KADIĆ, ANTE

KADIĆ, ANTE, hrvatski književni povjesničar i esejist (Krug, Jesenice, 18. I. 1910 –Mali Rat kraj Omiša, 21. II. 1998).

Studij teologije završio 1935. na Papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu, gdje je doktorirao 1938. radom O mesijanskom duhu (De sensu messianico). Studij slavistike završio je 1945. u Ženevi, a 1946. doktorirao je iz polit. znanosti (Londonski ugovori – Le Traité de Londres). Od 1953. bio je prof. slavistike na Sveučilištu u Berkeleyju, 1960 –88. na Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu. Književnopov. ogledi i polit. eseji na hrvatskom sabrani su mu u knjigama Domovinska riječ (I–III, 1978–97) i Iseljena Hrvatska (1979), a od knjiga na engleskom važne su Suvremena hrvatska književnost (Contemporary Croatian Literature, 1960), Od hrvatske renesanse do jugoslavenskoga socijalizma (From Croatian Renaissance to Yugoslav Socialism, 1969), Tradicija slobode u hrvatskoj književnosti (The Tradition of Freedom in Croatian Literature, 1983) i dr.

O Držiću je pisao u radovima Marin Držić, hrvatski renesansni dramatičar (Marin Držić, Croatian Renaissance Playwright, 1959), Gradivo o Marinu Držiću u talijanskim arhivima (Materials Concerning Marin Držić in the Italian Archives, 1961), Marulić i Držić, dva različita značaja i nazora (Marulić and Držić, Two Different Characters and Outlooks, 1986), a zatim u sintetskim raspravama Hrvatska renesansa (The Croatian Renaissance, 1962) i Hrvatska književnost (u knj. Domovinska riječ, 1978). U radu Marin Držić, Croatian Renaissance Playwright, osvrće se na dotadašnje stanje proučenosti Držićeva života i opusa (Petar Skok, Jean Dayre, Jorjo Tadić, Milan Rešetar, Živko Jeličić, Dragoljub Pavlović), postavljajući pritom nekoliko pitanja: je li sličnost između Grižule i Sna ivanjske noći (Midsummer Night’s Dream) Williama Shakespearea posljedica poznavanja istoga tal. izvora; je li Držićev opus doista toliko vezan uz talijansku, osobito siensku kaz. praksu, kako se često naglašava, posebno u radovima tal. znanstvenika, napose Artura Cronije. Iako je uvjeren da je Držić poznavao komediju Prevareni (Gl’Ingannati), odbacuje Cronijinu tezu da je scena s gostionicama u Dundu Maroju imitacija slične scene u toj sienskoj komediji, no ne niječe da je Držić u svojim dramama »možda upotrijebio neke druge talijanske izvore«. Ustvrdio je da se Držić nije slijepo povodio za izvorima, a to se vidi u njegovim mitološko-rustikalnim dramama u kojima »uspješno crta seljake iz dubrovačke okolice«, pri čemu su zanimljivo oblikovani ženski likovi u Grižuli, »kao da su isklesani iz golog, ali otpornog dinarskog krša«. Prihvatio je tezu Petra Kolendića da je Držić posjetio Rim (Premijera Držićeva »Dunda Maroja«, 1951) te da je Dundo Maroje nastao nakon toga puta, a pretpostavlja da je tom prigodom Držić odsjeo u Zavodu sv. Jeronima, jer »poznato je da je svaki svećenik morao odsjesti u tom hrvatskom narodnom gostinjcu«. Leo Košuta je istaknuo zanimljivost Kadićeva rada, koji ga je neizravno potaknuo na reviziju teze o silnom utjecaju sienske komedije na Držića (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961). Potonji radovi o Držiću razrada su spomenutih teza, a odlikuje ih upućenost u literaturu, koju Kadić najčešće kompilira i komentira, zadržavajući međutim sliku o Držiću kakva se uvriježila u radovima knjiž. povjesničara prve. pol. XX. st. U radu The Croatian Renaissance o Držiću govori kao o hedonistu koji je volio mirna mjesta, jesti, piti, putovati, uvijek bio bez novca, malo čitao, ali pažljivo motrio svijet oko sebe, pisao slabe petrarkističke sastavke. Izdvaja Tirenu, Grižulu, Novelu od Stanca, Dunda Maroja i Skupa (analize Milivoja Šrepela, Vatroslava Jagića i Franje Švelca). Taj je tekst poslužio kao osnova opsežnijem radu Marulić and Držić, Two Different Characters and Outlooks, u kojem kontrastira dva tipična, a opet različita renesansna pisca (asket i epikurejac). U njemu nešto opširnije komentira urotu, vjerujući da se u nju Držić nije neosnovano upustio, osvrće se na lik Pometa, glasnogovornika autorovih ideja, slijedom interpretacija Frana Čale govori o Hekubi, odbacuje »partizanska« tumačenja koja su u Držiću – zbog sadržaja prologa Dugoga Nosa – vidjela anticipatora komun. utopije, ističe važnost izvedbe Dunda Maroja 1938. u režiji Marka Foteza, no još uvijek zadržava i neke prevladane teze: iako je, primjerice, L. Košuta dokazao da predstava u kući Buoncompagna di Marcantonija della Gazzaia nije bila zabranjena, nego je u Sieni za vrijeme poklada bilo zabranjeno maškaranje, Kadić i dalje govori da je predstava u kojoj je sudjelovao Držić bila zabranjena, inzistira na piščevim »praznim džepovima«. Temeljna je Kadićeva teza da »Držićeve komedije daju kompletnu sliku Dubrovnika u razdoblju njegova prosperiteta i opadanja« te da Držić nije bio samo »slikar društva« nego i njegov kritičar.

Autor: Milovan Tatarin