HUMANIZAM

HUMANIZAM, kao povijesni fenomen tumači se dvojako: kao kulturnopovijesna epoha koja dijelom prethodi renesansi, a dijelom se s njome podudara, ili kao kulturni i obrazovni pokret u sklopu renesanse kao nadređena periodizacijskoga pojma (otprilike od 1350. do 1600).

Benja, Oratio in sexta

Šimun Kožičić Benja, Oratio in sexta Lateranensis concilii sessione quinto, Rim, 1530.

Radi razlikovanja od natpovijesnog, etičkog značenja, u novije se vrijeme koristi i naziv renesansni humanizam. Riječ potječe od njemačkoga Humanismus, prema srednjovj. lat. humanista (od lat. pridjeva humanus: ljudski, uljudan, plemenit, i adaptirana grč. sufiksa -ista). Na sveučilištima XV. st. humanista je bio nastavnik ili student ant. književnosti; njemačka je riječ stvorena poč. XIX. st. radi obrane klas. obrazovanja. Ključna je odrednica humanizma kao pokreta obrazovni program temeljen na studiju latinskog (u manjoj mjeri i grčkoga) jezika, pri čemu središnje mjesto zauzima pet disciplina: gramatika, retorika, povijest, pjesništvo i moralna filozofija (zajednički nazvane studia humanitatis). Za humaniste antika je u svakom pogledu uzor, pa u književnosti oni teže obnovi klas. lat. jezika i versifikacije te uspostavi ant. žanrovskog repertoara. Za razliku od sr. vijeka, humanizam u svoje viđenje tradicije unosi izrazit osjećaj za povijesnost i naglašava važnost povratka izvorima, ne samo u svjetovnim temama (ant. autori) nego i u kršć. predaji (Biblija i crkv. oci). Nov odnos prema antici pojavljuje se poč. XIV. st. najprije u italskim gradovima (Padova, Firenca), da bi se otud valovi kult. mijene širili po cijeloj Europi. Začetnikom se humanizma smatra Francesco Petrarca, a najizrazitijim predstavnikom Erazmo Roterdamski. Na razvoj hrv. humanizma povoljno je djelovalo više čimbenika: blizina Apeninskoga poluotoka, trgovačke i kult. veze priobalnih gradova sa žarištima humanizma, lokalna srednjovj. tradicija uporabe lat. jezika (pravni dokumenti, natpisi, historiografska i hagiografska djela i dr.), dolazak nastavnika, bilježnika i drugih učenih ljudi sa susjedne obale Jadrana u središta na hrv. jugu, pa i sjeveru, te odlazak domaće mladeži na inoz. učilišta. Stoga se humanističke značajke očituju u dalm. komunama već poč. XV. st., tj. prije nego drugdje u Europi. No potpun razvoj humanističke kulture na hrv. tlu omele su dvije nepovoljne okolnosti: polit. rascjepkanost teritorija i turska osvajanja. Zbog toga je došlo i do regionalnih razlika: u priobalju humanizam nastaje u komunalnom okruženju, pretežito je laički i brže se razvija, dok je na sjeveru vezan uz feudalne institucije (osobito uz dvor kralja Matije Korvina), a sudionici su mu ugl. velikaši i crkv. dostojanstvenici.

Bunić, De raptu Cerberi

Jakov Bunić, De raptu Cerberi, Rim, oko 1490.

Pucić, Elegiarum libellus

Karlo Pucić, Elegiarum libellus de laudibus Gnesae puellae,
Vicenza, oko 1499.

Egzistencijalna ugroženost zbog tur. nadiranja, osobito nakon krbavskog i mohačkog poraza, uzrokovala je i neke tematske specifičnosti: učestalu političku (poglavito protutursku) zauzetost i naglašenu kršć. sastavnicu. U prvim desetljećima XV. st. zanimanje za starinu iskazuje se u prepisivanju ant. natpisa i djela klas. pisaca. Najistaknutiji su predstavnici toga razdoblja Zadranin Juraj Benja i Trogiranin Petar Cipiko; njihov rad ima pionirsku važnost u eur. razmjerima. Grčke je rukopise prikupljao Dubrovčanin Ivan Stojković, dok njegov sugrađanin i suvremenik Marin Rastić te Labinjanin Marin Marinčić također posvjedočuju rani razvoj interesa za epigrafiku; Nikola Marulić prepisivao je Cicerona, a Trogiranin Ivan Lipavić Propercija. Nakon te protohumanističke faze, koju karakterizira difuzna recepcija ant. kulture, sred. XV. st. pojavljuju se autorska djela i profilira se žanrovska svijest, pa će hrv. humanisti uskoro razviti pun raspon knjiž. stvaranja na kultiviranoj latinštini u svih pet područja studia humanitatis. U bogatoj baštini hrv. humanizma najmanje je gramatičkih priručnika: Ivan Polikarp Severitan objavio je škol. gramatiku i komentare uz Disticha Catonis (1518), a Šimun Aretofil Gramatička pravila (Regulae grammatices, 1527). Prvi je tiskani rječnik jednoga hrv. autora Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, 1595) Fausta Vrančića. Izrazitu filološku sposobnost pokazuju Matija Vlačić Ilirik u Ključu za Sveto pismo (Clavis scripturae sacrae, 1567) i Frane Petris u Peripatetičkim raspravama (Discussiones peripateticae, 1571–81). Utjecaj obrazovanja temeljena na studiju ant. retoričke teorije i prakse očituje se u svim knjiž. vrstama. Zbog javnih potreba uže i šire zajednice osobito se razvija govorništvo: humanisti su zastupnici svojih komuna u polit. i diplomatskim poslovima; sastavljaju nadgrobne i pohvalne govore. U ime rodnoga gradanastupaju Šibenčanin Ambroz Mihitić (Mikitić) i Dubrovčanin Ivan Gučetić; posmrtni govor Nikole Modruškoga u čast kardinala Pietra Riarija najstarija je tiskana knjiga nekoga hrv. autora (1474); Ilija Crijević sastavio je petnaest nadgrobnih govora. Epideiktičkoj vrsti pripada i govor Vinka Pribojevića O podrijetlu i zgodama Slavena (De origine successibusque Slavorum, održan 1525, tiskan 1532). Nove retoričke zasade utječu i na crkv. govorništvo (npr. Propovijed o muci Gospodnjoj – Sermo de passione Domini Martina Nimire, 1494); kao propovjednici istaknuli su se Toma iz Ilirije, braća Vicko i Dominik Buća te Klement Ranjina. No kudikamo najbogatija retorička vrsta hrv. humanizma jesu protuturski govori (koji s historiografskim, epistolarnim i drugim djelima o toj temi tvore zasebnu skupinu, tzv. antiturcica). Stilskom vrsnoćom na tragu ciceronovske retorike ističu segovori Šimuna Kožičića Benje, Frana Trankvila Andreisa i Andrije Dudića. Ostali su autori oratorskih antiturcica Stjepan Brodarić, Stjepan Posedarski, Ivan Statilić te više članova obitelji Frankapan: Krsto I. Brinjski, Bernardin, Franjo, Vuk. Retoričkim ustrojem u tu skupinu pripada i poslanica Marka Marulića papi Hadrijanu VI. Historiografska djela hrv. humanizma također su zaokupljena tur. opasnošću. Najvažniji su u toj vrsti opsežni Komentari o vlastitom vremenu (Commentaria de temporibus suis) Ludovika Crijevića Tuberona, opći prikaz suvremene povijesti pisan sa stilskim osloncem u rim. povjesničarima (Salustije, Livije, Tacit). Tur. poviješću i zemljopisom bavio se Feliks Petančić, koji je ostavio i nacrt križarske vojne. Memoarističku literaturu započinje Koriolan Cipiko: skladnom cezarovskom prozom opisao je mletačku pomor. ekspediciju u kojoj je i sudjelovao (Djela vrhovnog zapovjednika Petra Moceniga – Petri Mocenici Imperatoris gesta, 1477). Kao očevici pišu Juraj Divnić i S. Brodarić: prvi u poslanici papi Aleksandru VI. prikazuje krbavski poraz, a drugi u podrobnu izvješću polj. kralju Žigmundu mohačku katastrofu. Osobno iskustvo tur. sužanjstva zabilježili su Juraj Hus i Bartol Jurjević (Đurđević). Putopis Antuna Vrančića Putovanje iz Budima u Drinopolje (Iter Buda Hadrianopolim) dragocjen je izvor o životu na prostorima pod tur. vlašću.

Ilija Crijević, autograf

Ilija Crijević, autograf, oko 1515, Vat. lat. 1678, Vatikan, Apostolska knjižnica

De natura angelica

Juraj Dragišić, De natura angelica, Firenca, 1499.

Privatna i javna humanistička pisma zanimljiva su i kao pov. izvor i kao knjiž. ostvarenja: osobito su vrijedne opsežne epistolarne zbirke Ivana Viteza od Sredne, A. Vrančića i A. Dudića. U humanističkoj se prozi kao rijedak primjer beletristike u današnjem smislu izdvaja novela Baptistinus Frana Lucijana Gundulića. U pjesništvu najveći ugled ima ep, u kojem se antički žanrovski model najčešće primjenjuje na bibl. građu (tzv. biblijsko-vergilijevska epika). U Otmici Kerbera (De raptu Cerberi, oko 1490), prvom epu u hrv. književnosti, Jakov Bunić mitol. priču kristijanizira alegorijom; Bunićev ep Kristov život i djela (De vita et gestis Christi, 1526) i Kristova smrt (De morte Christi) Damjana Beneše pjesničke su parafraze evanđeoskih izvješća. Alegorijsku sponu između Starog i Novog zavjeta uspostavlja Davidijada (Davidias) M. Marulića. Prikazom povijesti vojvoda iz obitelji Montefeltro izdvaja se Feretreida (Feretreis, 1522) I. Polikarpa Severitana. Slavnu prošlost i ljepotu zavičaja opjevaju epiliji O Epidauru (De Epidauro) I. Crijevića i Opis grada Kotora (Descriptio Ascriviensis urbis) Ivana Bolice. Humanistička elegija i epigram obnavljaju pun tematski raspon ant. uzora. Žalobnice i introspektivne elegije pisao je Jan Panonac, dok se u Jurja Šižgorića, autora prve hrv. pjesničke inkunabule (Tri knjige elegija i pjesama – Elegiarum et carminum libri tres, 1477) pojavljuju rodoljubne i religijske teme. Ljubavnu elegiju uvodi Karlo Pucić, i to u zanimljivu spoju ant. tradicije i petrarkizma (Knjižica elegija o pohvalama djevojke Gneze – Elegiarum libellus de laudibus Gnesae puellae, 1499); ciklus učenih, propercijevskih ljubavnih elegija I. Crijevića pisan je posve u ant. duhu.

Septem artes liberales

Herrad von Hohenburg, Septem artes liberales, Hortus deliciarum, oko 1180.

Političkim i ljubavnim temama zaokupljen je elegičar Ludovik Paskalić. Vrhunska su ostvarenja u epigramu, osobito satiričnomu, dali Jan Panonac i M. Marulić. Moralnoj filozofiji pripadaju djela u kojima se tematiziraju pitanja praktičnoga kršć. života, čovjekove sreće, izbora između kontemplacije i akcije. Već oko 1460. piše Nikola Modruški rasprave O sreći smrtnika (De mortalium felicitate) i O utjesi (De consolatione). Juraj Dragišić obrađuje skolastičke teme u odnjegovanoj formi ant. dijaloga (O anđeoskoj prirodi – De natura angelica, 1499). I. Polikarp Severitan u opsežnoj raspravi Samovlada (Monoregia, 1522) i F. Trankvil Andreis u dijalogu Sula (Sylla, 1527) razmatraju život vladara i privatna čovjeka; u Dijalogu o tome treba li se baviti filozofijom (Dialogus philosophandumne sit, 1544) Andreis ističe korist od usavršavanja u vrlini usuprot hedonističkom načinu života. Praktičnu kršć. etiku u duhu pokreta moderne pobožnosti (devotio moderna) izlažu Marulićeva djela Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, 1507) i Evanđelistar (Evangelistarium, 1516), koja su u XVI. i XVII. st. objavljena više od šezdeset puta. Veliku je međunarodnu recepciju imao i opus Frane Petrisa, izrazita protivnika peripatetičke tradicije, tvorca zaokružena filoz. sustava (Nova sveopća filozofija – Nova de universis philosophia, 1599).

Autor: Bratislav Lučin