GENEALOGIJA JERONIMA DRŽIĆA

GENEALOGIJA JERONIMA DRŽIĆA, obiteljsko rodoslovlje što ga je 1603. na talijanskom jeziku sastavio sin Držićeva brata Vlaha pod nazivom Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika (Orrigine et descendenza della famiglia di Darsa che al presente sono citadini di Raugia).

Rukopis se nalazi u Arhivu Male braće u Dubrovniku pod signaturom 1769. Prvi ju je opisao Nestor Petrovski u radu O sočinenijah’ Petra Gektoroviča (1901), a zatim se njome pozabavio u radu O genejalogiji Držićâ (1902). U cijelosti ju je tiskao Stjepan Kastropil (Genealogija porodice Držić od Jera Vlaha Držića, 1961). Riječ je o pet papirnih nenumeriranih listova uvezanih u sveščić (36,5 x 25,8), presavijenih po sredini – zbog čega je tekst na pregibu nečitljiv – uz koje se nalazi i neuvezana polovica šestoga lista (rodoslovlje od br. 45 do 51) te jedan posve nečitljiv prednji list na kojem je Kastropil razabrao samo »[a]rbore della famiglia di Darsa«, pa pretpostavlja da je riječ o izvanjskoj naslovnoj stranici. Pismo rukopisa »zanosi na goticu, te je dosta krupno, pravilno, ravno i debljeg poteza«, ortografija je neujednačena, nema interpunkcijskih znakova, autor je dobro poznavao talijanski, čini se i lat. jezik, jer gdjekad znade umetnuti i pokoji lat. izraz. U rukopis su naknadno intervenirale još dvije ruke: jedna je zabilježila datum Jeronimove smrti (list 5a), druga je dopisivala zanimanja i datume smrti njegovih potomaka. Budući da je Jeronim umro 7. VIII. 1603, Kastropil pretpostavlja da je rukopis nastao u prvoj polovici te godine. Rodoslovlje prestaje s 1640. Jeronim je podatke crpio iz arhivskih knjiga pa su njegovi navodi pouzdani, osim kad je riječ o gubitku plemstva obitelji Držić, što objašnjava tvrdnjom da je predak Marin Držić, kojim genealogija počinje, za vrijeme kuge 1348. napustio Dubrovnik, usuprot izričitoj zabrani Senata. M. Držić spomenut je pod brojem 20 (list 4a). Zanimljivo je uočiti da je Jeronim istaknuo da je Držić »bio veoma omiljen kod dubrovačkoga plemstva«, što je uostalom i Držić sam o sebi zapisao u drugom prologu Tirene: »er toga Držića ljube ti vlastele / kako sve mladića ljubežljiva vele« (s. 139). U genealogiji nije zabilježen datum Držićeva rođenja, pa je N. Petrovski (1902) na temelju podatka da je Držić 1530. bio rektor crkve Svih Svetih (Domino) i opatije sv. Petra na Koločepu zaključio da je te godine morao biti punoljetan, odn. da se nije rodio poslije 1512, ali ni prije 1508, pa je predložio da se njegovo rođenje smjesti »oko 1510 g.«. Predstavljajući Andriju Držića (br. 11) – izvanbračnoga sina (figliolo naturale) Nikole Držića, Marinova djeda – Jeronim kaže da je Andrija naslijedio rektorat od Džore Držića, a nakon Andrijine smrti 1526. naslijedio ga je »a Mar[ino] di Darsa Vidra come apresso si dira«. S obzirom na to da je zapisivao i sat kad su se neki događaji odigrali, dio o M. Držiću zapravo je skroman kad je o podacima riječ. O njegovu knjiž. radu sudi općenito, a ne navodi ni jedno djelo. Umjesto toga, zadovoljio se površnom konstatacijom: »Bio je pjesnik u našem jeziku, ne samo lirski, nego i komički i tragički, kako se vidi iz mnogih djela što ih je sastavio, a povrh toga bio je i izvrstan glazbenik te je svirao na svim vrstama glazbala«. Ta kratka sinteza Držićeva knjiž. rada služila je kao dokaz da se bavio i tragediografskim radom, uz Vetranovićevu napomenu u duljoj nadgrobnici Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba da je opjevao »Ekubu kraljicu, koju čes porazi« te Šibenski rukopis Hekube, na čijem natpisnom listu stoji »Echuba Trayedia Marina Darxicchia Dubroucanina«. Osim toga, Jeronim potvrđuje ono što je – mnogo opširnije – posvjedočio Vetranović u spomenutom sastavku, a to je Držićevo umijeće sviranja na mnogim glazb. instrumentima. – »No 20. Marino secondo figliolo del sop[ra]detto Marino de No 12 fu chiamato Vidra, atese alli studij delle letere, e tra li altri lo-chi studio molti anni in Siena, dove fu fatto de quella celebre vniuersita rectore l’anno del 1541, et tra molti altri valenthomeni che in quella dignita furono sua consiglieri fu quel grande filosofo Fran[cesc]o Picolhomeni. Poi tornando nella patria si fece prete et fu molto amato dalla nobilta Raugia. Fu poeta in lingva n[ost]ra non solam[ente] lirico, ma comico et tragico ancor come si uede per moltissime opere che compose oltre dicio, era musico eccelentiss[im]o et sonaua d’ogni sorte de instrumenti. Ebbe il sop[r]adetto patronato della casa di Darsa della abatia et rectorato della chiesa di Ogni santi di Raugia et s[an]to Pietro di Calamota, come apare in Diuersi di Canc[ellaria] del 1530 adi 19 decem[bre] c[arta] 13 dove apare il modo osseruato da quelli della n[ost]ra casata per dare il detto patronato. Cosi anco apare la confermacione del papa. Mori a Venetia del 1567 adi 2 magio et fu sepelito nella chiesa di san Gioanpolo« (»Br. 20. Marin drugi, sin Marina navedenoga gore pod br. 12, zvan Vidra, posvetio se književnim studijima i, među ostalim mjestima, studirao je više godina u Sieni, gdje je na onom slavnom sveučilištu izabran za rektora godine 1541, a među mnogim vrijednim muževima koji su mu na tom položaju bili savjetnicima bio je i onaj veliki filozof Francesco Piccolomini. Zatim je, vrativši se u domovinu, postao svećenik i bio veoma omiljen kod dubrovačkoga plemstva. Bio je pjesnik u našem jeziku, ne samo lirski, nego i komički i tragički, kako se vidi iz mnogih djela što ih je sastavio, a povrh toga bio je i izvrstan glazbenik te je svirao na svim vrstama glazbala. Pripale su mu gore spomenute povlastice obitelji Držić nad opatijom i dubrovačkom crkvom Svih Svetih te Sv. Petra na Koločepu, kao što je razvidno iz Diversa Cancellariae za 19. prosinca 1530, list 13, gdje se vidi običaj članova naše obitelji u nasljeđivanju rečenih povlastica. Vidi se to također iz papinske potvrde. Umro je u Mlecima 2. svibnja 1567. i pokopan je u crkvi svetih Ivana i Pavla«). (→ Dodatak:GENEALOGIJA)

Autor: Milovan Tatarin