HODOČAŠĆE

HODOČAŠĆE (lat. peregrinatio). Fenomen hodočašćenja u kršćanstvu ima dugu tradiciju, a njegovi se obrisi pojavljuju već u kasnoantičkom, odnosno ranokršćanskom razdoblju.

Tako je hodočašće detaljno razmatrano u djelima pojedinih ranokršć. teologa u  IV. i V. st., npr. sv. Aurelija Augustina (O državi Božjoj – De civitate Dei), koji je smatrao da je smisao kršć. života »peregrinari ad Dominum«. Augustinovo su razmišljanje prihvatili mnogi kršć. teolozi, a određeni odjek imalo je i na stajalište benediktinskoga crkv. reda prema značenju pojma peregrinatio. Ta su teološka promišljanja utjecala na dvostrano poimanje hodočašća u kršć. svijetu od kasne antike do danas. S jedne strane, hodočašće podrazumijeva život u skladu s kršć. moralom, ponajbolje protumačenim u hagiografskim djelima kroz motive imitatio Christi, vita evangelica et apostolica, vita perfecta. Pojmovi označavaju težnju vjernika da se u svakodnevnom životu što više približe uzornim životima koje su vodili kršć. sveci, pri čemu je izvorni i temeljni uzor Isus Krist. Budući da je riječ o duhovnom hodočašću, a izraženo je u asketizmu, redovitim ispovijedima i sakramentima te u izražavanju milosrđa i solidarnosti prema pojedincima ili skupinama, na rubovima društva ono se može nazvati i unutarnjim hodočašćem, koje su osobito podupirali benediktinski i cistercitski redovnici skloni introspektivnom kršćanstvu. No, upravo su ti redovi znatno pridonijeli porastu drugog oblika hodočašća, odn. izvanjskoga hodočašća, putovanja kroz stvaran prostor i vrijeme u određena hodočasnička središta s namjerom dolaska ad sanctos, dakle do grobova ili relikvija svetaca. Od sr. vijeka preko renesanse do danas ti su redovi u svojim samostanima uvijek primali na konačište i noćenje hodočasnike na proputovanjima do svetih mjesta. Hodočašćenja u mjesta diljem Europe, Svete zemlje i sjev. Afrike, gdje su čuvane moći pojedinih svetaca, bila su ponukana ponajprije osobnom pobožnošću. O religioznim razlozima kao ključnima prilikom donošenja odluke o odlasku na hodočašće u sveta mjesta, npr. Jeruzalem, Rim, Santiago de Compostela, Assisi, Recanati ili Aachen, svjedoče različite vrste vrela: putopisi, dnevnici, knjige oprosta (Libri indulgentiarum), vodiči za hodočasnike, zemljovidi, planovi, ilustracije, oporuke te crkv. zakoni vezani uz hodočasnike. Osnovnu motivaciju hodočasničke pobožnosti i odlaska u sveta mjesta treba tražiti u vjerovanju hodočasnika u nadnaravne moći svetačkih relikvija pa je stoga fenomen kršć. hodočašćenja uvijek bio čvrsto vezan uz kultove svetaca. Hodočasnici koji su se upućivali u udaljena hodočasnička mjesta čvrsto su vjerovali da su sveci od Boga bili nagrađeni natprirodnim sposobnostima, usmjerenima na dobrobit svih vjernika kao izraz Božje milosti. Njihove nadnaravne moći nisu se izražavale samo u čudesima (miracula) tijekom njihova života nego su bile djelotvorne i nakon njihove smrti (post mortem). Dakle, osnovni poticaj hodočašću bio je u vjerovanju da će vjernik u blizini relikvija doživjeti tjelesno i duševno ozdravljenje ili ozdravljenje roditelja, djece ili prijatelja. Tomu je vjerovanju u sr. vijeku i renesansi pogodovala činjenica da gotovo ni jedna bolest, a osobito one teže kao lepra ili kuga, koje su povremeno decimirale eur. stanovništvo, nije bila medicinski izlječiva. Pri tome se, naravno, najviše vjerovalo da je izlječenje moguće odlaskom u najautentičnija i izvorišna kršćanska sveta mjesta, dakle u Jeruzalem i Rim. S obzirom na golemu popularnost i procvat marijanskoga kulta tijekom sr. vijeka i renesanse nije čudno što je i Bogorodica postala univerzalni zaštitnik od svih bolesti pa su hodočašća u središta gdje su čuvane njezine relikvije bila smatrana osobito blagotvornima. No, već do razdoblja renesanse kršćanski je communio sanctorum obuhvaćao nekoliko tisuća svetaca specijaliziranih za izlječenje određenih bolesti. Zbog čestih epidemija kuge u kasnom srednjovjekovlju i renesansi, od XIV. do kraja XVI. st., osobito su popularni postali kultovi sv. Roka, sv. Sebastijana i sv. Kuzme i Damjana, a posebice zaštitničkog ogrtača Bogorodice. Diljem Hrvatske i Dalmacije u to su doba osnivane profesionalne i župne bratovštine čiji su zaštitnici bili ti sveci, velik broj novoizgrađenih crkava i kapela dobio je njihov titular, a ikonografski sadržaji kontinentalnih i priobalnih sakralnih i votivnih slika nerijetko su prikazivali likove spomenutih svetaca. Istodobno s povećanjem svetačke zajednice rastao je i broj novih lokalnih i regionalnih hodočasničkih središta koja su se dičila posjedovanjem autentičnih svetačkih relikvija. Nema sumnje da su pojedinci povremeno hodočastili zbog profesionalnih razloga ili potrebe za pustolovinom, ponukani znatiželjom i željom za upoznavanjem drugih regija, gradova i kultura. Budući da se u hodočasničkim središtima, osobito internacionalnima, u koja su se slijevale rijeke hodočasnika iz eur. zemalja, okupljao i sloj ljudi koji je došao zbog određenog osobnog interesa (trgovci svih vrsta, pa i oni lažnim relikvijama, prostitutke, razbojnici ili lopovi), prakticiranje hodočašća povremeno su negativno kritizirali teološki autoriteti, npr. sv. Jeronim, sv. Augustin, Honorije od Autuna, Stjepan Burbonski i Guibert od Nogenta.

Carpaccio, Odlazak hodočasnika

Vittore Carpaccio, Odlazak hodočasnika, 1495,
Venecija, Galleria dell’Accademia

Hrv. kritičar hodočašća bio je zagrebački biskup bl. Augustin Kažotić (oko 1260/65–1323), koji je upozoravao na neprihvatljivo ponašanje hodočasnika na proštenjima (opijanje, tuče). Na prijelazu iz srednjovjekovlja u razdoblje humanizma i renesanse opća kriza Crkve izazvala je sve učestalije negativne kritike prakticiranja hodočašća, ali ne osuđujući samo hodočasnike nego i Crkvu pa i samog papu kao poticatelje te prakse. Tako je sred. XV. st. Jan Panonac, student u Ferrari i Padovi te znameniti hrv. humanist i pripadnik intelektualne elite na dvoru Matije Korvina, ismijavao hodočašće u Rim jubilarne 1450: »Sve u Rim se žuri, sav svijet u Grad se sliva, / od tolikih ljudi nijedno mjesto slobodno ne osta. / Ta lakovjernost hoće li im koristiti, ne znam, / al’ znam da će papi koristiti dosta«. Zapadna Crkva u doba humanizma proživljavala je duboku krizu izraženu u sukobima unutar crkv. hijerarhije, između svjetovnih i crkv. vlasti, u koncilskim sukobima, neprijateljstvima i ratovima s husitima te potom protestantima, a žestoke polemike izbijale su i među najuglednijim teolozima. U tom je ozračju Erazmo Roterdamski pisao Upute kršćanskom vojniku (Enchiridion militis Christiani, 1501) u kojem, među ostalim, kritizira prakticiranje hodočašća: »Je li doista tako velika stvar ako tjelesno posjetiš Jeruzalem dok su u tebi samome i Sodoma, Egipat i Babilon?«, ili »Ti vjeruješ da će svi tvoji grijesi i uvrede biti isprane (…) odlaskom na jedno malo hodočašće«. Time se Erazmo vraća na stajališta crkvenih otaca i benediktinaca o hodočašću kao duhovnom putovanju prema Bogu. Poseban oblik hodočašća bile su križarske vojne kao fenomen koji se pojavljuje od kraja XI. st., a proteže se duboko u renesansu, osobito u Hrvatskoj i Dalmaciji zbog postojane osman. ugroze. U srednjovjekovnim pa i renesansnim izvorima križari se često nazivaju peregrini, a odlazak u križarsku vojnu peregrinatio in subsidium Terre Sancte. Od početka je bilo nužno teološki pomiriti dva osnovna pojma koja se vezuju uz sudionike križarske vojne – miles i peregrinus. Naime, miles je ipak bio oboružan mačem i oklopom, dok je peregrinus bio obilježen hodočasničkim štapom. Već je papa Urban II. na koncilu u Clermontu potkraj XI. st. pozvao na prvo oružano hodočašće contra infideles (odn. Arapa) koje je proglasio pokorničkim djelom. Križari su proglašeni milites Christi, ali je njihovo sudjelovanje u vojni smatrano hodočašćem. To je učvršćeno odlukom da svatko tko krene u križarsku vojnu dobije remissio peccatorum, dakle oprost grijeha. Ideja o oprostu grijeha poslije se razvijala tako da je papa Inocent III., kako izvještava Geoffrey od Villehardouina u kronici Povijest zauzeća Carigrada (Histoire de la conquête de Constantinople), u kojoj opisuje i osvojenje Zadra 1202, obećao da će svima onima koji odsluže Boga jednu godinu u križarskoj vojsci, biti oprošteni svi grijesi koje su počinili, a u ispovijedi ih priznali«.
Snažan poticaj prakticiranju hodočašćenja dale su tzv. jubilarne ili svete godine koje su svoje izvorište i teološko opravdanje imale u Bibliji. Prvu je jubilarnu godinu 1300. proglasio papa Bonifacije VIII. (1294–1303), a nakon toga proglašavala se svakih pedeset, potom trideset tri, te konačno svakih dvadeset pet godina. Tijekom tih godina hodočasnicima koji dođu na grob sv. Petra i Pavla obećan je veliki papinski oprost. U doba jubilarnih godina u Rimu se tijekom kasnoga sr. vijeka i renesanse u razdoblju od jednog mjeseca okupljalo i više desetaka tisuća hodočasnika, a u cijeloj godini Rim je znalo posjetiti i više od milijun hodočasnika iz cijele Europe. Pov. vrela s područja današnje Hrvatske svjedoče o prakticiranju hodočašćenja hrv. vjernika već od ranoga sr. vijeka. Tako je dubr. kroničar Nikša Ranjina u djelu Anali di Ragusa spomenuo zavjetno hodočašće svećenika Ivana koji je 843. pošao u Jeruzalem. U znamenitom Evanđelistaru iz Cividalea zabilježena su imena skupine najviših hrv. zemaljskih dostojanstvenika (kneza Trpimira, Bribine, Petra, Marije, Dragovida, Presile, Trpimirova sina Petra te nešto poslije i kneza Branimira) koji su u IX. st. hodočastili u Cividale. O hodočasnicima iz nižih društv. slojeva u hrv. vrelima toga doba nema spomena. No, u razdoblju kasnoga sr. vijeka i renesanse dolazi do procesa demokratizacije u svim oblicima svakodnevnog života pa tako i u prakticiranju hodočašća, što je bila posljedica poboljšanja materijalne razine života i porasta životnoga standarda pripadnika svih društv. slojeva. Time je prvi put omogućeno pripadnicima nižih slojeva da se zapute na hodočašća. Od sred. XIII. st. broj hodočasnika iz dalm. komuna, npr. Senja, Raba,Zadra, Šibenika, Dubrovnika i Kotora, ali i iz kontinentalne Hrvatske znatno je povećan. Najpopularnija hodočasnička središta među stanovnicima kontinentalne Hrvatske i Dalmacije kasnoga sr. vijeka i renesanse bili su Rim, Santiago de Compostela i Jeruzalem (peregrinationes maiores). O brojnosti hrv. hodočasnika u Rimu svjedoči činjenica da hrv. hodočasnike u vječnom gradu spominje Dante Alighieri u Božanstvenoj komediji: »Ko taj što možda iz Hrvatske sada / Dolazi našu Veroniku zreti« (Raj, 31, s. 103). Drugoj skupini pripadaju hodočasnička mjesta u Austriji, Njemačkoj i Italiji, npr. Recanati, Assisi (Porcijunkula), Pesaro, Monte Gargano, Loreto, Bari i Monte Sancti Angeli u Apuliji (peregrinationes minores). Treća skupina hodočasničkih središta bila su ona smještena vrlo blizu komunalnih središta, npr. Sv. Blaž u Kotoru ili Sv. Marija u Ulcinju. U kontinentalnoj Hrvatskoj, odn. u Slavoniji jedno od najvažnijih regionalnih hodočasničkih središta od druge pol. XV. st. postaje Ilok kao mjesto pokopa sv. Ivana Kapistranskoga. Pri tome je važno istaknuti da je izbor nekoga grada ili mjesta za hodočasničko središte uvijek imao pozitivan odraz na razvoj gospodarstva takvih mjesta. Odlazak na hodočašće zahtijevao je znatan novčani izdatak ne samo za siromašnije grad. slojeve stanovništva nego i za bogatije trgovce i obrtnike, ali i pripadnike grad. plemstva. Velikaši iz kontinentalne Hrvatske i Slavonije te članovi njihovih obitelji putovali su okruženi brojnom oružanom pratnjom, a budući da je njihovo hodočašće bilo raskošnije i luksuznije, zahtijevalo je znatno veća financ. izdavanja. Vrijedno je spomenuti epizodu hodočašća brojnih slavonskih plemića iz prve pol. XV. st.,koji su, tijekom odlaska kralja Žigmunda na carsko krunjenje u Rim, hodočastili u pratnji kralja »ad limina apostolorum«. Ondje su posjetili sva hodočasnička središta poznata po čudesima, a mnogi od njih kupili su i relikvije pojedinih svetaca na tamošnjem razvijenom tržištu svetačkim moćima. Na iznimno razgranatoj mreži pomorskih putova i kopnenih cesta kojima su putovali europski, pa tako i hrv. hodočasnici, u sr. vijeku i renesansi nastali su brojni gostinjci i hospitali koji su ugošćivali pripadnike svih naroda. Hodočasnici su mogli prenoćiti i u samostanima, u prijašnjem razdoblju benediktinskima, a u potonjem razdoblju franjevačkima i dominikanskima, koji su u Hrvatskoj, a posebice u Dalmaciji nicali već od sred. XIII. st. (npr. u Zadru i Dubrovniku). Na ist. obali Jadrana već od XIV. st. u svakoj važnijoj komuni (Poreč, Pula, Cres, Pag, Rab, Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Brač, Hvar, Korčula i Dubrovnik) organizirani su privatni gostinjci u kojima su strani hodočasnici na putu u Svetu zemlju mogli pronaći okrepu u hrani i piću te prenoćište. O tome svjedoči nekoliko sačuvanih stranih putopisa iz XIV. i XV. st., npr. irskoga franjevca Franje, Pietra Casole i Conrada von Grünenberga, koji su u dnevničkim zapisima zabilježili niz vrijednih podataka o životu u hrvatskim srednjovjekovnim i renesansnim gradovima. Istodobno su ti putnici znatno obogaćivali kulturnu, intelektualnu i umj. klimu naših ionako razvijenih komuna te bili vjesnici i donosioci informacija iz bliskih i udaljenih eur. regija.

Jurjević, Specchio della peregrinatione

Bartol Jurjević, Specchio della peregrinatione, Rim, 1554.

Prvi hrv. doprinos tom žanru, putopis odn. dnevnički zapis o hodočašću u Svetu zemlju, naslovljen Zrcalo hodočasničko (Specchio della peregrinatione), napisao je Bartol Jurjević (Đurđević), a objelodanjen je u Rimu 1554. Na prijelazu iz sr. vijeka u renesansu, u XV. i XVI. st., nastale su i posebne ustanove, zavodi i predstavništva, koje su pružale usluge ugl. hodočasnicima. Hodočasnici iz Dalmacije i kontinentalne Hrvatske mogli su pronaći konačište u konzulatima Dubrovačke Republike diljem Mediterana ili kod hrv. franjevaca koji su se smjestili u Jeruzalemu potkraj XIV. st. Najvažnija ustanova za primanje hodočasnika iz svih krajeva Hrvatske bio je Zavod sv. Jeronima u Rimu. Naziv zavoda i gostinjca posljedica je vjerovanja humanista da je sv. Jeronim dalm. podrijetla. Molba za osnivanje toga gostinjca predana je 1451. papi Nikoli V., koji je 1453. položio pravni temelj uređenju gostinjca i zavoda, koji još i danas funkcionira, a u kojem su hrv. hodočasnici uvijek mogli govoriti hrv. jezikom. Opće povećanje sigurnosti putovanja zbog organiziranja mreže kopnenih i pomorskih putova i cesta, organiziranja mreže gostinjaca i samostana u kojima su hodočasnici mogli pronaći konačište, hranu i piće, omogućili su da se žene, vjerojatno prvi put u eur. povijesti, uključe u opću društv. pokretljivost. Naime, do tada su mobilni dio društva činili isključivo muškarci, i to ako su se profesionalno bavili trgovinom, vojništvom, diplomacijom ili su bili studenti, intelektualci ili umjetnici. Od XIII. st., pozivajući se na hodočašće kao općeprihvaćeni čin pobožnosti, i žene su se znatnije uključileu tijekove eur. pokretljivosti. Štoviše, podaci iz kasnosrednjovjekovnih i renesansnih vrela hrvatskog, a posebice dalm. podrijetla, svjedoče da su u XV. i XVI. st. hrv. žene u jednakoj mjeri kao i muškarci hodočašćenjem znatno pridonosile intelektualnoj interakciji pripadnika različitih eur. naroda, kultura i tradicija, potpomažući tako opću civilizacijsku integraciju u kasnom sr. vijeku i renesansi.

Određujući vrijeme radnje komedije Dundo Maroje, Petar Kolendić je zamijetio da je to svakako moralo biti u jubilarnoj godini (Premijera Držićeva »Dunda Maroja«, 1951). Odlukom pape Julija III. godine 1550. jubilarna godina trajala je kraće nego inače: od 24. II. do 24. XII. U tome su vremenu vjernici putovali u Rim po traženje oprosta (indulgentia plenaria) pa se u tu godinu smješta i fabula najvažnije Držićeve komedije. Kolendić je također nagađao da je i sam Držić te godine pohodio Rim, zaključujući to na temelju zajma od pedeset dukata koji mu je 22. V. 1550. dao Cvijeto Mihov Zizzeri, a jamci su mu bili Nikola Ivanov Mažibradić i Martin Ivanov Šumičić. Proštenje u Dundu Maroju prvi spominje Dživulin Lopuđanin: »Zavjetan sam u Svetoga Petra; po’ ću proštenje uzet, pak ću poć po voštarijah toga placara iskat, da me plati« (I, 9). Bokčilo će Popivi dolazak Dunda Maroja u Rim motivirati pobožnim razlozima: »Gospar je stari došao na proštenje« (II, 13), Laura će isti razlog priopćiti Maru: »Junak njegov bil je ovdi; veli: na proštenje je došal. Vele da je velje trgovine donil« (III, 6), a ponovit će mu ga još jednom Popiva: »Govore da je došao na proštenje i da je donio čudne prateži i trgovine; i on govori« (III, 8). Kad Pȅra i Baba susretnu Petrunjelu, pa se našjenke prepoznaju, Baba će također dolazak u Rim objasniti proštenjem: »Iz Dubrovnika smo na proštenje došli. Kćerce, jeda ve što znaš za njekoga Mara Marojeva Dubrovčanina?« (III, 17). Konačno, i sam će Dundo Maroje potvrditi glas koji su o njemu proširile sluge: »Došao sam, jedno na proštenje; drugo za vidjet tebe, kako si, jesi li se guvernao; ma oto si dobre čijere« (IV, 2). Dade se primijetiti da nitko od spomenutih likova zapravo nije došao na proštenje, nego su ih u Rim doveli pragmatičniji razlozi, iz čega bi se možda dala pročitati i stanovita Držićeva kritika prema stvarnoj motivaciji odlazaka na proštenje.

Podijelite:
Autor: Zoran Ladić
Literatura:
R. C. Finucane, Miracles and Pilgrims: Popular Beliefs in Medieval England, London, 1977;
E. Cohen, Roads and Pilgrimage: A Study in Economic Interaction, Studi Medievali, 1980, 1;
J. Kolanović, Prilog povijesti šibenskih hodočašća u kasnom srednjem vijeku, Croatica Christiana periodica, 1982, 9;
N. Foster, Hodočasnici, Zagreb, 1986;
Wahlfahrt und Alltag im Mittelalter und früher Neuzeit, Veröffentlichungen des Instituts für Realienkunde des Mittelalters und frühen Neuzeit, Wien, 1992, 14;
Z. Ladić, Prilog proučavanju hodočašćenja iz Zadra u drugoj polovici XIV. stoljeća, Croatica Christiana periodica, 1993, 32;
R. N. Swanson, Religion and Devotion in Europe c. 1215–c. 1515, Cambridge, 1995;
Z. Ladić, O plemstvu i svećenstvu srednjovjekovne Slavonije u Rimu 1433. godine, Povijesni prilozi, 1996, 15;
isti, Hodočasnički duh srednjovjekovnih Hrvata, u knj. Povijest Hrvata, I, Zagreb, 2003;
isti, Na putu ad sanctos: hrvatska hodočašća u prošlosti, Hrvatska revija, 2004, 4