INTROMEDIJ

INTROMEDIJ (tal. intermedio, od lat. intermedius: srednji), međuigra kojom se ispunjavao prazan prostor između dvaju dramskih činova, a koja se u povijesti europske drame i kazališta nerijetko nazivala i interludijem (lat. interludium).

U rim. kazalištu pod tom se oznakom podrazumijevao kraći scenski komad, najčešće komične ili satirične naravi, koji bi se izvodio u stankama neke veće scensko-predstavljačke priredbe, odn. između činova neke veće dramske vrste. U franc. kazalištu XVI. i XVII. st. takvi su scenski oblici dobili naziv entremets, ili španjolski entremés, što doslovno znači »međujelo«. Oznaka intromedija, s druge strane, ostaje rezervirana za talijansku kaz. kulturu, u kojoj se, poglavito u XVI. st., takve scenske forme nerijetko u potpunosti osamostaljuju od većega dramskog oblika u koji su uklopljene. U europskom glazb. kazalištu, osobito u XVIII. st., pojavljuje se i oznaka intermeca (tal. intermezzo), u značenju međuigre, no vezuje se najviše za žanr melodrame, točnije za reformiranu libretistiku Apostola Zena. Iako je u toj fazi tal. libretistike intermeco najčešće dijaloški, posebice ako je dobro uklopljen u komičnu atmosferu komada (iz njega se prema nekim istraživačima i razvio smjer komične opere, odn. opera buffa), poslije on postaje i baletni i instrumentalni. U počecima je razvoja intromedij usko povezan sa semantikom dramske forme u koju je uklopljen: u XVI. st. najčešće je riječ o tragedijama, čija je fabula zacijelo morala zamarati gledatelje. U tom smislu intromediji su mogli poslužiti i kao oblik scenske razbibrige pa su na taj način gledateljima olakšali praćenje zahtjevne dramske fabule. I žanr farse u sr. vijeku promatrao se kao relativno samostalan oblik međuigre (starofranc. farce: nadjev), koji se tada izvodio kao umetak u sklopu opsežnih uprizorenja crkv. prikazanja (misterija i mirakula), ne bi li se gledateljima olakšalo praćenje prikazanjskih sadržaja. Po sadržajima su se međuigre približavale pastirskim i mitol. dramama, vjerojatno zato što su se favola mitologica i favola pastorale u eur. ranonovovjekovlju promatrale kao nepretenciozan i shematiziran dramski žanr, koji se mogao smjestiti između činova neke veće i važnije kaz. izvedbe.

U analizama dramskih tekstova M. Držića oznaka se intromedija nerijetko upotrebljavala za dvije kratke dionice u Hekubi: prvu, koja je najavljena duljom didaskalijom »U vršenje prvoga činjenja šes satir izidu, trčeći jedan za druzijem pod son od sviral…«, nakon koje slijede stihovane dionice satira, i drugu, koja je također naznačena didaskalijom, ovaj put scenski simptomatičnom »U vršenje na svrsi činjenja drugoga vile dohode u jednomu brocu…«, nakon koje slijede stihovane replike vila nerejida. Obje su dionice, kao predasi između činova krvave senekijanske tragedije, zanimljive u dramaturškom pogledu: prvo, jer ih u talijanskom tragičkom predlošku Lodovica Dolcea nema, pa bi se moglo pretpostaviti da ih je Držić nadopisao nakon neuspjeha ili zabranâ prve izvedbe 1558, »kako bi širem općinstvu što bolje približio tekst tragedije i njezinu tešku poruku«; drugo, jer su u tematsko-motivskom smislu relativno slabo vezane uz fabulu, pa zapravo funkcioniraju »kao svojevrstan dramaturško-redateljski dodatak, kojemu je autor, međutim, posvetio jednaku pjesničku pozornost kao ostalom dijelu ostvarivši osebujnu i stvaralački izvornu inovaciju kakve nije bilo u suvremenom teatru« (F. Čale, Tragom Držićeve poetike, 1978).

Autor: Leo Rafolt