GOTOVAC, MANI

GOTOVAC, MANI, hrvatska teatrologinja (Split, 12. XI. 1939).

Komparativnu književnost te talijanski i engl. jezik diplomirala 1968. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1961. objavljuje kaz. kritike i teatrološke oglede, a neke je od tih tekstova objavila u knjigama Tako prolazi glorija (1984) i Dubrovačke mišolovke (1986). Od 1966. stalno je angažirana na Radio Zagrebu (od 1990. Hrvatski radio) kao kaz. kritičarka i urednica specijaliziranih emisija (Scena, Govorimo o kazalištu, Kako volim kazalište), a 1990. postaje urednica u Dramskom programu HR-a; 1973–82. iz polit. razloga bili su joj onemogućeni urednički rad i objavljivanje. Predsjednica je Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa (1985–92) te gl. urednica časopisa Novi Prolog (1987–90) i Prolog (1991–92). God. 1992–98. bila je ravnateljica zagrebačkoga Teatra &TD, 1998–2002. intendantica splitskoga HNK, a od 2002. do umirovljenja 2007. intendantica HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Bila je i umj. voditeljica Kazališta Marina Držića u Dubrovniku (1996–98) te izbornica Biennala mladih u Torinu (1999). Samostalno ili skupno priredila je i uredila nekoliko knjiga (Dubrovačke ljetne igre 1950–1989, 1989; Petar Brečić, Jedan okvir za zrcalo, 1997). Više je puta pisala o scenskoj recepciji Držićeva opusa, bilo da je riječ o pojedinačnim predstavama (Skupov, ajme meni i Dundo Maroje ob/nova, povodom predstava Koste Spaića na Dubrovačkim ljetnim igrama) ili njihovu komparativnom iščitavanju (Komedija se, dični Dubrovčani, nije završila, već traje, gdje Spaićevu dubr. postavu Dunda Maroja, označenu kao »gozbu ljepote i sklada«, uspoređuje s onom u zagrebačkom HNK-u, u kojoj redatelj Ivica Kunčević »rastvara djelo« i »skida oklop spomenika jedne kulture«). U tim tekstovima došla je do izražaja sklonost prema širemu fenomenološkom kontekstualiziranju kaz. tema o kojima piše te njihovu interpretiranju na zasadama recentnih teatroloških i književnoteorijskih promišljanja. O odnosu hrvatske kaz. prakse (ponajprije one vezane uz Dubrovačke ljetne igre) prema Držićevu djelu pisala je i u nekoliko sveobuhvatnijih tekstova (Dubrovnik grad pitanja, 1989), među kojima je i polemički intonirano Pismo Marinu Držiću (1986), u kojem figurativno ustvrđuje kako je Držić »na Igrama, još uvijek disident« te kako uprizorenja njegovih djela »ponajviše pokazuju Dubrovnik onakvim kakav se on sam želi vidjeti«.

Autor: Hrvoje Ivanković