KARLIĆ, PETAR

KARLIĆ, PETAR, hrvatski povjesničar i filolog (Gospić, 19. XI. 1877 – Zagreb, 24. IV. 1940).

Studij povijesti i geografije završio 1903. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1910. doktorirao tezom Izbor i krunisanje Vladislava kralja češkoga za kralja ugarskoga i hrvatskoga. U Grazu je 1907. diplomirao slavistiku. Radio je kao profesor u zadarskoj klasičnoj gimnaziji (1903–15) te u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji (1915–26. i 1930–32). God. 1921. habilitirao je u Zagrebu raspravom Borba Matije Vlacića zbog adijafora do Passovskog ugovora (1552) te postao privatnim docentom opće povijesti za razdoblje reformacije (1921–26). God. 1926–30. bio je zaposlen u Kraljevskom državnom arhivu u Zagrebu. Uz istraživanje različitih problema nacionalne kulturne i polit. povijesti (Kraljski Dalmatin: 1806–1810, 1912; Hrvatski kralj Tomislav i njegovo doba, 1925; Hrvatski kralj Petar Krešimir, 1926; Hrvatski kralj Dimitrija Zvonimir, 1927; Od smrti posljednjeg Trpimirovića Stjepana II. do ugovora na Dravi 1102, 1931), proučavao je i djela hrvatskih ranonovovjekovnih pisaca (rasprave o Osmanu Ivana Gundulića, Hvarkinji Martina Benetovića, Psalmima Davidovim Luke Bračanina i dr.).

Za tisak je priredio dubrovačku komediju Ljubovnici (Ljubovnici, dubrovačka komedija XVI. vijeka, 1921), atribuirajući ju M. Držiću. Rukopis je pronašao 1917. u Kraljevskom zemaljskom arhivu u Zagrebu (današnji Hrvatski državni arhiv), u zbirci kneza Fanfogne-Caragnina iz Trogira. Nakon iscrpne metričke i jezično-stilske analize ustvrdio je da je Ljubovnike napisao Držić, a tomu u prilog, prema njegovu mišljenju, ide i činjenica da se u drami pojavljuju likovi koji su tipični i za Držićev eruditni komediografski opus, primjerice likovi starca, doktora, mlade vladike Lukrecije, Intrigala, sluge Poždora itd. Svi likovi govore iskrivljenom latinštinom i talijanštinom, dakle prima vista komičnom makaronikom, koja je bila jedno od ključnih interpretativnih uporišta i u analizi Držićeva leksika. Karlić je izdanje Ljubovnika popratio predgovorom u kojem je prepričao sadržaj drame, zatim se bavio žanrovskom analizom djela, da bi naposljetku komentirao lat. citate te legitimirao vlastitu priređivačku metodu. Iako je bilo i ushićenih prikaza o pronalasku (V., Otkriće stare dubrovačke komedije, Dom i svijet, 1922, 2), Karlićevo su izdanje, i to s različitih polazišta, mahom filoloških, ubrzo napali mnogi hrv. filolozi i knjiž. povjesničari, među ostalima i Branko Vodnik u duljoj raspravi Dr. Petar Karlić: Ljubovnici. Kritika teksta (Jugoslavenska njiva, 1922, 5). Vodnik ne govori toliko o problematičnoj Karlićevoj atribuciji komedije, ali mu prigovara zbog površnosti u priređivanju rukopisa. U studiji »Ljubovnici«, trogirska komedija 17. vijeka (Život, 29. i 31. VII. 1922) Petar Kolendić ustanovio je da se u navodno Držićevu dramskom tekstu jednom prilikom citira Alčina Junija Palmotića, libretistička drama koja je u Dubrovniku prikazana 1647, čime su odbačene i Karlićeve pretpostavke o autorstvu. No taj je citat mogao naknadno umetnuti trogirski prepisivač, a Petar Kanavelić, koji se nerijetko proglašavao autorom velikoga komediografskoga korpusa dubr. književnosti XVII. st., upravo je učiteljevao u Trogiru, što bi mogao biti argument za njegovo autorstvo te komedije, kao što je isticao Antun Delalle u članku Ljubovnici. Ko je pisac ove komedije? Gdje se događa? (Novo doba, 1922, 10–11). Međutim, Kanavelićevo je autorstvo upitno, kao što je upitno i autorstvo preostalih komedija napisanih prema iskušanome modelu komedije dell’arte, koje se pod nazivom smješnice pojavljuju u Dubrovniku potkraj XVII. st. (→ PRIPISIVANA I IZGUBLJENA DJELA)

Autor: Leo Rafolt