IZVJEŠĆA STRANACA O DUBROVNIKU

IZVJEŠĆA STRANACA O DUBROVNIKU. Još od kasnoga srednjeg vijeka Dubrovnik je, zahvaljujući zemljopisnom položaju, sigurnoj luci, dobrim vezama s balkanskim zaleđem, a poslije i relativno neovisnoj polit. poziciji, bio međunarodni trgovački emporij i važna točka u itineraru putnika koji su putovali između Istoka i Zapada.

Prikaz dubrovačkoga glasonoše i trgovca

Prikaz dubrovačkoga glasonoše i trgovca, Nicolas de Nicolay,
Les quatre premiers livres des navigations et pérégrinations orientales, Lyon, 1568.

Eur. diplomati, trgovci s različitih strana Europe i Bliskog istoka, hodočasnici na putu u Svetu zemlju, izbjeglice, doušnici i avanturisti često su zastajali u Dubrovniku, srećući ondje osim domicilnoga stanovništva i zamjetan broj na kraće ili dulje vrijeme doseljenih stranaca, ponajprije Talijana, privučenih različitim poslovima. U doba M. Držića u Dubrovniku su dulje boravili ili živjeli i mnogi ugledni stranci: dubr. nadbiskup i humanist Lodovico Beccadelli, njegov biograf, provansalski znanstvenik Antonio Giganti, port. liječnik João Rodriguez (Amatus Lusitanus), pjesnik Didak Isaia Koen (Didak Pir), tajnik i notar Dubrovačke Republike Guglielmo Dondini, književnici i znanstvenici braća Cornelio i Giambattista Amalteo, profesor na dubr. školi Nascimbene Nascimbeni, glazbenik i dirigent kneževe kapele Lambert Courtoys, knjižari Sebastian de Boito i Antonio de Odolis, pjesnik Paolo Bosio, liječnici Bernardino Paterno i Cesare Buzzaccarino i dr. Neki od tih stranaca ostavili su u rukopisima, pismima ili knjigama svjedočanstva o izgledu i svakodnevici grada te političkim i vjerskim prilikama u Dubrovniku. Beccadelli je, uz mnogobrojna pisma u kojima govori o životu u Dubrovniku, napisao i povjesnicu Dubrovnika i Splita (rukopis se čuva u Parmi) te danas izgubljeno djelo o odgoju djece, s posebnim naglaskom na prilike u Dubrovniku. Zanimljivih informacija o Dubrovniku može se pronaći i u Gigantijevu životopisu L. Becadellija; jedno pismo G. Amaltea, u kojem nagovara Nascimbenea na dolazak u Dubrovnik, odlično oslikava dubrovačke nastavne i društv. prilike oko 1560, a Amatus Lusitanus u šestoj centuriji (tzv. Ragusina) djela Sedam centurija o medicinskom liječenju (Curationum medicinalium centuriae septem, 1549. i 1551) opisuje slučajeve iz svoje liječničke prakse u Dubrovniku (1556–58), posredno dajući i niz zanimljivih podataka o životu i odnosima u gradu. I nekoliko je drugih liječnika, redom Talijana i Držićevih suvremenika, ostavilo zapise o zdravstv. prilikama u Dubrovniku, primjerice Benedetto de Vettori, Mariano Santo i Donato de Mutiis (Donat Muzi), koji u djelu o Galenovu komentaru Hipokratovih aforizama donosi opis kuge koja je 1526–27. pogodila Dubrovnik. Tu epidemiju (»Krenuli smo iz Dubrovnika /…/ gdje su ljudi padali mrtvi od kuge po cesti«) u pismu ocu spominje i Lodovico, sin nesuđenoga tajnika Dubrovačke Republike, Niccolòa Machiavellija. Lodovico je prošao kroz Dubrovnik u svibnju 1527, na proputovanju iz Carigrada za Anconu. No osim usputnih informacija u pismima i izvješćima stranih putnika iz Držićeva doba, postoji i nekoliko svjedočanstava o gradu i njegovoj svakodnevici uklopljenih u opsežnija putopisna djela. Takvi su, primjerice, zapisi mlet. putopisca Benedetta Rambertija iz 1534, šleskoga plemića Melchiora von Seidlitza, koji je 1559. šest dana boravio u Dubrovniku na povratku iz dvogodišnjega zatočeništva u Carigradu, te dvojice tajnika franc. poslanika Gabriela D’Aramona: Jeana Chesneaua, koji je Dubrovnik posjetio 1547. i kralj. geografa Nicolasa de Nicolaya (u Dubrovniku je boravio 1551), koji je u djelu Četiri prve knjige o istočnim plovidbama i putovanjima (Les quatre premiers livres des navigations et pérégrinations orientales) objavio i slike dubr. trgovca i glasonoše iz sred. XVI. st. S obzirom na vremensku bliskost te opseg ili posebnost zapažanja tim se putopisima može dodati i nekoliko opisa nastalih neposredno prije Držićeva rođenja ili u prvom desetljeću nakon njegove smrti, primjerice, Philippea de Fresne-Canayea iz 1572. te svećenika iz pratnje hodočasnika u Jeruzalem, Richarda Guylforda, koji je Dubrovnik posjetio 1506. U tom se putopisu Dubrovnik opisuje kao grad bogat relikvijama te »skupocjenim zgradama (…) lijepim crkvama i slavnim vjerskim kućama«, pa ga više komentatora smatra izvorom za stihove kojima William Shakespeare u komediji Na Tri kralja (Twelfth Night) opisuje neimenovani grad u Iliriji (»Shall we go to see the reliques of this town; /…/ let us satisfy our eyes / With the memorials and the things of fame / That do renown this city« – »Zar da pogledamo / Starine gradske? /…/ Molim vas, da oči / Napasemo na znamenitostima / I spomenicima što ovaj grad / Prodičiše«, III, 3). Svi putopisci koji izvješćuju o Dubrovniku Držićeva doba daju osnovne podatke o smještaju grada, njegovoj veličini, utvrđenosti, polit. ustroju, imovinskom stanju i tributarnom odnosu prema Turskoj. Objašnjavaju da je »položen na podnožju veoma visokog brda, dijelom u ravnici, dijelom na brežuljku« te da je »s tri strane okružen morem« (Fresne-Canaye), ističu kako je malen, ali »dobro utvrđen i krasno sagrađen« (Seidlitz) te »veoma dobro naseljen« (Nicolay). Primjećuju da je dubr. luka »tijesna i teškom mukom napravljena«, za razliku od »velike i dobro zaštićene luke Gruž u koju se lijepo može skloniti više od stotinu galija« (Nicolay), a Fresne-Canaye smatra da bi mnogo bolje bilo da je grad izgrađen u Gružu »nego među kamenjem na mjestu na kojem leži, gotovo za inat prirodi«. Isti autor navodi kako je grad. luka slabo zaštićena, »tako da se često brodovi, nošeni olujom izvan veriga koje ju zatvaraju, razbiju o obližnje otočiće«. Svi putopisci navode da Dubrovčani plaćaju tribut Turcima »koji se nalaze pola milje od grada« (Hodočašće Sir Richarda GuylfordaPylgrymage of Sir Richard Guylford), no donose različite podatke o njegovu iznosu. Spominju republikanski ustroj grada-države (Chesneau), a posebnu pozornost pridaju običaju da se knez bira svakog mjeseca te da samo u iznimnim prilikama smije izlaziti iz Kneževa dvora; Fresne-Canaye slikovito prikazuje knežev odlazak u crkvu (»prati ga dvanaest slugu, odjevenih u crveno, i ne znam koliko truba, koje sviraju sve dok se ne vrati u svoju palaču«). Većina je putnika impresionirana dubr. utvrdama (za Guylfordova pratitelja »to je najjači grad s utvrdama, zidinama i kulama« koji je ikada vidio), a neki od njih posebno opisuju crkve i samostane te riznicu s čudotvornim moćima; Seidlitz ističe Isusovu pelenicu, križ s Kristovom slikom te veliku oltarnu sliku Bogorodice i dvanaest apostola u katedrali, ukrašenu zlatom i srebrom, čiju vrijednost procjenjuje na više od 200 000 dukata. Uza zgrade javne namjene (najčešće se spominje Knežev dvor), posebna pozornost pridaje se gruškim ljetnikovcima, za koje Nicolay kaže da su okruženi vrtovima s bunarima, vodoskocima i južnim biljem, a jedan ih anonimni španj. doušnik iz 1573. opisuje kao »krasne i udobne u usporedbi s jalovošću okolnih planina«. Fresne-Canaye primjećuje kako su kuće u gradu »iznutra slabo udešene, premda izvana izgledaju veoma lijepe i starinske«. Većina putnika Dubrovnik smatra iznimno bogatim gradom, naglašavajući ulogu trgovine, carinskih prihoda i pomorstva: »Vlastela se mnogo bave trgovinom, tako da imaju 60 veoma velikih brodova, koji se svake godine vraćaju s putovanja u Egipat i Carigrad, i sa Zapada, još k tome puni nevjerojatnih bogatstava« (Fresne-Canaye). U suprotnosti je s bogatstvom grada nerijetko spominjana škrtost i neplodnost zemljišta na kojem je smješten, dodatne neugodnosti stvaraju »česta nevremena i potresi« (Nicolay), no životne uvjete Dubrovčani su bitno poboljšali izgradnjom vodovoda, o kojem piše više onodobnih autora (posebno je zanimljiv zapis Pietra Casole, u opširnom opisu Dubrovnika iz 1494). Mnogi stranci ističu kako su u Dubrovniku primljeni »vrlo srdačno i lijepo« (Chesneau), no razilaze se kad je riječ o sposobnosti Dubrovčana da s njima komuniciraju na tal. jeziku. Nicolay, primjerice, kaže da Dubrovčani »govore obično slavenski i pokvareno talijanski, koji je gori od onoga kojim Mlečići govore«, Pierre Lescalopier u putopisu iz 1574. tvrdi da »gotovo svi muškarci razumiju i govore talijanski«, a Beccadelli u svojoj korespondenciji kaže da se koristi tumačem kako bi komunicirao s narodom, »jer samo plemići govore talijanski, a ostali – uključujući i plemkinje – samo Schiavo«. Unatoč komunikacijskoj barijeri, Beccadelli u Dubrovniku ipak pronalazi dosta sličnosti s atmosferom rodne Italije, što ponajbolje dolazi do izražaja u pis-mu što ga je 1558. uputio kardinalu Turrianu: »Nalazim se u zemlji koja je tuđa Italiji, u jeziku veoma tuđemu, ali među običajima koji nisu jako različiti od naših vlastitih«. Uz ogradu da je u Dubrovniku upoznao i »humanih i vrlo plemenitih« ljudi, Ramberti piše da su Dubrovčani neobično oholi te da »smatraju da im u znanju i plemstvu nema premca na svijetu«, a gotovo iste riječi ponavlja i Nicolay (»Dubrovčani su po prirodi bahati i oholi i misle da nigdje nema većeg ni pametnijeg plemstva od njihova«). Zanimljivo je i njegovo zapažanje o ženama; tvrdi da Dubrovkinje nisu osobito lijepe te da se one nižega staleža ne odijevaju odveć ukusno. Na glavi »obično nose visoko omotan bijeli zavoj ili prtenu koprenu«, dok vladike nose »svilene rupce i duge haljine«. I Nicolay i drugi putopisci primjećuju kako su žene pobožne i rijetko izlaze iz kuće (»ali su uvijek na prozorima«), a »djevojke zatvaraju u svojim kućama da ih stranci ne vide«. Fresne-Canaye primjećuje da Dubrovčani mnogo više cijene crnokose nego plavokose žene, opisuje kako slabo obuvene sluškinje hodaju po ulici ispred gospodarica te kao općepoznatu činjenicu dodaje da se svi javno zabavljaju i ljubakaju sa sluškinjama. Taj je franc. putopisac jedan u nizu putnika koji su se žalili na loš smještaj u Dubrovniku, zbog čega su on i njegovi prijatelji po cio dan šetali naokolo »kao što rade svi Dubrovčani, lišeni svake druge vrste zabave«. Tu sliku nedruželjubivosti dodatno osnažuje i Rambertijeva tvrdnja da »prijatelji ili svojta rijetko kada ili nikad ne jedu zajedno«, no ipak ima više potvrda da je u Dubrovniku toga doba bilo i raspusnih zabava. Jednu takvu spominje Amatus Lusitanus, govoreći o bludnici koju su optužili da je vračanjem oglušila mladog plemića; on opisuje kako su s večere u jednoj dubr. kući »svi uzvanici bili izvedeni u nekom bunilu, pomami i bezumnosti«, zbog uzimanja korijena mohunice umočena u vino, od čega se »dobivaju ugodna priviđenja«. Posebnu vrstu zapažanja o Dubrovniku i politici dubr. vlade donose izvješća doušnika stranih sila, kojih je u to doba bilo vrlo mnogo. »Količina poslanih obavijesti, ali i njihov sadržaj« stvaraju predodžbu o Dubrovniku »kao pravom mravinjaku: ondje su se stalno izmjenjivali teklići, uhode, otkupljivači sužnjeva, veleposlanici, čauši i trgovci svih boja i statusa i – između ostaloga – trgovali informacijama« (Mirjana Polić Bobić), no dubrovačka ih je vlast vješto nadgledala i koristila se informacijama do kojih je dolazila. Tako španj. doušnik Matias Bicudo, osam godina nakon Držićeve smrti, opisuje Dubrovnik kao »kavez«, žaleći se kako »žele znati tko sam, s kim govorim, kamo zalazim i tko zalazi k meni«, a njegov anonimni prethodnik 1573. opisuje kako Dubrovčani »šalju samo one vijesti koje ionako svi znaju i (…) k tome zadržavaju tuđe brodove da drugi ne bi mogli poslati vijesti iz Carigrada prije njih« (M. Polić Bobić). Mnoga zapažanja iz tih izvješća mogu se dovesti u vezu s kritikom dubr. vlasti, iznesenom u Držićevim pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju, baš kao što se i mnogi detalji iz raznovrsnih zapisa drugih stranaca koji su Dubrovnik posjetili u Držićevo doba (odnos prema ženama, ljubav prema novcu, životna monotonija grada) mogu izravno ili neizravno povezati s pojedinim elementima iz njegovih knjiž. djela.

Autor: Hrvoje Ivanković
Literatura:
P. Matković, Putovanja po Balkanskom poluotoku, Rad JAZU, 1881, 56; 1882, 62; 1887, 84;
J. Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku, Dubrovnik, 1939;
M. Deanović, Talijanski pisci o Hrvatima do kraja 17.vijeka, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1962, 8–9;
M. Polić Bobić, Među križom i polumjesecom – dubrovačke dojave španjolskom dvoru o Turcima u XVI. stoljeću, Zagreb, 2000.