GLUMCI

GLUMCI. O glumcima koji su nastupali u Držićevim dramama za njegova života današnje je znanje nepotpuno.

Giacomo Franco

Giacomo Franco, zabava na Piazzi San Marco, 1610.

Osim nekoliko imena kojima je poznat građ. identitet te pretpostavke da je i sam pisac jednom prilikom glumio (s potvrdom da je glumio u predstavi izvedenoj 8. II. 1542. u kući Buoncompagna di Marcantonija della Gazzaia u Sieni), ne može se sa sigurnošću ništa pouzdanije reći ni o stilu ni o ansamblima koji su nastupali u prvim izvedbama. Bolje su dokumentirane tek predstave iz XX. st. jer su sačuvani kaz. programi, a iz kaz. kritika te iz ponekoga memorijalnog zapisa moguće je rekonstruirati ne samo imena nego i stil te naslutiti dosege što su ih ostvarivali različiti glumački naraštaji utjelovljujući Držićeve likove. Scenska izvedba Držićevih tekstova bila je u izravnom dodiru s režijskim koncepcijama koje su se periodično izmjenjivale, kao što su se izmjenjivale i kazališne i društv. konvencije. Prvi poznati profesionalni ansambl koji je u moderno vrijeme izvodio neki Držićev tekst jest onaj koji je 2. I. 1895. na sceni staroga kazališta na Markovu trgu u Zagrebu premijerno izveo Novelu od Stanca. Djelo je prikazano pod naslovom Stanac, s glazb. dodacima koje je skladao Emanuel Pichert. Naslovnu ulogu imao je Miša Dimitrijević, tada pedesetogodišnjak, koji je u Zagreb stigao iz Srbije 1885. i otad nastupao u raznovrsnom repertoaru ljubavnika i spletkara, bonvivana i junaka. Intendant i dramaturg Stjepan Miletić proglasio ga je najprirodnijim glumcem tadašnje hrv. pozornice, a uloga Stanca bila je samo jedna od stotinu što ih je odigrao za Miletićeve uprave u novom kazalištu. Kritičari su ga smatrali najboljim predstavnikom kaz. realizma i prvim zagrebačkim hudožestvenikom, a njegov stil dugo se zadržao u interpretaciji starijih dramskih tekstova na hrv. scenama. Ulogu Dživa glumio je tridesetogodišnji Dragutin Freudenreich, sin Josipa Freudenreicha, jednoga od osnivača središnjega zagrebačkoga nacionalnog teatra. Bio je jedan od najznačajnijih hrv. karakternih glumaca, s velikim rasponom uloga, od komičnih do tragičnih, i to osobito u djelima Molièrea i Williama Shakespearea. Vile suigrale mlade, ali već slavne glumice Ljerka Šram i Milica Mihečić, prevoditeljica s više jezika i pripadnica glumačkog naraštaja koji je deklamatorski stil prethodnoga kazališta prenio u psihološki i realistički stil glume.

Eržišnik kao Petrunjela

Nela Eržišnik kao Petrunjela, Dundo Maroje,
Dramsko kazalište »Gavella«, Zagreb, 1955 (redatelj Mladen Škiljan)

Kvrgić kao Pomet

Pero Kvrgić kao Pomet, Dundo Maroje,
Dubrovačke ljetne igre, 1971 (redatelj Kosta Spaić)

Dundo Maroje i Skup. Na sljedeći veliki pomak u glumačkim interpretacijama trebalo je čekati više od četiri desetljeća: 1938. u zagrebačkom HNK-u Dunda Maroja režirao je dvadesettrogodišnji Marko Fotez. Za najmanje dva sljedeća desetljeća glumačka interpretacija te premijere – za koju je preradbu načinio sam Fotez – odredila je stil glume i drugih Držićevih tekstova. Na slavnoj predstavi izvedenoj 27. X. 1938, koja je imala golem kaz. uspjeh i na gostovanjima obišla mnoge gradove tadašnje Jugoslavije, nosivi glumački posao obavili su Strahinja Petrović kao Dundo Maroje, Veljko Maričić kao Maro, Ljubomir Jovanović kao Popiva, Josip Rutić kao Ugo Tudešak te Jozo Laurenčić kao Pomet. Glavne ženske uloge – Lauru i Petrunjelu – interpretirale su Gizela Huml i Ervina Dragman. Kritika je posebno isticala doprinos S. Petrovića kao Dunda, čiju su glumu nazivali u ono doba magičnom riječju – hudožestvena gluma. Kritičari su također bili fascinirani E. Dragman, koja je prva zacrtala karakterne crte prpošne i vragolaste Petrunjele, poslije često ponavljane u interpretacijama toga lika. Najviše je fascinirao Laurenčićev Pomet, briljirajući u izvrsno izgovorenu prologu, za koji je redovito dobivao ovacije na otvorenoj sceni. Laurenčićeva radost glume isticana je kao najveći doseg predstave, a posebno njegova studiozna dikcija dubr. govora, zatim jasnoća i razgovijetnost fraze, pa je zadugo smatran najboljim interpretatorom nekoga Držićeva lika. Iz tog doba legendarne su bile još interpretacije Bokčila i Petrunjele u gostujućoj predstavi Jugoslovenskoga dramskog pozorišta iz Beograda 1950. na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Bojana Stupice. Bokčila je glumio Dejan Dubajić, a Petrunjelu Mira Stupica. Sve su te uloge zadobile auru kaz. mita, dok ulogu Pometa nije 1964. na Dubrovačkim ljetnim igrama, u režiji Koste Spaića, zaigrao Pero Kvrgić, te postao najslavniji interpret nekoga Držićeva lika. Zapravo, Kvrgić se u ulozi Pometa prvi put pojavio u izvedbi Dunda Maroja u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Dramsko kazalište »Gavella«) 1955. u režiji Mladena Škiljana. Njegov interpretacijski pomak bio je u tome što je bio prvi Pomet koji je govorio izvorni tekst komedije, a nije interpretirao tekst Fotezove preradbe, u kojoj je Pometov lik bio stopljen s likom Tripčete Kotoranina i u čijem je govoru bilo mnogo stilizacija, jezičnih i psiholoških. Kvrgićeva interpretacija Pometa premijerna je i po tome što je težište s epikurejstva toga lika prenijela na njegov makijavelistički nazor i konačno na povezanost s Držićevom biografijom. Upravo inzistiranje na vezi Držića i njegovih nosivih scenskih figura obilježilo je sljedeće razdoblje. Dunda Maroja u Škiljanovoj predstavi iz 1955. interpretirao je Mladen Šerment, koji je u ono doba bio popularni komički glumac, Popivu Vanja Drach, Petrunjelu Nela Eržišnik, a Grubišu je utjelovio Sven Lasta. Gluma tih najboljih učenika Branka Gavelle i Škiljanova režija prva je redateljska, a time i glumačka polemika s Fotezovim adaptacijama i stilom glume koji su adaptacije uvjetovale.

Heršak kao Laura

Zdenka Heršak kao Laura, Dundo Maroje,
Dramsko kazalište »Gavella«, Zagreb, 1955 (redatelj Mladen Škiljan)

Martinović kao Dundo Maroje

Miše Martinović kao Dundo Maroje, Dundo Maroje,
Dubrovačke ljetne igre, 1975 (redatelj Joško Juvančić)

Nakon 1955. počela se u Držićevu repertoaru ublažavati dotadašnja deklamatorna i stilizirana gluma, a sve više inzistirati na čistoj interpretaciji piščevih riječi i autobiografskoj aluzivnosti nosivih figura. Moguće je i statistički pokazati da se od sred. 1950-ih na domaćim scenama počeo smanjivati broj preradbi Dunda Maroja pa se matica izvedbi izvornih Držićevih tekstova sve više učvršćuje oko imitacije uloga koje postaju kanonske, a to su ponajprije Kvrgićev Pomet u Spaićevoj režiji iz 1964. te Skup Izeta Hajdarhodžića, također u Spaićevoj režiji, izveden 1958. na Dubrovačkim ljetnim igrama u parku Muzičke škole. Hrvatsko se glumište otada vratilo Držićevu izvorniku, premda je neko vrijeme na eur. scenama Dundo Maroje još uvijek bio prikazivan zahvaljujući Fotezovu entuzijazmu, a njegova preradba doživjela je prijevode na mnoge strane jezike. Ključna promjena glumačkog stila uvjetovala je i nova režijska čitanja, bez obzira na to je li riječ o Dundu Maroju ili kojoj drugoj drami. Hajdarhodžićeva kreacija Skupa iz 1958, zajedno s Kvrgićevom interpretacijom Pometa, doživljena je kao najveća glumačka prekretnica u izvedbi Držićevih tekstova na modernim scenama. Spaićev Skup izveden je uz režijsku asistenciju samoga nositelja naslovne uloge, koji je u memoarskim zapisima svjedočio kako je godinama proučavao lik i kako je na njega bit-no utjecala predstava u režiji B. Gavelle iz 1950. Gavella je ranog Skupa radio na pozadini Shakespeareovih iskustava pa mu je u svijesti kao uzor za Skupa najviše bio lik Shylocka. Skupa je u toj Gavellinoj predstavi interpretirao Josip Petričić pa je na iskustvima njegove izvedbe Hajdarhodžić, kako je poslije rekao, pokušao ići drugim putem te u komičnoj ulozi škrtoga starca osvijestiti tragičnu sudbinu njega i njegove obitelji, a time osluhnuti glas i samoga pisca. Hajdarhodžić je Skupa prvi put glumio u studentskoj predstavi 1953, ali je na profesionalnu scenu izišao tek nakon pet godina sa životnom ulogom u Spaićevoj predstavi, koja je ostala na sceni sljedeće desetljeće i obilježila zlatnu epohu izvedbi Držićevih tekstova u Dubrovniku na otvorenim scenama. Ta je Hajdarhodžićeva klas. uloga presudno odredila interpretacije u svim potonjim igranjima Držićevih likova, posebno onih s mukom i teškoćama, pa je često imitirana i nadograđivana, a njezin izvorni nositelj vlastitoj konvenciji više nije mogao pobjeći. Bila je to uloga koja je nadrasla i tekst i vrijeme u kojem je izvedena. Hajdarhodžićev Skup posjedovao je do tada neviđenu identifikaciju glumca s glasom samoga pisca. Dok je ta veza bila očita u liku Pometa, pa i u nekim drugima iz Dunda Maroja, te su je rano detektirali Živko Jeličić i Frano Čale, ona je tek nakon Hajdarhodžićeva Skupa postala teoremom budućim igranjima držićevskog repertoara. Svijest o važnosti Spaićeva Skupa, a još više o Hajdarhodžićevoj glumi, nije se odmah učvrstila. U Zagrebu je u sljedećoj kaz. sezoni Spaić uprizorio Skupa s drugim glumcem u naslovnoj ulozi; 11. III. 1959. izvedena je tapredstava u Zagrebačkom dramskom kazalištu s Fabijanom Šovagovićem kao naslovnim likom, Andrijanom u interpretaciji Zdenke Heršak i odličnom Grubom Marije Kohn. U predstavi se pojavio i P. Kvrgić kao Djetić Zlatoga Kuma, dok je potonjega interpretirao Zvonimir Rogoz. Spaićev zagrebački Skup bio je neka vrsta vlastite dopune dubrovačkomu. Kad je predstava nakon Hrvatskog proljeća i birokratskih sukoba sa Spaićem skinuta s repertoara i kad je redatelj prestao biti umj. voditelj Dubrovačkih ljetnih igara, Hajdarhodžić se odlučio povući s dubr. festivala. Vratio mu se nakon sedam godina, najprije u Kafetariji Carla Goldonija, te 1986. da bi sudjelovao u obnovi izvornoga Skupa. Ta je obnova bila glumački i redateljski neuspjela jer se u njoj htjelo tada sve češćim strukturalističkim i dekonstrukcionističkim čitanjima Držićeva teatra pokazati otprije ostvarenu interpretativnu premijernost. Tom prigodom Hajdarhodžićev Skup više nije morao navlačiti masku starca, jer je glumac doista ostario. Skup je ostao na repertoaru tri godine.

Dundo Maroje, 1975

Ivo Kadić kao Ugo Tudešak i Koraljka Hrs kao Petrunjela, Dundo Maroje,
Dubrovačke ljetne igre, 1975 (redatelj Joško Juvančić)

Inače, uspjeh prvoga dubr. Skupa donio je u vremenskom slijedu niz mlađih izvedaba te komedije u interpretacijama dobrih glumaca, koji kao da su se natjecali s Hajdarhodžićem. Bez uspjeha je to u Varaždinu pokušao 1967. Franjo Majetić u režiji Borislava Mrkšića. Skupa je nakon Spaića nekoliko puta režirao i Fotez, ali s nedovoljno izrazitim glavnim akterima, a sam je Spaić na zatvorenoj sceni u Zagrebu 1974. ponovio dubr. Skupa s Hajdarhodžićem u naslovnoj ulozi i P. Kvrgićem kao odličnim Zlatim Kumom. Bio je to svakako najbolji Skup u zatvorenom kaz. prostoru s kvalitetnim muškim glumačkim tandemom. Sam je Kvrgić Skupa prvi put interpretirao 2008. u režiji Joška Juvančića na sceni splitskoga HNK. U režiji Marina Carića 1997. Skupa je interpretirao Žarko Potočnjak, još jedan od glumaca bliskih Držićevu glasu, Grubu mlada Nataša Dangubić, a Dobre M. Kohn, jedna od najboljih interpretatorica ozbiljnih Držićevih ženskih uloga. Skupa je u farsičnoj verziji sa stiliziranom glumom i žrtvovanim akterskim individualnostima za scenu dubr. Kazališta Marina Držića u sezoni 2007/08. postavio Zlatko Bourek. Taj Skup svojevrsna je parafraza vlastitoga redateljskog postupka za predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama 1983, u kojoj je u naslovnoj ulozi bio I. Hajdarhodžić, a koja je nastala u koprodukciji sa zagrebačkim kazalištem Komedija. Zlatoga Kuma glumio je Otokar Levaj, a ženske uloge Sanda Langerholz kao Dobre, Lela Margitić kao Gruba te Nada Abrus kao Andrijana. Važnost što ju je u Spaićevoj postavi Skupa dobila poveznica piščeve biografije i scenskog statusa likova nadopunjena je kad je isti redatelj, s Kvrgićem u ulozi Pometa, postavio Dunda Maroja 1964. na otvorenoj sceni Gundulićeve poljane u Dubrovniku. Kao u starijem Spaićevu Skupu, asistent je redatelju bio I. Hajdarhodžić. U predstavi je Negromanta glumio Špiro Guberina, čija je gluma do danas ostala nenadmašena u interpretaciji toga lika, Dunda Maroja glumio je Hajdarhodžić, također antologijski, s nervoznom ali posve antiskupovskom gestom. Bokčila je utjelovio Miše Martinović, koji je neprevladani dubr. tovjernar, a Uga Tudeška voluminozni ali odmjereni Ivo Kadić, čija gluma ostajejednom od dojmljivijih interpretacija toga lika. Židova Sadijaglumio je Š. Guberina, također uspješno, dok je u središtu bio Kvrgićev Pomet izveden u briljantnim registrima radosti i tuge, moći i nemoći, s nepogrešivom intonacijom i dobrim dubr. govorom. Tek nakon te predstave prestao je do tada neporecivi primat Laurenčićeva stila u interpretaciji Pometa. U tadašnje je gledalište ušla publika koja se više nije sjećala Laurenčićevih ili Petričićevih kreacija Držićevih likova. Petrunjele su se u toj Spaićevoj predstavi smjenjivale pa je na dubrovačkim ljetnim scenama uloga često bila test mlađim glumicama, najčešće iz beogradskih kazališta. U Spaićevoj postavi Dunda Maroja ostvaren je niz savršenih glumačkih minijatura, među kojima se izdvajao Grubiša Fahra Konjhodžića. Nakon uspjeha Spaićeva ansambla i savršene glumačke podjele, koja i do danas ostaje najboljom podjelom na nekoj izvedbi Držićeve komedije, nastupilo je u scenskoj sudbini te komedije vrijeme eksperimentiranja i pokušaja da se na neki drugi, ali manje klasičan način postavi Dundo Maroje. Tomislav Radić, koji je s Ivicom Boban bio pretečom eksperimentiranjima s Držićem, postavio je 1970. zanimljivog Arkulina, ali s razmjerno neuspjelom podjelom, u kojoj je dominirao dobar, ali do kraja nikad ostvareni glumac Držićeva repertoara, Ratko Buljan. U avanturu s Dundom Marojem još se jednom, i to nakon Spaićeva dubr. uspjeha, upustio i M. Škiljan, koji je 1971. izrežirao svojevrsnu scensku polemiku s prethodnicima, i to ne samo s Fotezom već i sa Spaićem. Dogodilo se to u zagrebačkome HNK-u, gdje su novu verziju Dunda Maroja glumci interpretirali po unaprijed strogo zacrtanom zadatku, prema kojem uozbiljuju radnju i pokušavaju narušiti Spaićevu dubr. konvenciju radosti. Škiljan se trudio režirati u ono doba sve pomodniju radosnu apokalipsu. Tonko Lonza glumio je Dunda Maroja, Ivo Serdar Pometa, ali bez upamtljivijih dosega. Kako je Spaićeva predstava postupno odumrla i bila skinuta s repertoara, na Dubrovačkim ljetnim igrama prihvatio se režije novoga Dunda Maroja J. Juvančić, prvi Držićev sugrađanin koji se primio toga zadatka i koji je u svojem pristupu pokušao ostvariti kompromis tako da s jedne strane predstavu realizira kao ozbiljnu dramu, ali da istodobno nastavi s realizacijom niza glumačkih parada i vrhunskih kreacija kakve su bile zadane u Spaićevu Dundu Maroju iz 1964. Zbog te intencije, Juvančićev je Dundo Maroje iz 1974. glumački ostao na pola puta, premda je bio popularan kod publike. Pometa je na premijeri glumio Ivica Vidović, tada najfarsičniji hrv. glumac. Prolog Dugoga Nosa briljantno je izvodio F.Šovagović, a Dunda Maroja uspješno je glumio Miše Martinović, dotadašnji Bokčilo iz Spaićeve predstave, Lauru je glumila zanosna Ana Karić, a Petrunjelu nježna Koraljka Hrs, Uga Tudeška i Grubišu već prije iskušani I. Kadić i F. Konjhodžić, Sadija minuciozno, u opreci s Guberininom odličnom prethodnom ulogom, gracilni Angel Palašev. Juvančićev Dundo Maroje, premda je u glumačkom smislu bio svojevrstan nastavak Spaićeva, s nešto pomlađenom ekipom, bio je radikalan prekid sa Spaićevom legendarnom postavom. Ta predstava bez Kvrgića i Hajdarhodžića pokazala je da je Držić upravo u glumačkim realizacijama zaživio u svim naraštajima hrv. kazalištaraca i postao stožernim mjestom ne samo dubrovačkoga ljetnog repertoara nego i općehrvatskog.

Dundo Maroje, HNK Zagreb, 1981

Neva Rošić kao Laura i Tomislav Stojković kao Maro, Dundo Maroje,
HNK Zagreb, 1981 (redatelj Ivica Kunčević)

Dundo Maroje, HNK Zagreb, 1981

Mustafa Nadarević kao Pomet i Mira Furlan kao Petrunjela, Dundo Maroje,
HNK Zagreb, 1981 (redatelj Ivica Kunčević)

U tom smislu dogodio se 1981. na sceni zagrebačkoga HNK novi korak u glumačkom interpretiranju Dunda Maroja. Ostvaren je tom prigodom velik glumački uspjeh s potpuno novom postavom, koju je režirao Ivica Kunčević. U njegovoj izvedbi briljirao je glumački par Mustafa Nadarević kao Pomet i Mira Furlan kao Petrunjela, zatim preozbiljni Dundo Maroje u interpretaciji Zlatka Crnkovića, ponovno je Š. Guberina glumio Sadija, a pojavio se novi interpret Uga Tudeška, Danko Ljuština, koji je svoje fizičke i pjevačke prednosti pretvorio u jednu od najizvornijih interpretacija Držićevih figura uopće. Lauru je – svojevrstan pandan Spaićevoj, samo ne na otvorenoj pozornici – odlično interpretirala Neva Rošić. Iste godine kad je Kunčevićev Dundo Maroje postigao goleme glumačke uspjehe i bio proglašen vrhuncem interpretacije domaćih klasika, u Dubrovniku je na Gundulićevoj poljani krenuo eksperiment T. Radića s izvornim tekstom i s neobičnom podjelom, nizom mladih i neiskušanih glumaca. Projekt je propao, ubrzo je skinut s repertoara, ali je najavio vrijeme u kojem će se Držićevi tekstovi, osobito Dundo Maroje, ispitivati drastičnim redateljskim rukopisima. Radićev Dundo Maroje bio je najava da je prošlo vrijeme bravuroznih glumačkih interpretacija te da nastupa doba u kojem će kaz. redatelji sve češće odustajati od zatomljivanja svojih ideja, koje će sada stavljati u prvi plan. Pometa je tada utjelovio izvježbani Mladen Vasary, Bokčila vrhunski D. Ljuština, dobro ocrtanog Sadija Relja Bašić, Petrunjelu Perica Martinović, a Lauru M. Furlan, ali svi su oni bili jedva zamijećeni. U Dubrovniku je na tvrđavi Lovrjenac 1984. skupina tek završenih studenata, u režiji jednoga od njih, Krešimira Dolenčića, postavila svježe odglumljenog i nepretencioznog Dunda Maroja, u kojem je ponovno sve prštalo od radosti. Dolenčićevi su glumci poželjeli otkloniti teret što se nakupio u stanovitom zatamnjenju komedije. Pometa je glumio Joško Ševo, koji se toj ulozi vratio i u izvedbi Ozrena Prohića 2007. u zagrebačkom HNK-u. U Dolenčićevoj podjeli bili su Darko Rundek, koji je igrao Uga Tudeška, Lauru je uprizorila Vanja Matujec, a Petrunjelu Anja Šovagović. Najbolju ulogu u predstavi ostvario je Predrag Vušović, koji je odmah nakon nje s razlogom postavljen na tron dostojnog nasljednika P. Kvrgića i I. Hajdarhodžića. P. Vušović, koji je odrastao u Dubrovniku i glumački bio odgojen na Dubrovačkim ljetnim igrama, svladao je najbolja iskustva prethodnika pa je kao i oni, ali katkad čak i više od njih, na sceni počeo pokazivati da je svjestan veze Držićeve biografije sa scenskim govorom njegovih likova. Sljedećeg Dunda Maroja na velikoj pozornici za Splitsko ljeto na Trgu preporoda postavio je 1985. M. Carić. U njegovu je čitanju Dundo Maroje postao svojevrsna dark commedy. Pometa je u najvećem glumačkom naponu odlično interpretirao Božidar Boban, Bokčila uspješno Boris Dvornik, Dunda Maroja I. Vidović, Popivu Josip Genda. U odličnoj podjeli, koja u cjelini nije urodila i uspješnom predstavom, izdvajao se moćni Sadi, kojega je interpretirao Vasja Kovačić kao da je središnji lik drame. God. 1989. P. Vušović je ostvario životnu ulogu u Dundu Maroju u režiji Paola Magellija, na dubrovačkom arheološkom lokalitetu Pustijerni. Vušovićeva interpretacija Pometa vratila je sjaj toj ulozi, ostvarivši ju upravo onako kako su je izvodili njegovi veliki prethodnici, J. Laurenčić i P. Kvrgić, ili kako je Skupa interpretirao I. Hajdarhodžić. Lik Dunda Maroja u toj je predstavi igrao nenadmašni Miše Martinović, a Mara je ostvario njegov stvarni sin Maro Martinović. Popivu je interpretirao Vili Matula, poslije Pomet u drugoj Dolenčićevojrežiji te komedije, Pȅru je bravurozno odigrala Doris Šarić-Kukuljica, koja je tom ulogom, zajedno s Milkom Podrug-Kokotović, velikom gestom postala članicom kluba glumica koje su ostvarivale vrhunce u interpretaciji Držićevih ženskih uloga. Uga Tudeška glumio je Volker Roos, stvarni Nijemac. Dundo Maroje se još jednom za vrijeme napada na Dubrovnik 1992. postavljao u Zagrebu, u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Redatelj je bio Georgij Paro, koji je vratio Kvrgića u podjelu, a Pometa povjerio Željku Königsknechtu. Predstava je prošla bez većih glumačkih uspjeha pa je doživljena tek kao repertoarna nužnost. Dundu Maroju se 1995, bez većih glumačkih vertikala, ponovno vratio K. Dolenčić, najprije u Dramskom kazalištu »Gavella«, a potom u gostujućoj postavi na Dubrovačkim ljetnim igrama. Dunda Maroja ponovno je glumio P. Vušović, dok je Pometa, sa striktnim redateljskim zadatkom pa zbog toga ponešto sputano, odglumio V. Matula. Kad je ista predstava sa zatvorene zagrebačke scene bila preseljena na Dubrovačke ljetne igre, i to na Gundulićevu poljanu, nije mogla podnijeti teret prejakog sjećanja na prethodnike, a ni mrak ratom traumatiziranoga grada u kojem još nikomu nije bilo do smijeha. Svoju prvu režiju Dunda Maroja na otvorenoj pozornici ostvario je 2000. I. Kunčević, koji se odlučio za u tom trenutku najboljeg Pometa, P. Vušovića, dok je govor Dugoga Nosa povjerio P. Kvrgiću, koji je znao ekstemporirati taj najbolji Držićev knjiž. tekst. Pȅru je u velikoj Kunčevićevoj postavi još jednom glumila D. Šarić-Kukuljica, a Babu Pȅrinu M. Podrug-Kokotović. U ulozi Dunda Maroja pojavio se Krunoslav Šarić. Premda je podjela bila izvrsna, kvalitetna se gluma izgubila u golemim vertikalama stražnje strane Kneževa dvora pa su mnoge replike ostale publici jedva čujne, kako zbog udaljenosti tako i zbog zadihanosti glumaca umornih od trčanja po prevelikoj sceni. God. 2007. Dunda Maroja je postavio O. Prohić na sceni zagrebačkoga HNK, a u predstavi su mnoge uloge podređene dosjetci s Laurom, koju je utjelovio Livio Badurina, vrhunski odigravši svoju ulogu. Ta androgina uloga, uz Petrunjelu Ane Begić, bila je najbolja u tom čitanju Dunda Maroja. U Prohićevu postavu žrtvovane su mnoge uloge, i to ona Dunda Maroja K. Šarića, Potočnjakov Ugo Tudešak i Pomet J. Ševe, koji je ostao jedva čujan.

Badurina kao Laura

Livio Badurina kao Laura , Dundo Maroje,
HNK Zagreb, 2007 (redatelj Ozren Prohić)

Novela od Stanca. Dok se Dundo Maroje oduvijek doživljavao zaštitnim znakom Držićeva teatra, Novela od Stanca smatrana je piščevim remek-djelom. God. 1952. bila je tek treći put postavljena na scenu, i to nakon praizvedbe za Držićeva života i predstave iz 1895. Nakon predstave iz 1952. Novela od Stanca jedno je vrijeme – dok to nije postao obnovljeni Dundo Maroje – bila glumački pa i ikonografski zaštitni znak Dubrovačkih ljetnih igara. Na toj prvoj modernoj predstavi Novele, koju je režirao M. Fotez, kao Dživo Pešica pojavio se Miše Martinović, a Kupida je glumila po ljepoti tada slavna Selma Karlovac. Većinu uloga glumili su dubr. amateri, od kojih su neki ubrzo prešli u budući stalni dubr. ansambl, a neki prestali glumiti. U sljedećoj izvedbi Novele od Stanca, 1956. u splitskom Dječjem kazalištu Titovi mornari, naslovnu ulogu igrao je tada mladi B. Dvornik, Dživa Pešicu Rikard Simonelli, Vlaha Lenko Blažević, a jednoga od maskara I. Vidović. Novela od Stanca i dalje je u scenskoj realizaciji imala zanimljivih glumačkih podjela, ali ni jedna od njezinih postava nije ostala trajnije na repertoaru, nego su se kaz. uprave zadovoljavale gotovo didaktičkim postojanjem toga komada. Zapamćena je zbog glumačkih kreacija i druga splitska izvedba te komediole iz 1969. u Fotezovoj obradbi i režiji, u kojoj je Kupida igrala Zdravka Krstulović, a predstavi su bili pridodani dijelovi iz Tirene, jer se Novela sama po sebi osjećala nedovoljnom za cjelovečernji program. S dosta uspjeha odigrali su izvorni tekst 1971. mladi glumci u režiji svojega profesora Tomislava Durbešića. Tada je Mladen Budišćak, kako je kritika ocijenila, uspješno odglumio Stanca. Ipak, najambiciozniju glumačku podjelu ostvario je I. Kunčević u doba svoje dobre serije baštinskih predstava, kada je poč. 1970-ih sa skupinom mladih glumaca došao u Dubrovnik. U Kunčevićevoj Noveli od Stanca iz 1976. naslovni je lik interpretirao Miše Martinović, a Zoran Pokupec bio vrhunski Dživo Pešica. U predstavi je sudjelovao solidni, pretežito ženski ansambl vilâ i maskarâ u kojem sudominirale Dubravka Miletić, Žuža Egrenyi, Jasna Ančić, zatim Darko Čurdo te niz mladih amatera, među kojima su bili Ivica Prlender i Antun Pavešković, potonji proučavatelji dubr. povijesti i kazališta. Korektnu izvedbu režirao je 1987. za splitski HNK i Borna Baletić, kada je Stanca glumio Ratko Glavina, Dživa Pešicu Čedo Martinović, a jednu od vila Zoja Odak. Kajk.adaptacija iz 2007, u kojoj je naslovnu ulogu glumio Ž. Potočnjak s družinom Histrioni, realizirana je bez većih glumačkih osobnosti pa je Stanac ostao kvalitativno osamljen. Novela od Stanca izvedena je iste godine i na Dubrovačkim ljetnim igrama u sklopu projekta Dum Marinu u pohode J. Juvančića, pri čemu su studentice zagrebačke Akademije dramske umjetnosti uspješno igrale vile, a ulogu Stanca klas. sredstvima i s dobrim uspjehom njihov profesor J. Ševo, koji je upotpunio niz interpretacija Držićevih likova, započetih na Lovrjencu 1985, kada je igrao Pometa.

Hajdarhodžić kao Skup

Izet Hajdarhodžić kao Skup, Skup,
Dubrovačke ljetne igre, 1969 (redatelj Kosta Spaić)

Guberina kao Sadi

Špiro Guberina kao Sadi, Dundo Maroje,
HNK Zagreb, 1981 (redatelj Ivica Kunčević)

Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena. Za razliku od Novele, koja je, premda kratka, bila često izvođena i s kojom se glumački eksperimentiralo, Pripovijes je u novije doba bila izvedena samo 1983, u režiji Matka Sršena na Dubrovačkim ljetnim igrama, a u koprodukciji dvaju zagrebačkih kazališta, Teatra &TD i Zagrebačkoga kazališta mladih. Realizirana s nizom konvencionalno odigranih likova vlašića, koje su utjelovili Rajko Bundalo, Franjo Jurčec i Pero Jurčić, i u Držićevu teksturu od redatelja upisanih suvremenih značajeva, predstava nije imala individualiziranih glumačkih kreacija. To je i logično jer u Pripovijesti nema snažnijih prostora za glumačke ostvaraje budući da se igra vrti oko kolektiva vlašića te papirnatih mitol. bića. Po tome Pripovijes uopće nije tipično glumačko mjesto u držićevskom repertoaru, pa je do sada njezina najbolja izvedba ona studentska u širem Juvančićevu projektu Dum Marinu u pohode.

Tirena. Isto se ne bi moglo reći za Tirenu, koja je ne samo zbog opsega nego i aluzija na stvarnost renesansnog vremena, a time i svakog aktualiteta, nekoliko puta korištena kao predtekst za važne izvedbe i vrhunske glumačke podjele. Na tim izvedbama bilo je ostvareno mnogo zapamtljivih uloga jer u teksturi Tirene ima izrazitijih prostora za glumačke bravure. Tirenu je dva puta postavljao B. Gavella, prvi put 1939. uz pomoć Mihovila Kombola, samo godinu dana nakon Fotezova uspjeha s Dundom Marojem. Tada je Gavella povezao tekst Robinje Hanibala Lucića s Tirenom, tako da je ona postala umetnuta predstava za uzvanike na piru bana Derenčina iz Lucićeve drame. U Gavellinoj predstavi, koja je dobila odlične ocjene kritike, ali nije imala uspjeha kod publike, dubr. mladiće, preuzete iz Novele od Stanca, igrala je odlična glumačka trojka, koju su činili J. Laurenčić, Dubravko Dujšin i Emil Karasek, Ljubmira je odigrao Vjekoslav Afrić, Stojnu Mila Dimitrijević, Kupida Đurđica Dević, koja je još kao šestogodišnja djevojčica počela nastupati u Freudenreichovim Graničarima, a onda je u Tireni glumila Kupida kao dvadesetogodišnjakinja te Plakira 1943. u Fotezovoj režiji. Gavella je još jednom režirao Tirenu, u parku Muzičke škole u Dubrovniku 1958, sa svojim omiljenim glumcima N. Rošić, T. Lonzom, Ivom Serdarom i Božidarom Smiljanićem. U predstavi su nastupali i dubr. glumci pa je Miše Martinović glumio Obrada, koji je zapamćen kao jedna od najuspješnijih uloga Držićevih seljaka. Gavella je istu Tirenu postavio u Zagrebačkom dramskom kazalištu 1959. Nakon te predstave Tirena nije bila uprizorena četiri desetljeća, da bi u dubr. parku Gradac 1993, u režiji I. Kunčevića, postala jednom od najslojevitijih Držićevih izvedaba uopće. U novoj, ratnoj i aluzivnoj Tireni, mračnoj i punoj reminiscencija, glumački je ansambl bio na najvišoj razini. Na sceni se pojavio nekadašnji Ljubmir T. Lonza, koji je taj put igrao Glas, maestralnu ulogu dao je Z. Pokupec, koji je igrao Remetu, Miljenka je odlično oživotvorio Frane Perišin, Radata Miše Martinović, Stojnu M. Podrug-Kokotović, Ženu D. Šarić-Kukuljica, a Obrada Niko Kovač.

Jović kao Mande

Ljubica Jović kao Mande, Tripče de Utolče,
Dramsko kazalište »Gavella«, Zagreb, 1968 (redatelj Joško Juvančić)

Vušović kao Pomet

Predrag Vušović kao Pomet, Dundo Maroje,
Dubrovačke ljetne igre, 2001 (redatelj Ivica Kunčević)

Arkulin i Tripče de Utolče. U središtu Držićeva novovjekovnog repertoara nisu se nalazile njegove pastirske igre, nego komedije. Dominirali su Dundo Maroje i Skup, ali su se izvodile i manje značajne komedije kao što su Arkulin i Tripče de Utolče (Mande). Arkulin je razmjerno malo izvođen pa zato velike glumačke uloge nisu povezane uz te predstave. U postavi koju je za Zagrebačko kazalište mladih realizirao T. Radić 1970. podjela nije bila osobito uspjela pa je trebalo čekati 1998, kad je naslovnu ulogu odlično odigrao P. Kvrgić u Kunčevićevoj režiji i s dobrim partnerima iz Kazališta Marina Držića: N. Kovač pojavio se kao Tripe Kotoranin, a F. Perišin glumio je Viculina. S Kvrgićevim Arkulinom može se kvalitetom izjednačiti isti lik što ga je realizirao P. Vušović u Dolenčićevoj, aktualnim događajima opterećenoj režiji na Dubrovačkim ljetnim igrama 2007. Predstava je izvedena u parku Muzičke škole, gdje je Vušović Arkulina odigrao na fonu Hajdarhodžićeve uloge Skupa, ali tom prigodom nije nadišao svojega Pometa iz Magellijeve režije 1989. Za razliku od Arkulina, koji je imao samo tri izvedbe u novijoj povijesti, komedija Tripče de Utolče imala je, otkad ju je 1951. u Zadru režirao Šime Dunatov, a 1953. Fotez na Dubrovačkim ljetnim igrama, petnaestak scenskih verzija, od kojih ni jedna u glumačkom smislu nije ostavila važnijega traga na izvedbi Držićevih tekstova. Popularna osobito među glumcima amaterima, ta je komedija sa smiješnim likovima Tripčeta, njegove nevjerne žene Mande i smotanog, ali razvratnog Pedanta Krise bila najčešće izvođena u adaptaciji Vojmila Rabadana, s dopunama F. Čale. Ta je komedija bila popularna 50-ih i 60-ih god. XX. st., a potom je zanemarena. Iz tog vremena pamte se neke kreacije dubr. glumaca u Fotezovoj režiji 1953. To se ponajprije odnosi nauloge dubr. amatera Renca Perce, Lina Šapre, Nives Moretti, Katice Labaš i Bara Kriletića. Valja spomenuti B. Bobana, koji je 1963. u režiji Zvjezdane Ladika, kako svjedoče kritike, igrao zapaženog Negromanta, a pamti se i uloga Ž. Egrenyi, koja je igrala Mandu u predstavi Kazališta Marina Držića 1967, kada je na istoj izvedbi Hajdarhodžić interpretirao Pedanta Krisu, M. Podrug-Kokotović Anisulu, a Zlatko Madunić Tripčeta. Nakon godinu dana tekst je postavio J. Juvančić s ansamblom Zagrebačkoga dramskoga kazališta u dobroj glumačkoj postavi, u kojoj je Tripčeta glumio Mirko Vojković, Mandu Ljubica Jović, Nadihnu, koji je preuzeo scenski značaj Pedanta Krise, odlično je oživotvorio I. Vidović, interpret koji je odigrao solidne uloge u više predstava po Držićevim tekstovima, ali ipak nije zapamćen po nekoj briljantnoj kreaciji, kao što je to slučaj s I. Hajdarhodžićem, P. Kvrgićem, Mišom Martinovićem ili P. Vušovićem.

Kohn kao Baba Perina

Marija Kohn kao Baba Perina, Dundo Maroje,
HNK Zagreb, 2007 (redatelj Ozren Prohić)

Vojković kao Tripče

Mirko Vojković kao Tripče de Utolče, Tripče de Utolče,
Dramsko kazalište »Gavella«, Zagreb, 1968 (redatelj Joško Juvančić)

Hekuba. Jedina Držićeva tragedija imala je u drugoj pol. XX. st. brojčano razmjerno slabu, ali dojmljivu sudbinu. Prvi ju je na modernoj sceni režirao B. Gavella o četiristotoj obljetnici prve izvedbe (1559), u vrijeme kad je u javnosti još uvijek bila prisutna energija obilježavanja 450. obljetnice Držićeva rođenja i kad su godinu dana prije u parku Muzičke škole na Dubrovačkim ljetnim igrama bili postavljeni Spaićev Skup i Gavellina Tirena. Po svemu obljetnička, Gavellina Hekuba izvedena je u parku Gradac. Kod publike je prošla loše, a i kritika joj nije bila naklonjena. U predstavi su nastupili glumci Festivalskoga dramskog ansambla: kraljicu Hekubu i njezinu kćer Poliksenu glumile su Blaženka Katalinić i Vjera Žagar Nardelli, Agamenona je odigrao Miše Martinović, kojemu je to bio još jedan ulazak u najširi registar Držićeva repertoara. Zbor te satire i vile igrali su ugl. glumci iz Dubrovnika. Hekuba je prvi pravi moderni kazališni i glumački uspjeh doživjela tek u kolektivnom projektu koji je 1982. ostvarila I. Boban, u jednoj od najzanimljivijih predstava Dubrovačkih ljetnih igara, u predstavi oživotvorenoj u improviziranom vojnom logoru podno tvrđave Minčete. Redateljica je glumačku podjelu ostvarila s mladim glumcima pa je Ulisa glumio M. Vasary, Polinesta Sreten Mokrović, a Hekubu Asja Jovanović. U zboru su nastupile poslije proslavljene i odreda bitne glumice baštinskog repertoara D. Šarić-Kukuljica, A. Šovagović, Alma Prica, V. Matujec, Urša Raukar i Dubravka Ostojić, a među vojnicima u predstavi bila su čak tri potonja Pometa, i to mladi V. Matula, P. Vušović te od njih nešto stariji M. Vasary. Vojnika je glumio Zijad Gračić, koji je u predstavi Dunda Maroja O. Prohića iz 2007. glumio negromanta. Hekuba I. Boban bila je obnovljena nakon jednog desetljeća, i to na istom mjestu 1991, u vrijeme prvih ratnih napada na Dubrovnik pa je tada doživljena kao kazališni i glumački događaj, kao predstava koja je na neki način nadišla izvornu produkciju i dobila najveću moguću aluzivnost na suvremenost. Glumačka je podjela bila donekle promijenjena, ali su i dalje u njoj bili V. Matujec, A. Prica, D. Ostojić i U.Raukar, samo što je Hekubu interpretirala D. Šarić-Kukuljica. Matula je glumio Ulisa u alternaciji s M. Vasaryjem, Polinesta Maro Martinović, Pira Dejan Aćimović s Matulom u alternaciji, a Agamenona Z. Gračić. Bila je to jedna od rijetkih obnova na Dubrovačkim ljetnim igrama – ako ju je uopće moguće nazvati obnovom – koja se glumački i režijski pokazala uspješnom i, zajedno s apokaliptičnom Tirenom I. Kunčevića iz 1993. i Magellijevim Dundom Marojem iz 1989. na Pustijerni, zaključila značenjima bremenitu seriju Držićevih predstava na scenama Dubrovnika u razdoblju između 1989. i 1993. Ratni Držić bio je upravo iz aspekta glume, kao i režije, na visini ozbiljnih vremena, ali i prethodno stečene nac. važnosti.

Podrug-Kokotović kao Dobre

Milka Podrug-Kokotović kao Dobre, Skup,
Dubrovačke ljetne igre, 1969 (redatelj Kosta Spaić)

Plakir, HNK Zagreb, 1943

Jozo Laurenčić kao Dragić i Marija Crnobori kao Vila proljeća,
Plakir, HNK Zagreb, 1943 (redatelj Marko Fotez)

Grižula (Plakir). Premda je u knjiž. historiografiji od poč. XX. st. bila shvaćena kao Držićev najintrigantniji tekst, drama Grižula nije stvorila mnogo legendarnih glumačkih kreacija niti je ostavila traga u stilu glume u Držićevu teatru. Najbolje uloge u Grižuli odnosile su se isključivo na lik starca Grižule i njegove ženske parnice Omakale. Prvu modernu izvedbu doživio je Grižula 1943. u Fotezovoj obradbi i režiji, u kojoj je Kupida glumio Jozo Martinčević, a kao Vila proljeća pojavila se poslije slavna glumica ozbiljnog repertoara Marija Crnobori, dok je J. Laurenčić, tada već slavni Pomet, glumio Dragića, a Bela Krleža Vukosavu. Kritika je predstavu hvalila kao dobitak u nac. repertoaru. Scenska slika i gluma bile su pandan i dopuna Dubravki Ivana Gundulića, dok se veza sa Shakespeareovim Snom ivanjske noći i srodna struktura tih dviju drama u Fotezovoj režiji nije dala zamijetiti. Čak nije bio istaknut ni lik smiješnog starca Grižule, kojega je tada, navodno slabo, odigrao Josip Daneš, nekoć putujući glumac, komičar prilično lakrdijaškog registra. U istom smjeru uputila se i mlađa Fotezova izvedba Plakira 1951. na Dubrovačkim ljetnim igrama, u kojoj je dubr. amater L. Šapro glumio Grižulu. Scensko uskrsnuće Grižula je doživio tek u parku Gradac u predstavi Dubrovačkih ljetnih igara 1967, a u Juvančićevoj režiji, s odličnom podjelom u kojoj su dominirali I. Vidović kao Plakir, Miše Martinović kao Grižula, M. Nadarević i Rade Šerbedžija kao Radoje i Dragić, a F. Konjhodžić kao nezaboravni Staniša, zatim Gruba Ljubice Jović, Vukosava Semke Sokolović, Omakala Ružice Sokić. Juvančić je bio prvi koji je dramu režijski pročitao po modelu šekspirovske dramaturgije, zbog čega je postigao velik kaz. uspjeh, ponajprije glumački uspjeh jedne generacije koja je upravo počela dominirati držićevskim repertoarom, pa se logično dogodilo da su mnogi glumci iz te podjele igrali i u Spaićevu, a poslije Juvančićevu Dundu Maroju. Inače, Juvančićeva je predstava u glumačkoj podjeli doživjela važno osvježenje 1973, pa se može reći da je tada postala i novom verzijom stare predstave. U toj drugoj postavi Juvančićeva Grižule naslovnu je ulogu dobio Š. Guberina, ostvarivši do tada, ali i do danas, najuvjerljivijega Grižulu, dok je Omakalu kongenijalno s piščevim namjerama u tekstu odigrala M. Kohn, koja je od kaz. početaka imala savršen senzibilitet za Držićeve ženske likove. U novom Grižuli F. Konjhodžić ponovno je glumio Stanišu, Đuro Utješanović Radoja, a smiješni Kupido bio je izvrstan u interpretaciji Nikole Cara. I u obnovljenoj verziji Grižule, u toj najboljoj postavi drame do danas, sudjelovala je jaka ženska glumačka skupina, koju su uz M. Kohn kao Omakalu činile još K. Hrs kao Gruba, Z. Anušić kao Miona te S. Sokolović-Bertok kao Vukosava. Renesansnom vremenu blizak Grižula bio je onaj što ga je režirao T. Radić 1988. s Akademskim kazalištem. U toj predstavi pojavila se uspješna Omakala Maje Freundlich, dok je Grižulu utjelovio J. Ševo. Veliku scensku prikazbu na otvorenom doživio je Grižula 2003, kada ga je kao šumsku čarobnu komediju, akrobatskog naboja, u stablima kod nekadašnje Gradske bolnice nedaleko od parka Gradac postavio P. Magelli s vrhunskom Omakalom D. Šarić-Kukuljica i Vukosavom M. Podrug-Kokotović te Stanišom P. Kvrgića, koji je interpretirao tu legendarnu rolu F. Konjhodžića iz starijih Juvančićevih predstava Grižule.

Konjhodžić kao Staniša

Fahro Konjhodžić kao Staniša, Plakir iliti Grižula,
Dubrovačke ljetne igre, 1973 (redatelj Joško Juvančić)

Ljuština kao Bokčilo

Danko Ljuština kao Bokčilo, Dundo Maroje,
Dubrovačke ljetne igre, 1995 (redatelj Krešimir Dolenčić)

Svejedno je li riječ o komedijama ili pastirskim igrama, o najboljim ili manje uspjelim tekstovima, bez glumaca bio bi Držićev teatar danas gotovo neprepoznat. Čar piščevih riječi upravo su glumci najdublje razumijevali i onda ih sa scena prenosili naraštajima gledatelja te time učinili da taj dramski opus postane temeljem hrv. nacionalne svijesti, ali i svakoga zahtjevnijega domaćega kaz. repertoara. Kao što su se nad Držićevim dramama izmjenjivali režijski rukopisi od Fotezova i Stupičina do Spaićeva, od Juvančićeva i Radićeva do onoga I. Boban, od Sršenova i Magellijeva do Dolenčićeva i Prohićeva, tako su se u scenskim izvedbama Držićevih tekstova izmjenjivali različiti stilovi glume. Nedvojbeno je da su glavni akteri tih mijena svakako bili J. Laurenčić, P. Kvrgić, I. Hajdarhodžić, M. Nadarević i P. Vušović, kao što je jasno da u njihov niz zbog visoke interpretativne kvalitete ulaze svojim ulogama Miše Martinović, koji je odigrao najveći broj Držićevih likova, zatim Š. Guberina, a od glumica ne smiju se izostaviti M. Kohn, M. Podrug-Kokotović i D. Šarić-Kukuljica. Nije moguće izostaviti ni tvorce nezaboravnih minijatura, poput I. Kadića, F. Konjhodžića i Z. Pokupca, te niz najčešće prelijepih Laura i Petrunjela. Ipak, sve te vrhunski odigrane uloge u Držićevim dramama danas su samo sjećanja. O njima postoji stanovita, najčešće oskudna dokumentacija, ali i snažna svijest da su upravo glumci tijelom i glasom pratili i najavljivali bitne interpretacijske pomake što ih je doživljavala Držićeva stvarna osoba i njegova dramska ostavština, kao uostalom i cjelokupna hrvatska kult. baština. Nije nikako slučajno što je glumiti u Držićevim tekstovima bio jedan od najizazovnijih zadataka koji se postavljao pred hrv. glumce, zadatak koji nije bio samo dio akademskog edukacijskog procesa nego je ostvarivao dodir glumaca s najbitnijim smjerovima razvoja hrv. društva, njegova nacionalnoga scenskog jezika, kao što ga je dovodio u vezu sa svjetskim duhovnim iskustvima.

Autor: Slobodan P. Novak