KARLO V

KARLO V., rimsko-njemačk car (Gent, 24. II. 1500 – San Gerónimo de Yuste, Estremadura, 21. IX. 1558).

Tizian, Karlo V

Tizian, Karlo V., 1548, München, Alte Pinakothek

Sin kastiljskoga kralja Filipa I. Lijepog i Ivane Lude, po ocu unuk rimsko-njem. cara Maksimilijana I., a po majci unuk Ferdinanda II. Katoličkoga. Španj. kralj kao Karlo I. 1516–56, rimsko-njem. kralj i car kao Karlo V. 1519–56. Posljednji je car Svetoga Rimskoga Carstva kojega je okrunio papa (Klement VII., Bologna, 1530). Bio je vladar carstva u kojem »sunce nikada ne zalazi«. Pod njegovom vlašću bile su Kastilja s Navarom, Granadom i španj. posjedima u Americi, Aragonija s Valencijom i Katalonijom, Napulj, Sicilija i Sardinija, Nizozemska, Burgundija i Württemberg te austrijske nasljedne zemlje, koje je 1521. dao na upravljanje bratu Ferdinandu I. Karlovo carstvo bilo je umjetna tvorevina zemalja koje su se međusobno razlikovale u političkom, nacionalnom, vjerskom, kulturnom i gosp. pogledu, a kao uvjereni sljedbenik rimsko-carske ideologije »vječnoga mira«, jedva da je prestao ratovati od početka do kraja svoje vladavine. Zbog Italije i Burgundije vodio je četiri rata protiv franc. kralja Franje I., a nakon što je papa Klement VII. pristupio Svetoj ligi Francuske, Venecije i Milana protiv Španjolske, Karlo je u dugom ratu (1526–29) zauzeo i opustošio Rim (1527), nakon čega mu je Francuska priznala vlast u Italiji. Ratovao je sa Sulejmanom II. Zakonodavcem u Podunavlju i sjev. Africi te je 1535. osvojio Tunis, dok je 1541. neuspješno pokušavao osvojiti Alžir. U Americi je proširio svoje posjede na Meksiko i Peru te utemeljio španjolsko kolonijalno carstvo. Njegov reformni katolicizam oscilirao je između akata nesnošljivosti, anakronih i u njegovo doba, te stalnih nastojanja da se reformacijski pokret u Njemačkoj reintegrira u obnovljenu Crkvu. God. 1521. sazvao je sabor u Wormsu, koji je nad Martinom Lutherom i njegovim pristašama izrekao drž. progon, a već iduće godine ugovorom u Passauu priznao im je slobodu vjeroispovijesti. Potkraj života prepustio je sinu Filipu II. vladavinu u Napulju, Nizozemskoj, Španjolskoj i Zapadnoj Indiji, a carske se krune odrekao 1556. u korist mlađeg brata Ferdinanda, čime su se Habsburgovci podijelili na španjolsku i austr. granu. Upravo je Augsburški vjerski mir (1555), koji je ugovorio Ferdinand I., bio izravni povod njegovoj abdikaciji. Povukavši se u samostan, pisao je uspomene, objavljene pod naslovom Komentari Karla V. Njegova politička inspiracija univerzalne monarhije kat. utemeljenja imala je ambivalentne praktičnopolit. učinke (primjerice, Nizozemska, Španjolska, Njemačka, Italija), ali je nedvojbeno da habsburška dinastija nikad prije ni poslije nije bila toliko utjecajan subjekt europske i svj. povijesti.

Kako bi ilustrirao škrtost i političku nepromišljenost vlade – a u kontekstu kritike vanjske politike Dubrovačke Republike (prevelik obzir prema Turcima) – M. Držić u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. spominje poslanstva Karlu V. i njegovu sinu Filipu: »U moje su doba Dubrovčani više puta slali prijateljska poslanstva sve do Španjolske caru Karlu Petome. Nikad ih nisu slali sinu mu kralju Filipu, osim jednom nekog manje uglednog plemića, i to kao privatnu osobu, iako zbog važnih povoda«. Prema mišljenju Vinka Foretića (O Marinu Držiću, 1965), Držićev je prigovor donekle preuveličan.Budući da je Španjolska južnu Italiju pripojila tek nakon 1504, doista je trebalo Karlu V. slati više poslanstava ne bi li u proširenom kraljevstvu Dubrovčani stekli iste one povlastice koje su imali prije, eventualno spriječiti moguće odluke koje bi išle na njihovu štetu – a koje je kadšto Karlova majka Ivana Luda znala donositi – te riješiti problem uključivanja dubr. brodova u španj. flotu, što su Dubrovčani permanentno izbjegavali zbog održavanja stabilnih haračarskih odnosa s Turcima.

Autor: Drago Roksandić