HOMUNKUL(US)

HOMUNKUL(US) (lat. homunculus, deminutiv riječi homo: čovjek, čovječuljak), naziv iz pseudoznanstvene prirodoslovne književnosti za umjetno stvoreno ljudsko biće.

Homunkul i Faust,  XIX. st.

Homunkul i Faust, gravura, XIX. st.

M. Držić u Dundu Maroju koristi se nazivima čovuljic, ljudic. Pojam potječe od alkemičara, a prvi ga je uporabio renesansni alkemičar, prirodoslovac i mistični filozof prirode Paracelsus (1493–1541). Carl Gustav Jung pretpostavlja da se prvo spominjanje homunkula u alkemijskoj literaturi pojavilo u Zosimovim vizijama, napisanima u III. st., no Zosim nikad nije uporabio riječ homunkul. On nije spominjao stvarnu kreaciju umjetnoga čovjeka, nego se koristio personifikacijom neživih metala (brončani čovjek, olovni čovjek itd.), koji se »podvrgavaju nepodnošljivoj muci« i prolaze kroz alkemijsku transformaciju. Ideja da se s pomoću kamena mudraca (lapis philosophorum) može stvoriti živo biće javila se u sr. vijeku. Paracelsus je u tekstu O naravi stvari (De natura rerum, 1538) prvi uporabio riječ homunculus i dao recept za »stvaranje« umjetnog čovjeka: u jednu vreću, uz ljudsko sjeme, stave se kosti, dlake i dijelovi kože bilo koje životinje, koje je homunkul bio hibrid; potom bi se vreća zakopala u zemlju s konjskim gnojivom (zbog topline) na četrdeset dana, nakon čega bi se oblikovao embrij. Paracelsus je tvrdio da je tako stvorio maleno ljudsko biće kojemu se obraćao kao homunkulu. To je biće u stojećem položaju bilo visoko oko 12 inča (30,48 cm). U početku je homunkul bio uza svojega stvoritelja i pomagao mu, ali se nakon kratkog vremena okrenuo protiv stvoritelja i uskoro pobjegao. Kako je bio hibrid između čovjeka i životinje, Paracelsusov homunkul imao je životinjsku narav i bio je ništavan. To slijedi iz Paracelsusove sveukupne prirodne filozofije, koja je promišljanje tajne sjedinjenja makrokozmosa (velikog svijeta) i mikrokozmosa (malog svijeta, čovjeka). Na nebu i na zemlji nema ničega što ne bi bilo u čovjeku samom. Bog je djelotvoran u svim stvarima svijeta te preko duha i duše, a s pomoću svjetla prirode (lumen naturae) postiže harmoniju čovjeka i svijeta. Jedinstvo makrokozmosa i mikrokozmosa »osigurano« je trima prvotnostima (tria prima): sol (princip krutosti i vatrostalnosti), sumpor (princip zapaljivosti i gorljivosti) i živa (princip žitkosti i hlapljivosti), koji korespondiraju s tijelom, dušom i duhom. Tijelo je stanište duše, a duša stanište duha. Čovjek je i nebo i zemlja, a upravo je duh korespondent između nebeskoga i zemaljskoga. Naime, Bog je čovjeku rođenjem »udahnuo duh«, pa mu je udahnuo i dio božanske naravi (razum, blagost, tihost, mudrost). Kako čovječuljke, čovuljice ili homunkule ne stvara Bog nego čovjek (alkemičar, vrač, čarobnjak, mag ili negromant), oni nemaju duh od Boga, nego, ako ga uopće imaju, od čovjeka. Stoga su oni nebožanski ljudi, ljudi životinjske naravi. Oni su nitko i ništa. Iz izlaganja negromanta Dugoga Nosa u Dundu Maroju saznaje se da ljudi nahvao potječu od homunkula. Tako negromant navodi da su se nekad davno u zemlji istine ili u rajskoj zemlji (Indije Starije) nalazili neživi, grubi, kameni i drveni čovječuljci ili homunkuli sa životinjskim obilježjima: »I za rijet vam sve što sam vidio, i da me bolje razumijete, vidjeh u tjezijeh stranah, u jednomu zgradu veliku, visoku i vele urešenu, jedna pisma i od kamena čovuljica, vele učinjeno, obraza od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa; ljudi s nogami od čaplje, stasa od žabe; tamaše, izješe, glumci, feca od ljuckoga naroda«. Žene su nagovorile pohlepne negromante da ih, u zamjenu za zlato, ožive. Oživljeni, čovuljici su se počeli miješati i ploditi sa ženama nazbilj pa su tako nastala gruba i ohola ljudska bića ili »feca od ljuckoga naroda«. To su ljudi nahvao. Oni su oduvijek bili skloni urotama i podvalama pa su ih ljudi nazbilj protjerali iz rajske zemlje (oko 43. pr. Kr.). Otada su se ljudi nahvao, zajedno s negromantima, uselili u naš svijet i u sukobu su s ljudima nazbilj. Stoga Dugi Nos poziva Dubrovčane da prepoznaju ljude nahvao, koji potječu od homunkula, koji su životinjske naravi i koji su »sjeme prokleto, po negromanciji učinjeno, hulit će sve, od svega će zlo govorit, er iz zlijeh usta ne more nego zla riječ izit«. Pojam homunkula prisutan je u eur. književnosti i nakon Držićeva doba. Najistaknutiji je primjer u djelu Faust Johanna Wolfganga Goethea (1749–1832). U doba romantizma, kad se ponovno javilo zanimanje za neobično, iracionalno i natprirodno, za snagu ljudskih osjećaja i kult prirode nasuprot razumu, ponovno se čitao Paracelsus. Tako je i Goethe, kad se nakon povratka iz Leipziga razbolio (1768), proučavao za vrijeme oporavka u roditeljskoj kući Paracelsusova djela. U drugom dijelu Fausta opisuje stvaranje homunkula u staklenoj retorti: »U staklu ječi nježno moćan glas, / Sad muti se, pa bistri; znači: bit će! / Ja mužića već vidim krhak stas. / Gle kako ljupko se u njemu miče! / Što svijet bi više htio, što naš duh?« (s. 6872–6876). Pri tome je prisutnost Mefistofelesa pridonijela stvaranju homunkula. Štoviše, on mu je srodan i naziva ga kumom (Herr Vetter), jer takva su duhovna bića u stanju dovršenja i još nisu postala čovjekom pa se ubrajaju u demone. Prema Goetheovoj zamisli homunkul mu je, uz Fausta i Mefistofelesa, trebao za »ulogu« u Klasičnoj Valpurginoj noći.

Autor: Snježana Paušek-Baždar
Literatura:
C. G. Jung, Psihologija i alkemija, Zagreb, 1984;
S. Paušek-Baždar, Paracelsus, u knj. E. Banić-Pajnić (ur.), Filozofija renesanse, Zagreb,1996.