GUČETIĆ (GOZZE) BENDEVIŠEVIĆ, SABO

GUČETIĆ (GOZZE) BENDEVIŠEVIĆ, SABO, plemić, hrvatski dramatičar i lirik (Dubrovnik, oko 1531 – Dubrovnik, 1603).

Sin Luja Gučetića i Miruše Bobaljević (Bobalio). Imao je braću Dragoja i Pavla te tri sestre nepoznata imena. Bračni ugovor sklopio je 5. XI. 1562. s Franom Basiljević (Bassegli), s kojom je imao kćer Mariju. Još u mladosti imenovan je knezom na otoku Mljetu (1551–52), gdje je u knjigu mljetske kancelarije zapisao dvostih »Ostaj zbogome, moj Mljete gizdavi, / pritila eto me i tusta otpravi«. Nije poznato je li za života išta tiskao, no Serafin Marija Crijević ističe da je autor mnogih pjesama, odn. vrstan pjesnikčiji sastavci stoje uz bok Šišku Menčetiću, Džori Držiću, Mavru Vetranoviću i Dinku Ranjini (Antun Sasin, U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh). U istom ga kontekstu spominje i Maroje Mažibradić u poslanici Vali Valoviću. Sačuvana su samo dva Bendeviševićeva teksta. Tragedija Dalida, nastala vjerojatno nakon 1578, kontaminacija je dviju tal. tragedija – Adriane Luigija Grota i Orbecche Giambattiste Cinzija Giraldija, te je prava senekijanska tragedija krvi i osvete, kakve su bile popularne u renesansnoj Italiji. Gučetićeva je dramska kontaminacija zapravo izvorni knjiž. rad s puno autorskih intervencija, novih motivacija i inovativnih zapletno-fabularnih elemenata. Među prvima u Europi u dramskom je obliku obradio temu veronskih ljubavnika, prije Lope de Vege i Williama Shakespearea. Raklica je slobodna prerada Aminte Torquata Tassa, kojega je prije prepjevao Dominko Zlatarić (1580, 1597). Gučetićeva je prerada lokalizirana u dubr. kontekst, i to ne samo zbog mnogih jezično-stilskih obilježja, novih dramskih likova i sl. nego i zbog dramaturških inovacija pre-ma kojima se Tassov tekst približava formi rustikalne drame ili pučke igre. Njegova se tragedija, za razliku od Držićeve Hekube, mnogo snažnije, i na tematskom i na formalno-kompozicijskom planu, oslanja na Senekinu tragičku dramaturgiju. Međutim, u starijih knjiž. povjesničara, na primjer u Historiji dubrovačke drame (1871) Armina Pavića, na njezinu se izvornost i estetske kvalitete redovito gledalo sa sumnjom, kao i u istraživanjima Držićeve Hekube u XIX. i ranom XX. st. Danas su Gučetićevi dramski tekstovi dokaz na koji su način dubr. autori pristupali stranim, poglavito tal. predlošcima, prilagođavajući ih ne samo na tematsko-motivskom ili sadržajnom planu nego i na planu dramaturgije.

Zajedno s antuninima Marinom Šimunovim Battioro i Šimunom Mihovim Zlatarićem, Gučetić je bio prisutan kad je Ivan Paskov Dračevica 17. I. 1555. vrijeđao M. Držića na Dančama (»mi ha detto delle ingiuire et dishonesta, et contra l’honore mio« – »izgovorio mi je uvrede i prostote, nasrnuvši na moju čast«), zbog čega ga je sutradan tužio.

Autor: Leo Rafolt