KARAHASAN, DŽEVAD

KARAHASAN, DŽEVAD, bošnjački književnik i teatrolog (Duvno, danas Tomislavgrad, BiH, 25. I. 1953).

Diplomirao 1976. svjetsku književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; doktorirao 1986. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radom Dramaturški modeli u glembajevskom ciklusu. Radio je kao dramaturg u zeničkom Narodnom pozorištu, bio je profesor na Akademiji scenskih umjetnosti i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio je zbirke pripovijedaka Kraljevske legende (1980), Kuća za umorne (1993), Na rubu pustinje (2006) i Izvještaji iz tamnog vilajeta (2007); romane Istočni diwan (1989), Šahrijarov prsten (1994), Sara i Serafina (1999) i Noćno vijeće (2005); kaz. drame Kralju ipak ne sviđa se gluma (1986), Misionari (1989), Aj-Mukaffa (1994), Povučeni anđeo (1995) i Koncert ptica (1997); knjige o teoriji drame Kazalište i kritika (1980) i Model u dramaturgiji (1988); knjige eseja O jeziku i strahu (1987), Dnevnik selidbe (1993), Dosadna razmatranja (1997), Knjiga vrtova (2002) i Dnevnik melankolije (2004).

Pisao je o izvedbama Držićevih djela u mostarskom (Dundo Maroje, režija Ljubomir Drašković) i sarajevskom (Novela od Stanca, režija Tomislav Durbešić) kazalištu (Dva puta Držić, 1980) te o izvedbama Dunda Maroja u režiji Tomislava Radića na Dubrovačkim ljetnim igrama (Put kojim se ne može ići, 1981) i u zagrebačkom HNK-u u režiji Ivice Kunčevića (»Dundo« kao drama, 1981). Objavio je i studije »Novela od Stanca« – kulturološki uzorak (1982) i Kamo oni odhodu (1983). U prvoj razgovor Stanca s Vilom, u kojem ju moli da mu podari mladost, drži ključnim za smisao djela. Stanac je eksponent srednjovjekovnoga kult. modela, vjeruje u čudo pomlađivanja zato što ga njegov kult. sustav u to uvjerava: »Izbor između mudrosti i mladosti za Stanca je izbor između Boga i Satane«. Likovi vilâ pokazuju obilježja renesansnoga kult. sustava: etički izbor ne odražava se jednoznačno na svim područjima života – biti za tijelo u renesansi ne znači biti protiv Boga. Zaključuje da konstrukcijska osnova Novele od Stanca, koja se temelji na opozicijskim parovima, nije opozicija selo – grad, ni starost – mladost, nego temeljni opozicijski par čine srednjovjekovni i renesansni kult. model, što Držića povezuje s manirizmom. Novela je izgrađena na sučeljavanju svjetova među kojima nije moguća komunikacija. U radu Kamo oni odhodu analizira Tirenu te ističe da se u drami prožimaju tri plana: dokumentarni, realistični i fantastični. Stoga bi se kompozicija Tirene mogla prikazati metaforom »kutije u kutiji«: likovi su organizirani u dvije suprotstavljene skupine, koje povezuje skupina fantastičnih bića (Tirena i Kupido). Tirena je priča o tome kako svijet čiste ljubavi želi nadvladati stvarni svijet pa bi se mogla shvatiti kao drama koja pokazuje nadmoćnost koncepcije uređenog svijeta nad svijetom razlika i pojedinačnih sudbina.

Autor: Jasna Bašić