HEKUBA

HEKUBA, lik u tragediji Hekuba, bivša trojanska kraljica koja se, zajedno sa svojim podanicima, našla u grčkom zarobljeništvu.

Katalinić kao Hekuba

Blaženka Katalinić kao Hekuba, Hekuba,
Dubrovačke ljetne igre, 1959 (redatelj Branko Gavella)

Središnja je dramska svijest cjelokupne tragedije, kroz čije se replike nerijetko posredno karakteriziraju svi preostali likovi u drami. Pojavljuje se u drugom prizoru prvoga čina, odmah nakon uvodne prološke dionice koju izgovara njezin ubijeni sin Polidor, odn. njegova Sjen, te u poduljem dijalogu s korom progovara o aporijama »novoga režima«, koji će nekoliko puta negativno kritizirati. U monološko-lamentacijskim dionicama, prepunim dramskoga pathosa, nerijetko progovara o svojoj sudbini i sudbini zarobljenoga trojanskoga naroda. Grč. običaje i njihovo častohleplje smatra barbarskima, a svoja stajališta počinje jasnije izražavati nakon što joj je kći jedinica žrtvovana Akilu u čast i nakon što doznaje sve okolnosti ubojstva sina. U tragediji ugl. komunicira sa ženskim likovima, najčešće s Poliksenom, odn. s likovima koji predstavljaju skupinu ženskih likova, makar i statista u inscenacijskom smislu, poput korkinja. Kada komunicira s muškim protagonistima, isprva s Ulisom, kojega nagovara da Poliksenu oslobodi dužnosti žrtvovanja, zatim s Polinestom, kojega vješto namamljuje u šator trojanskih žena kako bi ga oslijepila i smaknula mu sinove, te naposljetku s Agamenonom, pred kojim uspješno opravdava čin ubojstva, Hekubine su replike oblikovane visokom retoričkom vještinom koja je obilježje senekijanske tragičke dramaturgije. Ona je, nadalje, pravi i jedini tragički protagonist u drami, ne samo zbog toga što su svi njezini potomci ubijeni, čime je u pitanje doveden i legitimitet i budućnost trojanskoga kraljevstva, nego i zato što se, u skladu s tragičkim žanrom, prekasno odlučuje na osvetnički čin, odn. njezin se dramski agon prekasno aktivira. U prva je tri čina prikazana kao »bivša trojanska kraljica«, koja se već pomirila sa zarobljeničkom sudbinom i rezignirano lamentira o slavnoj trojanskoj prošlosti. Tek se u četvrtom činu, nakon niza nemilih događaja, budi njezina kraljevska narav, pa se tada odlučuje na osvetu i počinje se »samoprikazivati« kao kraljica. Naime, ako je dotad njezina tragička sudbina bila prikazana jedino u svjetlu njezine privatnosti – jer ubijen joj je sin Polidor i žrtvovana kći Poliksena – u posljednja dva čina njezin se tragički usud počinje jasno i jednoznačno identificirati s nesretnim okolnostima u kojima se nalazi cio trojanski narod. Upravo u tom trenutku ubojstvo Polinestovih potomaka, kao i njegovo osljepljivanje, postaju paradigmatskim činom osvete radi »viših« državnih ili sistemskih interesa. To se potvrđuje u završnom Hekubinu dijalogu s Agamenonom, dakle u »sudskom procesu«, u kojem je trojanska kraljica oslobođena krivnje ne samo zato što je djelovala u korist svojega naroda, dakle zato što su se njezini privatni interesi poklapali sa sistemskima, nego i zato što je njezin oponent Polinesto djelovao jedino u skladu s privatnim interesima, jer je bio pohlepan i pomamio se za zlatom koje nije njegovo, što ga je konačno dovelo do krvavog ubojstva Hekubina sina Polidora. U tom je smislu Hekuba prava tragička junakinja koja većinu karakternih obilježja, baš kao i većinu aktantskih funkcija, preuzima iz klas. Euripidova predloška, ali je, osim toga, oblikovana kao prava junakinja »moderne tragedije« – kao i u tal. predlošku La Hecuba Lodovica Dolcea – u skladu s osnovnim uzusima senekijanske tragičke dramaturgije koja je dominirala europskom tragediografskom praksom u XV. i XVI. st.

Podijelite:
Autor: Leo Rafolt