GRADIŠĆANSKI HRVATI

GRADIŠĆANSKI HRVATI, najstarija hrvatska enklava u dijaspori.

Ta nac. manjina, raspršena danas u Austriji, Madžarskoj, Slovačkoj i Moravskoj, ostatak je hrv. dijaspore nastale tijekom XVI. st. Zajednica gradišćanskih Hrvata nastala je u doba velikih migracijskih valova uzrokovanih tur. osvajanjima koja su imala negativne posljedice za tadašnju Hrvatsku. Prve veće skupine Hrvata doselile su se u Gradišće tridesetih godina XVI. st. na područje nekadašnje gospoštije Novi Grad (Güssing), a nakon toga uslijedila je kolonizacija ostalih zapadnougarskih krajeva. U okviru zap. Ugarske oni su nekad obitavali na području šopronske, mošonske i železanske županije. Sve do 1921, kad je povučena nova međunarodna polit. granica, nazivali su se zapadnougarskim Hrvatima. Nakon osnutka nove austr. pokrajine Burgenland (hrv. Gradišće), u čijem je sastavu ostao pretežiti dio hrv. stanovništva, prihvatili su novi etnonim gradišćanski Hrvati, naziv koji je predložio najpoznatiji gradišćanskohrv. pjesnik Mate Meršić Miloradić. Odlučujuću ulogu u njihovu etničkom i kult. identitetu ima jezik manjine koja se razvijala daleko od matičnoga naroda, na području pretežito nastanjenom njemačkom i madžarskom etničkom većinom. Zato se i područje na kojem žive doseljeni Hrvati može označiti kao pov. zona jezika u kontaktu, gdje je hrv. jezik trajno prisutan već gotovo pola tisućljeća. Stoljećima se jezik gradišćanskih Hrvata razvija u relativno izoliranoj ruralnoj zajednici, na tradiciji crkv. propovijedi, molitvenikâ, evanđelistarâ, pjesmaricâ, nar. prosvjećivanja i udruživanja. Takva knjiž. djelatnost odgovarala je nar. težnjama i potrebama, a njezin je jezik od govornog idioma postao iznad dijalekatsko sredstvo u polivalentnoj funkciji knjiž. jezika. Budući da najveći dio Hrvata u Gradišću govori čakavski, osnovicom njihova knjiž. jezika postalo je čak. narječje, odn. organski ikavsko-ekavski govori sjevernoga i srednjega Gradišća.

Poznato je da se M. Držić, prateći Christopha Rogendorfa, zatekao u Donjoj Austriji. Nije isključeno da se tom prigodom susreo i s gradišćanskim Hrvatima, koji su nekoć bili raspršeni u tom dijelu Austrije. U trećem prizoru četvrtoga čina komedije Dundo Maroje Držić prikazuje susret i razgovor Pometa i Gulisava Hrvata. Na Pometovo pitanje tko je i odakle dolazi, Gulisav odgovara: »Dobar junače, idem iz tudeške zemlje velicijem poslom. Posila me Ondarda Tudešak, vlastelin od Auguste, jeda mu kćer najdem ku je, jesu osam godišta, izgubio«. Upravo taj podatak mogao bi uputiti na pretpostavku da Gulisav Hrvat, budući da dolazi iz područja gdje njem. jezik prevladava, možda potječe iz zapadnougarskih krajeva, odn. današnje austr. pokrajine Burgenland (Gradišće). Takvoj pretpostavci mogle bi ići u prilog i osobine Gulisavova jezika, u kojem se ekavizmi i ijekavizmi miješaju s ikavizmima (djevojka/devojka/divojka, liva, svita, ovdi), a dubr. štokavizmi sa čakavizmima (išćem, oženil).

Autor: Irvin Lukežić