INKVIZICIJA

INKVIZICIJA (lat. inquisitio: istraživanje, istražni postupak), crkveno-državni istražni i kazneni sud nastao radi iskorjenjivanja hereze.

Djelovala je u kat. zemljama XIII–XVIII. st., a prve odredbe o organiziranom progonu krivovjeraca donio je papa Lucije III., uz potporu cara Fridrika I. Barbarosse, dekretom Ab abolendam 1184 (tzv. Biskupska inkvizicija). Prema njemu biskup je mogao imenovati svećenika koji bi, potpomognut nekolicinom svjetovnjaka, istraživao djelovanje krivovjeraca na području svoje jurisdikcije. Istraga se pokretala i protiv zaštitnika te pomagača krivovjeraca, a najtvrdokorniji krivovjerci bili su na izvršenje kazne izručivani svjetovnim vlastima (ad brachium saeculare). Papa Inocent III. dekretima iz 1199. i 1206. pooštrio je istražni postupak te detaljizirao njegovo vođenje. Papinska ili Rimska inkvizicija formalno je uspostavljena 1232. bulom Ile humani generis pape Grgura IX., kao istražni postupak protiv vjerovanja koja nisu bila u skladu s kršć. vjerom (albingenzi, katari, bogumili, patareni, valdenzi). Papa je propisao pravila postupka, a služba inkvizicije bila je povjerena komesarima (inkvizitorima) iz prosjačkih redova. Optuženi je pod zakletvom bio dužan prokazati sebe, u postupku nije imao odvjetnika, a osuda je bila bez priziva. Bulom Ad extirpanda papa Inocent IV. dopustio je 1252. primjenu torture (u točno određenim slučajevima i pod strogo propisanim uvjetima). Inkvizitori su sastavljali i priručnike po čijim su se normama ravnali inkvizicijski sudovi (najpoznatiji je onaj Bernarda Guia Practica Inquisitionis heretice pravitatis iz 1320). Inkvizicijski postupak započinjao je »vremenom milosti«, razdobljem kada je optuženik mogao priznati krivnju te dobiti blažu kaznu. Nakon isteka toga roka, u slučaju da nije priznao, bio je odveden na sud na ispitivanje koje je provođeno po normiranim obrascima. Zatim je slijedilo saslušanje svjedoka; u inkvizicijskom postupku optuženiku nije bilo dopušteno sučeljavanje sa svjedocima, što je omogućivalo mnoge zloporabe. Ako je optuženik i dalje nijekao krivnju, uslijedila je prisila i mučenje, iznošenje presude i opće opomene (sermo generalis), nakon čega je izvršena kazna (konfiskacija imanja, zatvorska ili smrtna kazna). U XIII. st. inkvizicijski postupak proširio se i na magijske radnje te vračanje, a u XV. st. bio je usmjeren na progone vještica (glasoviti priručnik za to napisali su Henrik Institoris i Jakob Sprenger Malj za vještice – Malleus maleficarum, 1486). Inkvizicija je ponovno dobila na zamahu u XVI. st. u doba reformacije, kada je papa Pavao III. 1542. osnovao Kongregaciju inkvizicije (Sacra congregatio romanae er universalis inquisitionis seu sancti offici). Španjolska inkvizicija utemeljena je 1478, kada je papa Siksto IV. ovlastio kralja Ferdinanda Aragonskoga da imenujetri ili četiri inkvizitora radi obrane katolicizma u Španjolskoj nakon rekonkiste. Bila je usmjerena na progon obraćenih židova (marana) i muslimana (moriska), ali i kršćana optuženih za krivovjerje. Mletačka inkvizicija (Santo Uffizio) utemeljena je oko 1220. kao središnja ustanova za nadzor vjerskoga života na području Mletačke Republike. Zapaženije djelovanje imala je tijekom XVI. st. sukladno širenju protestantizma. S dolaskom dominikanaca i franjevaca u hrv. krajeve pojavila se i inkvizicija. Njezina središta bili su Kopar za istarsko područje, Zadar za Dalmaciju, Zagreb za Slavoniju i Bosnu (gdje se napose djelovalo protiv bosansko-humskih krstjana) te Dubrovnik za područje Dubrovačke Republike. U razdoblju XVI–XVIII. st. inkvizicijski sudovi ugl. su nastojali iskorijeniti heterodoksnu literaturu, osobito protestantske knjige. Kao prvi vrhovni inkvizitor u Zadru spominje se bl. Pavao, njega je naslijedio Andrija Dalmatinac, a poznati su i inkvizitori Ivan Kapistran te Jakov Markijski. Podaci o aktivnosti inkvizicijskih sudova u našim krajevima nisu sačuvani. Posljednji službeno imenovani inkvizitor, s rezidencijom u Zadru, bio je 1790. korčulanski dominikanac Antun Cebalo.

Premda izravnih potvrda o Držićevoj vezi s inkvizicijom nema, zna se da je dolazio u doticaj s osobama koje je ona više puta procesuirala. Venecijanski tiskar Andrea Arrivabene, u čijoj je tiskari 1551. objavljena Tirena, bio je blizak s tal. pristašama reformacije, nabavljao je i s njima razmjenjivao krivovjerne knjige s Indeksa zabranjenih knjiga, sam ih tiskao, a u njegovu dućanu u Merceriji održavane su rasprave. Arrivabene nikad nije bio osuđen, no inkvizicija ga je često ispitivala, od 1550, kad je započela istraga ljekarnika Viana de Vianija, kojemu je Arrivabene nabavljao knjige, do smrti 1570, kad je Viano procesuiran. Sljedeće godine Francesco Zilleti – Arrivabeneov suradnik koji je poslije otkupio njegovu tiskaru – morao je inkviziciji objasniti podrijetlo zabranjenih knjiga u svojem skladištu. Rekao je da nije znao za njih, nego ih je naslijedio zajedno s kupljenom tiskarom.

Podijelite:
Autor: Maja Katušić
Literatura:
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb, 1969;
G. i J. Testas, Inkvizicija, Zagreb, 1982;
F. Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1993;
isti, Inkvizicija (dossier), Croatica Christiana periodica, 2000, 46.