HAJDARHODŽIĆ, IZET

HAJDARHODŽIĆ, IZET, hrvatski glumac i dramski pedagog (Trebinje, BiH, 25. XII. 1929 – Zagreb, 12. XII. 2006).

Hajdarhodžić kao Skup

Izet Hajdarhodžić kao Skup, Skup,
Dubrovačke ljetne igre, 1969 (redatelj Kosta Spaić)

Glumu diplomirao 1957. na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost. Glumom se počeo baviti nakon mature (1948), u Omladinskom kulturno-umjetničkom društvu »Marin Držić«, sudjelujući, uz ostalo, u postavama Dunda Maroja i Skupa. Istodobno se bavio i novinarstvom, kao novinar, urednik i kaz. kritičar Radio Dubrovnika, a svojim se tekstovima (među kojima je i onaj o scenskom pristupu Držićevim djelima) povremeno javljao i u tjedniku Dubrovački vjesnik. Kao glumac profesionalno je bio angažiran u dubrovačkom Narodnom kazalištu (1957–61, 1963– 68), u kojem je u dva navrata obnašao dužnost umj. direktora. Dvije je sezone (1961/62. i 1962/63) bio član Narodnog pozorišta u Sarajevu, a od 1968. do umirovljenja 2000. djelovao je kao profesor glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. U tom je razdoblju nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama te u različitim zagrebačkim kazalištima (Teatar &TD, Dramsko kazalište »Gavella«, HNK), a tijekom 1990-ih i u nekoliko predstava Splitskoga ljeta i Narodnog pozorišta u Tuzli. Nekoliko se puta okušao kao kaz. redatelj (Skup u sarajevskom Narodnom pozorištu, 1961), a uz devedesetak kaz. uloga kreirao je i desetak uloga u igranim filmovima. Istaknuo se nizom hvaljenih kreacija (David Štrbac u Jazavcu pred sudom Petra Kočića, Mortimer u Životu Eduarda II, kralja Engleske Bertolta Brechta, Mali u Mirisima, zlatu i tamjanu Slobodana Novaka, Gospar Lukša u Kafetariji Carla Goldonija i Frana Čale, Edmund u Richardu II Williama Shakespearea, Henrik IV. u Henriku IV Luigija Pirandella itd.), a posebno su važne njegove antologijske interpretacije Držićevih likova – Skupa (Dubrovačke ljetne igre, 1958, 1986; Zagrebačko dramsko kazalište, 1959) i Dunda Maroja (Dubrovačke ljetne igre, 1964), ostvarene u predstavama Koste Spaića. U mnogobrojnim javnim nastupima (intervjui, polemički napisi, memorabilije) često je raspravljao o odnosu hrv. kazališta i festivala prema Držićevu djelu te o načinu na koji su on i njegovi kolege pristupali interpretaciji Držićevih likova. U tom je kontekstu važan razgovor s Brankom Hećimovićem (Razgovori s Pometom, Desdemonom i poljskim Židovom, 1995) gdje opisuje razliku u svojem pristupu Skupu (»Shvatio sam da će komedija dobro funkcionirati ako /…/ što tragičnije doživim svoj položaj jadnog, obespravljenog, napuštenog i samotnog čovječuljka«) i Dundu Maroju (igrao ga je »kao sigurnu i samosvjesnu osobu, koja zna što radi i koja hoda po Rimu /…/ čvrstim i pouzdanim korakom«). Sliku traganja za modelima interpretacije Držićevih djela tijekom 1950-ih i 1960-ih, kao i okolnostima njihova postavljanja na Dubrovačkim ljetnim igrama, donio je u memoarskom tekstu Dubrovački memento (Kolo, 1999, 2).

Autor: Hrvoje Ivanković