KALENDAR

KALENDAR (lat. calendarium: knjiga rokova, knjiga dospijevanja). U renesansnom Dubrovniku kultura vlastele i kultura puka prožimale su se i utjecale jedna na drugu, život grada bio je obilježen sustavom blagdana i običaja kršćanskog kalendara.

Zabrana maskiranja u karbonose

Zabrana maskiranja u karbonose, Statut iz 1272, prijepis iz XV. st.
(Državni arhiv u Dubrovniku, Leges et instructiones, sv. 9b, f. 91v, knjiga 8, glava 97)

U jezgri tih godišnjih običaja mnoge su pretkršć. sastavnice koje su tek naknadno podvrgnute kristijanizaciji. Kalendar omogućuje ritmizaciju svakodnevice, smjenu tradicijom propisanih raspoloženja, privid vječnosti i kružnoga godišnjeg povratka početku u društv. životu, po uzoru na obnavljanje prirode (astronomski i vegetacijski ciklus). Podjela na četiri godišnja doba postala je općeprihvaćenom tek u XVIII. st., a do tada je godina imala samo zimu i ljeto. U davnoj prošlosti keltska i germanska nova godina počinjale su zimom (1. XI. i 11. XI), a romanska i slavenska ljetom (1. III. ili proljetnim ekvinocijem 25. III). Tek je 153. pr. Kr. rim. početak godine premješten na 1. I. (kalende koje su najbliže zimskome solsticiju). Ostaci slavenskoga poganskoga proljetnog slavlja pod maskama uklopljeni su u kršć. kalendar, ponajviše kao pokladna zabava, ali dubr. Statut iz 1272. spominje u 97. glavi osme knjige neke karbonose (krabanose) i zabranjuje svako maskiranje o blagdanu Uskrsa. I niz odredaba dubr. vlasti iz XIV. st. o uskrsnom maskiranju svjedoči o dugotrajnoj kristijanizaciji dubr. kalendara. Festa sv. Vlaha (3. II. u pokladnom razdoblju) najbliži je kršć. ekvivalent ant. Luperkalijama, sv. Vlaho je zaštitnik pastira i stada, svetac proljetne sjetve i gospodar kiša i voda – poput slav. boga Velesa. Na festi dubr. parca (ali i na drugim javnim slavljima) sve do XVIII. st. pojavljivale su se po javnoj naredbi tri čudne maškare, Čoroje, Vila i Turica. Plesale su gradom, ulazile i u crkvu, bile su likovi u dvorskim mitol. igrama – čak su plesom davale znak za početak velike drž. smotre. Poklade su vrijeme kaz. izvedbi i gostovanja, dubrovačka kaz. sezona. Izvodile su se i cingareske i maskerate pisane u duhu europske knjiž. mode. O povezanosti poklada i kalendarskoga ciklusa pisao je Nikola Batušić u eseju O kalendaru (Prolog, 1982, 53–54), upozoravajući kako postoji čvrsta veza između hrv. inačica za pojam karnevala (poklade, fašnik, mesopust) i pojma kalendara: »Valja naglasiti kako se u etimologijama riječi karneval, mesopust i fašnik jasno razabiru dvije tendencije, dva značenjska sloja. Ni u jednom slučaju etimologija nije jednoznačno neprijeporna. U postanju ovih riječi jasno razabiremo pogansku tradiciju i kršćansko naslijeđe. A oba segmenta ovih riječi usko su povezana s kalendarom i običajima unutar njegovih odrednica«.

U Držićevu opusu poklade se javljaju (kao sadržajni element radnje ili kao vrijeme izvedbe) u Tireni, Dundu Maroju, Skupu, komediji Tripče de Utolče, tragediji Hekuba te Džuhu Krpeti. Batušić napominje kako je »dokaz da su poklade kazališna sezona, bez obzira na žanrovske razlike o kojima Držić govori, u prologu Dunda. To je ’vrijeme od feste’, pa bilo da je riječ o komediji, kakvoj gruboj šali ili čak psini, ali to je i vrijeme kazališta u kome se prikazuje i krvavo-tragična Hekuba«. Najizazovniji folklorni prodor u hrvatsku dramsku književnost jest Novela od Stanca, ali maskari u toj drami nisu pokladni nego svadbeni, a magijski inventar Novele velikim dijelom pripada Ivanju, a ne karnevalu. Na prvosvibanjskoj svečanosti bratovštine postolara plesao je gradom maskirani lik zvan Bembelj, a uoči 1. V. skupina mladih plemića nosila je ulicama oveću granu koju bi druga skupina pokušavala oteti. Na 1. V. postavljali su pred crkvom sv. Vlaha zeleno stablo (ili gredu okićenu borovinom) koje bi 3. V. uz pucnjavu zapalili. Među kalendarskim dubr. običajima ističe se i kolendanje uoči Božića, Nove godine ili drugih blagdana. Bio je to ophod družina čestitara koji su, uz svirku i pjevanje kolednih pjesama, očekujući dar ili za vlastitu razonodu, navečer obilazili kuće plemića i građana. Čestitanje knezu pro kallendis spominje se već u Statutu 1272, a dubr. nadbiskup čak 1706. zabranjuje crkv. osobama sudjelovanje u tim ophodima i pjevanje kolendi. U Dubrovniku Držićeva doba još je bio na snazi julijanski kalendar (uveden u Rimu 45. pr. Kr.) kojim se koristila cijela kršć. Europa do XVI. st. Tek je nakon Držićeve smrti papa Grgur XIII. u kat. zemljama 1582. uveo gregorijanski kalendar, koji je i danas na snazi. (→ KARNEVAL)

Autor: Ivan Lozica
Literatura:
M. Bošković-Stulli, Folklorno događanje u gradu Dubrovniku, Forum, 1990, 1–2;
Y. De Sike, Fêtes et croyances populaires en Europe aufil des saisons, Torino, 1995;
I. Lozica, Poganska baština, Zagreb, 2002