IMAGOLOGIJA

IMAGOLOGIJA, kritičko-analitički smjer koji se javlja u okviru znanosti o književnosti te se bavi interpretativnom analizom diskurzivnih konstrukcija i reprezentacija kolektivnih identiteta, poglavito etničkih i nacionalnih, ali i konfesionalnih, socijalnih i rodnih, odnosno fenomena alteriteta i alijeniteta.

Naziv potječe iz franc. etnopsihologije, a prvi ga je put upotrijebio Oliver Brachfeld 1962. Zanimanje za nac. karakterologiju moguće je kontinuirano pratiti od antike (Herodot, Tukidid, Eshil, Tacit). Osim u renesansnim dramama i tabličnim prikazima naroda (Völkertafel), u humanizmu se u obliku stereotipnih etnokarakteroloških sistematizacija (Giulio Cesare Scaligero) javlja u okviru tematizacija mores gentis. Pokušaji definiranja ontoloških obilježja »nacionalnoga karaktera« iz različitih etnografskih i antropoloških perspektiva nastavljaju se u razdoblju prosvjetiteljstva (Giambattista Vico, Voltaire, Montesquieu), odn. u doba procvata idealističke filozofije (Johann Gottfried Herder, Wilhelm von Humboldt) i pozitivizma (Hippolyte Taine), sve do »protoimagoloških studija« iz druge pol. XIX. st. (Völkerpsychologie, Stoffgeschichte). Imagologija se konstituira 1950-ih i 1960-ih, posebice u disciplinarnom okrilju komparativne književnosti (Jean-Marie Carré, Marius-François Guyard, Hugo Dyserinck), da bi, pod utjecajem teorijskih premisa i metodoloških postulata soc. psihologije, simboličke i etnoantropologije i mnemohistorije, a u novije doba i različitih poststrukturalističkih smjerova kao što su postkolonijalna i feministička teorija te novi historizam, poprimila obilježja kompleksne transdisciplinarne paradigme. U otklonu spram esencijalističkih i determinističkih poimanja individualnih i kolektivnih identiteta, imagologija promovira i prakticira kritički i konstruktivistički pristup problemu kreiranja identifikacijskih modela. To znači da se poglavito zanima istraživanjem reprezentacijskih formi i sociopolitičkih funkcija različitih identifikacijskih mehanizama, svjesno pritom zanemarujući njihovu objektivnu informacijsku vrijednost. U fokusu su njezina istraživačkog interesa, u najširem smislu, procesi kreiranja i modificiranja kult. imaginarija, odn. tekstualni, intertekstualni i kontekstualni aspekti diskurzivnih konstrukcija autopredodžbi (predodžbi o sebi), heteropredodžbi (predodžbi o drugome) i metapredodžbi (predodžbi o predodžbama drugih o sebi). Pritom se naglašava kognitivna i performativna dimenzija kolektivnih predodžbi, koje se smatraju konstitutivnim elementima socijalnih i kult. praksi te individualnog i grupnog pamćenja. Budući da se ponajprije bavi analizom i interpretacijom diskurzivnih konstrukcija i reprezentacija različitih identitetskih modela, imagologija se u metodološkom pogledu ugl. oslanja na tekstološke analitičke modele, poput historijske i kritičke analize diskursa. Pritom se tekst simultano analizira na trima razinama: tekstualnoj, raščlanjujući njegovu topološku i tropološku strukturu, intertekstualnoj, ispitujući poetičke, retoričke i žanrovske dispozicije i, naposljetku, na kontekstualnoj razini, promatrajući odnos teksta spram okolnih socijalnih, političkih i kult. praksi. U najnovijim imagološkim studijama posebice se inzistira na implementaciji pragmatičko-funkcionalističke perspektivizacije kako bi se istražili ne samo recepcijski okviri nego i moguće upotrebe i funkcije teksta. U komparatistički impostiranim imagološkim istraživanjima posebna se pozornost pridaje interdiskurzivnoj razini analize radi detektiranja modaliteta transkult. cirkulacije pojedinih imagoloških tropa (imagema). Imagološka istraživanja ranonovovjekovlja primarno su orijentirana na kult. percepcije i reprezentacije osmanskoga (Robert Schwoebel, Gerald MacLean) i američkoga Drugoga (Tzvetan Todorov, Stephen Greenblatt). U nas se književno-imagološkim istraživanjima sustavno bavi Davor Dukić. Nastojeći interpretativno ispitati kompleksnu strukturnu dinamiku hrvatskoga kult. imaginarija u dugim trajanjima, on najveću pozornost usmjerava istraživanju kontinuiteta i diskontinuiteta te aksioloških karakteristika predodžbi o kolektivnim identitetima u hrvatskoj ranonovovjekovnoj i protomodernoj kulturi. Takav epistemološki obrazac vidljiv je u njegovoj monografiji Sultanova djeca: predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja (2004), gdje je jedno poglavlje posvećeno M. Držiću, ponajprije opisu Turčina u prvom prizoru četvrtoga čina i četvrtom prizoru petoga čina komedije Tripče de Utolče, u kojima se spomenuta etnička skupina – naravno stereotipizirana – ne prikazuje samo kao neuka, pohotna i sklona nevještom udvaranju nego i latentno homoseksualna. Naime, kad se sukobe Turčin i Pedant, sluga Nadihna navijat će za Turčina: »A jeda ga priguziči oni Turčin! Dinar ti, – dohiti ga!« (IV, 1). U istom prizoru Pedant se u jednoj replici Turčinu djelomično obraća i lat. jezikom (»Pedant: Mustafa Turčine, hic nolo te. // Turčin: Bre, kojim jezikom besjediš?«), koji ovaj ne razumije, što je još jedna od predodžbi o Turcima kao nekulturnom narodu. Takvo stajalište prema etničkoj »drugosti« nije karakteristika samo knjiž. kulture hrv. ranonovovjekovlja nego je i obilježje većine eur. književnosti u razdoblju od XVI. do XVIII. st. (→ DRUGI; STRANCI)

Autor: Zrinka Blažević
Literatura:
J.-M. Carré, Les écrivains françaises et le mirage allemand, Paris,1947;
H. Dyserinck, Zum Problem der »images« und »mirages« undihrer Untersuchung im Rahmen der Vergleichenden Literaturwissenschaft, Arcadia, 1966, 1;
R. Schwoebel, The Shadow of the Crecent: The Renaissance Image of the Turk (1453–1517), Nieuwkoop, 1967;
Tz. Todorov, The Conquest of America: The Question of the Other, New York, 1984;
M. Todorova, Imagining the Balkans, Oxford, 1997.