svijeta iz 1459. prvi put donekle osuvremenio Ptolemejev prikaz hrv. obale podacima iz mletačkih pomorskih karata, te Francesco Roselli (1447–1527), koji je na svojoj karti jugoist. Europe iz 1580. prikazao cio hrv. prostor. Obalni dio Hrvatske nalazi se i na ta-lijanskim pomor. kartama Jadrana (portulanima), čiji su najpoznatiji autori Nicolaus Passqualini, Jacobus Giroldis, Gratiosus Benincasa, Vicko Dimitrije Volčić, Maggiolo Vesconte i Batista Agnese. Tijekom XVI. st. talijanski renesansni kartografi postigli su određen napredak u kartiranju Hrvatske. Na poslovima kartiranja tada počinju raditi organizirano i uz pomoć drž. vlasti, što olakšava teške uvjete rada uzrokovane prodorom Osmanlija. Ondje gdje se kartiranje moglo obavljati neometano i sigurno postizani su za to doba dobri rezultati. Tako u Istri 1525. Petar Kopić (1470–1556) izrađuje prvu regionalnu kartu Istre, koja je gotovo sto pedeset godina bila temeljni predložak za sve druge karte istoga prostora. U krajevima gdje su uvjeti rada bili nesigurni, kvaliteta rada znatno je niža. Osobito se teško dolazilo do topografskih podataka o dalm. zaleđu i graničnom području prema Bosni. Unatoč otežavajućim okolnostima, venecijanski su kartografi počeli sastavljati regionalne karte Dalmacije već u prvoj pol. XVI. st. U tome se osobito istaknuo Giacomo (Jacopo) Gastaldi (1500–65), čija je Nova karta Dalmacije (Dalmaciae novae tabulae), objavljena u izdanju Ptolemejeve Geografije iz 1548, jedna od najstarijih tiskanih mlet. karata Dalmacije. Ta je karta dugo služila kao gl. predložak za kartografsko predočavanje Dalmacije. To se odnosi i na kartu Dalmacije i Hrvatske koju je 1563. izradio Giovanni Francesco Camocio, odn. na istu kartu u izdanju Fernanda Bertellija iz 1565. God. 1525. izradio je Mateo Pagano kartu Cijela okolica Zadra i Šibenika (Tuto el Contado di Zara e Sebenicho), prvu detaljnu kartu koja uključuje dalm. zaleđe i koja je bila temeljni izvor informacija svim kartografima sve do druge pol. XVII. st. Osim preglednih i regionalnih karata talijansku renesansnu kartografiju osobito karakterizira izrada izolara, zbirke grafičkih prikaza obale i otoka izrađenih u perspektivi, koji su redovito uključivali i hrvatski obalni prostor. Odlikuje ih perspektivni prikaz prostora (poluptičja perspektiva), s naglaskom na prezentaciju obalne linije (luke, uvale) i naselja s njihovim fortifikacijama (utvrde, kule, zidine i dr.) i sakralnim objektima. Najpoznatiji je Camociov izolar iz 1572, u kojem suveći broj prikaza izradili Šibenčani Božo Bonifačić (1538–92) i Martin Rota Kolunić (1532–83), najreprezentativniji hrv. predstavnici renesansne kartografije. Slične izolare, koji uključuju renesansne prikaze hrv. luka i otoka, u Veneciji su izrađivali i Simone Pinargenti, Giacomo Franco, Angielo degli Oddi i Giuseppe Rosaccio. U drugoj pol. XVI. st. dominaciju u eur. kartografiji preuzeli su niz. kartografi. Nizozemska se kao kolonijalna zemlja orijentirala ponajprije na kartiranje novootkrivenih područja, u čemu te karte donose izniman napredak. Osobito to vrijedi za pomor. kartografiju, bez čijih bi inovacija suvremeno pomorstvo bilo nezamislivo. Mercatorova kartografska projekcija i danas se koristi kao temeljna projekcija svih navigacijskih pomorskih i zrakoplovnih karata. Velike kartografske radionice u Amsterdamu i Antwerpenu zapošljavale su najbolje bakroresce toga doba pa se nizozemske renesansne karte odlikuju osobitim grafičkim oblikovanjem, koje je u povijesti kartografije nenadmašeno. Najpoznatiji nizozemski renesansni kartografi bili su Abraham Ortelius i G. K. Mercator. Obojica su poznata po raskošnim atlasnim izdanjima u kojima su objavljivali karte svih tada najpoznatijih kartografa. Orteliusov atlas Prikaz svijeta (Theatrum orbis terrarum), objavljen 1570, imao je ukupno četrdeset jedno izdanje te se smatra prvim modernim geogr. atlasom, dok Mercator, objavljujući 1595. Atlas svijeta (Atlas sive Cosmographicae Meditationes de fabrica mundi), prvi put za uvezanu zbirku karata uvodi naziv atlas. Sukladno svojim kolonijalnim interesima, nizozemska renesansna kartografija nije pokazivala velik interes za hrv. zemlje pa je naše područje u spomenutim atlasima ugl. zastupljeno kartama austr. kartografa. Među kartama koje su osobno potpisali za hrv. prostor zanimljive su Orteliusova Karta Panonije i starog Ilirika (Pannoniae et Illyrici veteris tabula) iz 1590, koja prikazuje rim. provincije uoči Dioklecijanove reforme 297, te Mercatorove karte Slavonije, Hrvatske, Bosne, s dijelom Dalmacije (Slavoniae, Croatiae, Bosniae cum Dalmatiae parte) i Kras, Kranjska, Istra i Slovenska marka (Karstia, Carniola, Histria et Windorum Marchia), koje prikazuju sliku hrv. zemalja prije prodora Turaka. Od niz. kartografa renesanse za Hrvatsku je važan i Gerhard de Jode (1509–91). Za renesansnu kartografiju na području hrv. zemalja osobitu je važnost imala habsburška kartografija, koja je pokazivala osobit interes za kontinentalne dijelove Hrvatske. Razvoj austrijske (habsburške) kartografije potaknut je austrijsko-turskim ratovima pa se ona ugl. razvijala kao dio vojne doktrine. Sukladno pretežito vojnoj namjeni, na austrijskim renesansnim kartama prikazani su konfiguracija terena, obrambene snage naselja, utvrde, granice i dosezi osvajanja. Za razliku od mlet. majstora, koji su najveći dio svojih kartografskih radova temeljili na putopisima i drugim deskriptivnim izvorima, bečki znanstvenici kartografiju su temeljili na matematici, astronomiji, geodeziji i grafičkim vještinama pa se njihove karte odlikuju za ono doba visokom geometrijskom točnošću i izvornošću sadržaja. Austr. interes za kartiranje hrv. zemalja osobito je važan tijekom XVI. st., kada Hrvatska postaje bojišnica i glavni štit zapadnoeur. civilizacije, a njezino geografsko i kartografsko poznavanje važno strateško pitanje. Među austr. kartografima koji su provodili kartografska mjerenja na našem tlu bio je Wolfgang Lazius (1514–65), dvorski savjetnik i bečki sveuč. profesor, koji je 1556. izradio jednu od najstarijih karata Ugarske i susjednih zemalja što prikazuje i kontinentalni dio Hrvatske. Među habsburškim kartografima iz prve pol. XVI. st. posebno mjesto pripada i topografu Augustinu Hirschvogelu (1503–53). Kao sinteza njegova rada nastala je 1565. velika karta Ugarske sastavljena od dvanaest listova. Izradio je i zasebnu regionalnu kartu Hrvatske, koja je od 1570. objavljivana u Orteliusovim atlasima. Sličnu je kartu 1572. objavio i Johann Sambucus pod nazivom Illyricum. Sredina XVI. st. ujedno označava početak intenzivnijih radova na topografskom kartiranju hrv. zemalja. U tome je svojevrsna prethodnica bio hrv. kartograf Ivan Klobučarić (oko 1545–1606), rodom iz Dubašnice na otoku Krku. U službi habsburškoga nadvojvode Ferdinanda II. Klobučarić je 1603–06. radio na topografiranju Štajerske, Kranjske, Istre i Hrvatske. Njegov terenski rad rezultirao je nizom rukopisnih skica, a u realizaciji sastavljanja konačne topografske karte prekinula ga je smrt. Klobučarićev pothvat prvi je pokušaj sustavne topografske izmjere na tlu Hrvatske. God. 1556–65. u Hrvatskoj je djelovao austrijski vojni kartograf tal. podrijetla Nicolo Angielini, koji je izradio niz rukopisnih karata hrv. prostora. Tijekom više godina obilazio je Hrvatsku i njezine vojnokrajiške utvrde kartirajući ih za vojne potrebe. Temeljem terenskoga rada izradio je veći broj rukopisnih karta koje odlikuje perspektivni prikaz i izrazita likovnost. Ti su prikazi najčešće i najstariji prikazi tih naselja, a osobito se ističu prikazi Zagreba, Koprivnice, Siska, Križevaca i Đurđevca. Izradio je i rukopisnu kartu Hrvatske i Slavonije te kartu Varaždinske vojne granice, jednu od rijetkih izvornih karata koja prikazuje stanje uoči Žitvanskoga mira, kada se Hrvatska nalazila u svojem najmanjem prostornom opsegu u povijesti. S obzirom na točnost, izvornost sadržaja i grafičko oblikovanje Angielinijeve su karte najveći domet austrijske renesansne kartografije na našem tlu.

Prikaz Dubrovnika, 1598

Prikaz Dubrovnika, Giuseppe Rosaccio,
Viaggio da Venetia a Constantinopoli per mare e per terra, Venecija, 1598.

Renesansna kartografija Dubrovačke Republike. Dubrovnik je kao važna pomor. sila ucrtan na svim pomorskim renesansnim kartama, no koliko je do sada poznato nije imao vlastitu produkciju karata. Iznimka je donekle vrlo rana sporadična pojava katastarskih planova. Njegovi glasoviti pomorci služili su se stranim kartama, a Dubrovčanin Mavro Orbini u djelu Kraljevstvo Slavena (Il Regno degli Slavi, 1601) navodi da se služio atlasima i kartama A. Orteliusa, Giacoma Gastaldija, Sebastiana Münstera i W. Laziusa, ne spominjući ime ni jednoga domaćega kartografa. U Dubrovniku, koji je pratio svj. dostignuća u kartografiji, po svemu sudeći nisu radili domaći kartografi. Jedini je poznati renesansni kartograf iz Dubrovnika Vicko Dimitrije Volčić (1563–1607), koji je ugl. djelovao u Livornu i Napulju, gdje se bavio izradom rukopisnih pomor. karata, tzv. portulana. Uvijek je isticao dubr. podrijetlo (potpisivao se kao Vicentius Demetrius Volcius Raguseus), ali po svemu sudeći nikada nije radio u domovini. Iako je Dubrovnik bio otvoren svim strujanjima u kulturi, umjetnosti, znanosti i tehn. inovacijama, osobito u brodogradnji, razvoj svj. kartografije tijekom XV. i XVI. st. nije rezultirao izradom važnijega broja kartografskih prikaza grada kao ni regionalnih karata Dubrovačke Republike. Dubrovnik je tijekom razdoblja renesanse ugl. prikazivan u sklopu mlet. izolara koji su predočivali dojmljiv izgled i strukturu grada, no uvijek uza znatne nedostatke, što navodi na zaključak da su ih izradili strani autori koji su grad crtali po sjećanju ili tuđem opisu. Takav prikaz Dubrovnika nalazi se u izolarima degli Oddija, Rosaccia, Camocia, Pinargentija i Franca. Drugi kartografski prikazi Dubrovnika iz razdoblja renesanse do sada nisu pronađeni. Najstariji poznati plan Dubrovnika temeljen na izmjeri grada nastao je u XVIII. st. Dubrovnik se češće kartografski prikazivao tek nakon potresa 1667, nakon kojega se javlja veći broj veduta s prikazom grada u plamenu, no te vedute imaju više alegorijski karakter. Iz tog evidentnog nedostatka kartografskih prikaza Dubrovnika, koji je u potpunom nerazmjeru s njegovim dostignućima na svim poljima znanosti i umjetnosti, može se zaključiti da vlasti Dubrovačke Republike namjerno nisu poticale radove na kartiranju grada – možda iz sigurnosnih razloga – a ako su takvi prikazi i postojali, čuvani su kao strogo povjerljiv dokument te nisu mogli utjecati na renesansne kartografe izvan grada. Tako je predočavanje Dubrovnika u kartografiji renesanse bilo prepušteno strancima, ugl. Mlečanima, koji nisu imali pristup terenskoj izmjeri grada pa su Dubrovnik predočavali u skladu s tim ograničenim mogućnostima. Slično stanje bilo je i u kartiranju teritorija Dubrovačke Republike. Najstarija do sada pronađena regionalna karta Republike pod naslovom Stato di Ragusi izrađena je tek 1688, i to ne iz pera Dubrovčanina, već mlet. kartografa Vincenza Marije Coronellija (1650–1718). Zanimljiva je činjenica da je Coronellijeva karta nastala na poticaj dubrovačkoga Malog vijeća, koje je tome kartografu 1685. poslalo tekst o Dubrovačkoj Republici s priloženom kartom, koja mu je poslužila kao predložak. Je li au-tor te prvotne karte bio Dubrovčanin, kao i bilo kakvi daljnji podaci o njoj do danas su ostali nepoznanica, jer je kao autor finalne karte potpisan samo Coronelli, a prešućuje se postojanje bilo kakva predloška ili izvora. Da je Coronellijeva karta Dubrovačke Republike nastala na temelju originalnih podataka potvrđuje iznimna detaljnost karte, kao i način ispisivanja toponima, koje autor donosi u izvornom, a ne talijaniziranom obliku. Osim brojnih toponima, karta donosi i niz bilješki o broju kuća, konfiguraciji obale ili položaju pojedinih uvala pa je to prvi detaljni prikaz teritorija Dubrovačke Republike. Karta je otisnuta u tehnici bakroreza te s raskošno ukrašenom kartušom na kojoj stoji sv. Vlaho, zaštitnik grada.

Leo Košuta u raspravi Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« (Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964) ističe da je Držić mnoge onodobne kartografske ili pseudokartografske projekcije pokušao ugraditi u utopističku sliku svijeta u prologu koji izgovara negromant Dugi Nos. Prirodno je »da se Negromantovo putovanje odvija u okvirima koji odgovaraju ondašnjem prosječnom poznavanju zemljopisa«. Prva dva locusa koja se spominju u tom prologu Velike su i Male Indije, zemlje koje se u talijanskim kartografskim spisima nerijetko nazivaju Indie Maggiori i Indie Minori. Sudeći po srednjovj. izvorima, Velike Indije mogle su obuhvaćati današnji Hindustan, a mogu se poistovjetiti s koncepcijom India Magna, o kojoj govori i Marko Polo. Male Indije obuhvaćaju »današnju Abesiniju, a neki put Indiju preko Gangesa, ili pak današnji Pakistan«. Nove Indije, o kojima Držić također iscrpno govori, novootkrivene su zemlje Srednje Amerike, odn. »zemlje za koje su, sredinom XVI. st., već svi dobro znali da se razlikuju od Indija koje je na svojim putovanjima tražio Kristofor Kolumbo«. U prologu Dugoga Nosa pojavljuju se i Stare Indije, za koje Košuta ustvrđuje da »ne mogu biti drugo nego one nepoznate i još slabo pristupačne Indije Marka Pola do kojih su pomorci kroz cijelu prvu polovicu XVI. stoljeća tražili izravan put iz Evrope. Te su se bajoslovne Indije na zemljopisnim kartama onoga doba nazivale India Superior ili Cathay, dok su se u običnom govoru spominjale kao Treće Indije ili jednostavno Stare Indije, u opreci prema Novim Indijama«. Sličnim se geografsko-kartografskim imaginarijem u književnosti rane renesanse koristio i franc. autor François Rabelais. Negromant u obraćanju publici podastire niz iznimno realističkih kartografsko-geografskih projekcija, npr. kada iznosi činjenicu da su sjeverni morski put do Indija, preko Ledenoga mora, mnogi njegovi suvremenici smatrali nemogućim, odn. kada ističe »gorušte sunce i paljevito ljeto« kao zapreke na južnom putovanju do Indija. Međutim, njegovo kartografsko, u manjoj ili većoj mjeri pouzdano, traženje puta do Indija, preko sjevera ili preko juga, ima i alegorijsko-simbolički podtekst. Jer, kada »Držićev Negromant govori o pitanju puta u Stare Indije, on ga naoko prikazuje u okviru putovanja i otkrića vremena, a zapravo traži put na Istok, tj. do krajeva, u koje je ezoterična predaja smještala zemlju Istine« ili zlatno doba (aurea aetas). Držićeve spoznaje o svijetu dobrim su dijelom iskustvene prirode, budući da je za svoje vrijeme proputovao dosta, vođen željom »vidjeti svijeta«, kako je izjavio na saslušanju 9. I. 1547. nakon povratka iz Carigrada, kamo je putovao s Christophom Rogendorfom. Premda za to nema izravnih dokaza, nemoguće je da Držić o onodobnim kartografskim spoznajama nije razgovarao i s bratom Vlahom, trgovcem u Veneciji, ali i slikarom i majstorom umj. obrta. Zanimljivo je međutim da ga u knjizi Dijalog o sferi svijeta (Dialogo sopra la sfera del mondo, 1579) hvali Nikola Nalješković kada govori o globusu što ga je Vlaho izradio za Rudolfa Pija (1500–64), kojega je papa Pavao III. proglasio 1534. kardinalom. U Rimu je na Campo Martio izgradio palaču s pinakotekom, a Vlaho ju je uredio slikama i izlošcima. Sebastijan Slade Dolci u djelu Dubrovačka književna kronika (Fasti literario-Ragusini, 1767) bilježi Nalješkovićevu pohvalu, zatim da je Vlaho »uživao oblikujući armilarne sfere i režući zemljolike globuse« te da se Rudolfo – nakon primitka »izvrsnije izrađenoga primjerka« globusa – »nije nećkao uzvratiti zahvalnost pismom punim uljudnosti«. Knjiga Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi iz 1607. na naslovnici ima globus na kojem su ucrtane Europa, Azija, Afrika, Sjeverna i Južna Amerika (Peru) te »terra incognita Avstrale«, što je bio prepoznatljiv znak tiskara Francesca Bariletta. (→ INDIJE; ZLATNO DOBA)

Autor: Mirela Slukan Altić
Literatura:
A. Pandžić, Pet stoljeća zemljopisnih karata Hrvatske, Zagreb, 1988;
J. Lučić, O kartografiji u Dubrovačkoj Republici, Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku, 1988, 26;
M. Slukan Altić, Povijesna kartografija: kartografski izvori u povijesnim znanostima, Zagreb, 2003;
ista, Kartografski izvori u povijesti umjetnosti, Zbornik I. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, Zagreb, 2004;
D. Škiljan, Mappa mundi, Zagreb, 2006.