GOLDONI, CARLO

GOLDONI, CARLO, talijanski komediograf (Venecija, 26. II. 1707 – Pariz, 6. II. 1793).

Školovao se u Rimu, Perugi i Riminiju. Nakon što je 1721. s kaz. družinom pobjegao u Chioggiu, nastavio je studij prava u Paviji i Padovi te neko vrijeme djelovao kao odvjetnik u Pisi. U razdoblju 1737–41. ravnao je venecijanskim kazalištem S. Giovanni Crisostomo, svjesno radeći na reformi tal. kazališta i tada dominantne dramske poetike. U sezoni 1750–51. napisao je šesnaest komedija kako bi se obranio od protivnika reforme, osobito oštrih napada opata Pietra Chiarija. Nakon afirmacije svojih ideja, ali i ogorčene reakcije protivnika, napustio je Veneciju (1762) i otišao u Pariz, gdje je ubrzo postao ravnatelj Comédie Italienne. God. 1769. preselio se u Versailles, jer ga je kralj Luj XV. imenovao učiteljem svoje kćeri i dao mu kralj. mirovinu, koja mu je potom oduzeta odlukom revolucionarne zakonodavne skupštine. Goldonijeva je dramska poetika oblikovana intenzivnim čitanjem klasičnih dramskih tekstova, posebice eruditne komediografije Niccolòa Machiavellija, Cervantesova baroknoga kazališta i Molièreovih klasicističkih dramskih uradaka, a na nju je utjecao i prosvjetiteljski svjetonazor, koji mu je poslužio kao argument za revitalizaciju pučkoga kazališta, odn. za oštar napad na sajamsku površnost popularne komedije dell’arte. Polazišni dramski žanr u Goldonijevoj reformi pučka je komedija, kojoj nastoji vratiti izgubljeno dostojanstvo, približavajući ju, u dramaturškom smislu, tradicionalnim oblicima »komedije karaktera i običaja«, s uvijek naglašenom poučnom notom. Portretirao je gotovo sve društv. slojeve Venecije XVIII. st., i to s izrazitom naklonošću prema srednjem sloju građanstva i običnome puku. To je osobito vidljivo u govornoj karakterizaciji aristokrata, koji afektiraju toskanskim dijalektom, dakle standardnim knjiž. jezikom, koji u njihovim replikama postaje artificijelan i beživotan, dok likovi trgovaca, kućanica, krčmarica i ribara govore živim venecijanskim idiomom. Među najbolja se njegova djela ubrajaju Kavana (La bottega del caffè, 1750), Krčmarica Mirandolina (La locandiera, 1753), Mali trg (Il campillo, 1756), Lepeza (Il ventaglio, 1765), Ribarske svađe (Le baruffe chiozzotte, 1762). Manje su poznate melodrame, intermezzi i tragikomedije. O kaz. suvremenicima Goldoni govori u Uspomenama (Mémoires, započete 1784), napisanima na franc. jeziku. Goldonijev se dramski opus nerijetko dovodio u vezu s dubrovačkom knjiž. kulturom, ne samo zato što se u njegovim komedijama često pojavljuju likovi Dubrovčana, npr. u Varalici (L’impostore, 1754), nego i zato što su njegove komedije Dalmatinka (La Dalmatina, 1774) i Magnet srdaca (La calamita de’ cuori, 1752) nastale u spomen na prijateljevanje sa zagovornikom njegove reforme, Dubrovčaninom Stjepanom Šuljagom.

S M. Držićem Goldonija u vezu dovodi Frano Čale u studiji Marin Držić i Carlo Goldoni (1984), u kojoj naglašava tipološke srodnosti u njihovoj komičkoj dramaturgiji. Jer, obojica su dramatičari čiji se opus ne može promatrati odvojeno od svakodnevice u kojoj žive i podneblja u kojem se kreću, što je vidljivo i na stilsko-retoričkom planu njihovih dramskih tekstova. Nadalje, njihove civilne biografije posjeduju »apatridsku notu«, koja se u knjiž. historiografiji nerijetko tumačila kao nepristajanje na konvencije ili norme društvenoga, a onda i kazališnoga i knjiž. života sredine u kojoj su obitavali. Konačno, obojica progovaraju o problemima male sredine, običnim ljudima, pučanima, strancima, koji izazivaju njihove simpatije i čiji su karakteri ocrtani s iznimnom živošću, ali i sa sviješću o dominantnim dramaturškim modelima unutar kojih su takvi karakteri prvotno tipologizirani, ponajprije plautovsko-terencijevskome modelu komičke dramaturgije.

Autor: Leo Rafolt