GAZZAIA (AGAZZARI)

GAZZAIA (AGAZZARI), plemićka obitelj podrijetlom iz mjesta Villa della Agazzaia (okolica Siene), zbog čega su se prozvali Della Gazzaia.

Pripadala je Noveschima (Red devetorice), konzervativnoj stranci plemića i bogatih građana, koja je imala važnu ulogu u političkom i kult. životu Siene: Tommaso Agazzari u prvoj pol. XV. st. bio je pravnik, Guglielmo dell’Agazzaia 1449. postao je biskup u Grossettu, a Agostino Agazzari (1578–1640) bio je skladatelj, orguljaš u sienskoj katedrali i autor nekoliko knjiga o sakralnoj glazbi. Buoncompagno di Marcantonio della Gazzaia (rođen 1507), oženjen plemkinjom Francescom Petroni, bio je 1572. kapetan naroda (Capitano del Popolo).

Buoncompagna

Na mjestu njegove palače danas se nalazi Nacionalna pinakoteka (Ulica sv. Petra, kbr. 29). Jedina vijest o sudjelovanju M. Držića u kaz. životu Siene vezana je uz predstavu izvedenu 8. II. 1542. u Buoncompagnovoj kući. O tom je događaju sačuvano nekoliko dokumenata: općenita bilježnička izjava o dojavi da je u Buoncompagnovoj kući priređena svečanost tijekom koje je izvedena komedija te zahtjev da se provede istraga i posebno ispitaju glazbenici; svjedočenja glazbenika; tekst osude; kopija koja je uručena svim osuđenima, a u kojoj se za Držića kaže: »In quanto al Rettore provedere per lui particularmente con la deliberazionesua« (»Što se tiče rektora, pobrinuti se za njega sukladno njegovu nahođenju«); popis osoba koje su pribivale zabavi i glumile u predstavi. Izjave su dala trojica svjedoka, koji su za vrijeme predstave svirali i pjevali: dvorski glazbenik (piffaro) Lucio (član u to doba raspuštene Congrege dei Rozzi; osnovana 1531, s prekidima je djelovala do 1568), Riccio Borghesi i Scipione della Palla. Osim Borghesija, koji je izjavio da su izvedeni dijalozi (»certa coloquia«, »predicta coloquia«), Lucio i Scipione izrijekom spominju komediju, a za taj se događaj unaprijed znalo jer je Lucio izjavio da mu je prior sienskoga Senata dao odobrenje da ide svirati u Buoncompagnovu kuću »jer će se ondje prikazivati jedna komedija« (»quia ibidem debebat recitare commedia una«). Predstava je započela oko devet sati uvečer, završila oko jedan sat nakon ponoći, a u njoj je sudjelovalo deset osoba – sedam muškaraca i tri žene – i zacijelo nitko nije tumačio dvije uloge. Naslov i sadržaj komedije nisu poznati; imala je prolog, a od likova pojavili su se ljubavnik, pedant, parazit, sluškinja, gospodarice, starac, iz čega se dade zaključiti da je riječ o eruditnoj komediji. Nitko nije bio maskiran, glumci su imali kostime, a jedan umjetnu bradu. Izvedena u kućnim uvjetima, zacijelo je imala improviziranu pozornicu. Uloge su bile raspodijeljene na sljedeći način: »Buoncompagno sačini uvod ili prolog; velmožni rektor [Držić] ljubavnika odglumi; Augustino Bertino [Agostino Ubertini] pedanta; Mariano Lentio parazita; Pietro Gioanne de Silvestro [Pier Giovanni Silvestri] neki drugi lik; gospa Eufrasia prerušivši se, sluškinju odglumi; gospa Francesca, gospa Lisabetta, gospodarice; Mutio Pechhio [Muzio Pecci] tumačio je nekog drugog, s umjetnom bradom; Angelo Galgano [Fondi] tumačio neki drugi lik«. Osim glazbenika Lucija, Riccija i Scipionea, predstavi su pribivale i sljedeće osobe: Lodovico Borghesi (predavao građansko pravo na sienskom Sveučilištu), njegov sluga Lattantio, Lattantio Luccarini, Lelio Pecci, Giulio di Marcantonio della Gazzaia (Buoncompagnov brat), Austino Borghesi, Alamano Bertini, Salustio Venturi, Niccolò Secchi te žene Caterina Massaini (sestra Buoncompagnove supruge) i Portia Pecci. Budući da je 17. I. 1542. gradska vlast (Balìa) izdala zabranu o pokladnom maškaranju, a 8. II. proglas kojim se na javnim mjestima ili u privatnim kućama zabranjuje »u noćne sate, praviti gozbe, skupove, sijela ili potajne sastanke«, o predstavi je istragu proveo kapetan pravde (Capitano di Giustizia) Francesco Grassi, isti onaj kojemu se Držić 5. V. 1542. obratio ne bi li mu prepustio slučaj studenta koji je razbio glavu Elisabetti u krčmi Kruna. Dana 10. II. 1542. Grassi je – nakon saslušanja svjedoka – odredio kazne glumcima i gledateljima: Buoncompagno je kažnjen s pedeset škuda i prognan na šest mjeseci iz grada na udaljenost od deset milja, a kazna je trebala biti provedena za tri dana; ako se o kaznu ogluši, mora platiti sto škuda. Ostali glumci kažnjeni su šestomjesečnim, a gledatelji četveromjesečnim progonstvom. L. Borghesi, L. Pecci i L. Luccarininisu htjeli u progonstvo pa su oglobljeni s petnaest škuda. Ženama koje su glumile bilo je zabranjeno nositi raskošnu odjeću i zlato (osim na prstu) – Eufrasiji Marzi (Buoncompagnova sestrična, supruga L. Borghesija) godinu dana, a Francesci i Lisabetti šest mjeseci. Eufrasia je dobila veću kaznu jer je, kako se kaže u presudi, »glumila u komediji i obukla se kao sluškinja«, dok su ostale dvije »samo glumile u komediji«; razlog u težini kazne očito je vezan uz kostimiranje. Uostalom, uz Francescino i Lisabettino ime sastavljač popisa uloga dodao je opasku »et si mutarono le vesti proprie e solite« (»halje su svoje i uobičajene promijenile«), ali je zatim tu opasku prekrižio. Gledateljicama C. Massaini i P. Pecci ista je zabrana određena na dva mjeseca. Nije jasno zašto se na kraju dokumenta – gdje se spominju žene koje nisu sudjelovale u predstavi – navodi i Buoncompagnova supruga Francesca Petroni, koja je bila jedna od glumica. Jamstvo da će se žene pridržavati zabrane »bit će njihov miraz i njihovi muževi te ostalo prema očitovanju suda«. Držića u svjedočenjima spominju Lucio (»Magnificus Rector Sapientie qui amasium in ea comedia egit« – »Velemožni gospodin rektor Kuće mudrosti, koji je u toj komediji glumio ljubavnika«) i Riccio (»Interrogatus etiam dixit quod ultra suprascriptis aderat Magnificus D. Marinus, rector Sapientie« – »Priupitan, Riccio Borghesi izjavljuje da je osim spomenutih bio prisutan i velemožni gospodin Marin, rektor Kuće mudrosti«). U Buoncompagnovu kuću Držić je stigao s P. Silvestrijem, Lucijem i S. Pallom. Jedino Držiću i N. Secchiju nije određena kazna; za Držića se kaže: »Messer Marino Raugeo, rectore di sapientia, ch’intervenne alla commedia, si citi e riprenda in collegio« (»Gospodin Marin Dubrovčanin, rektor Kuće mudrosti, koji je pribivao komediji, neka bude prijavljen i ukoren od Zbora«), dok je kažnjavanje Secchija prepušteno Francescu Sfondratiju.

Buoncompagna, unutrašnjost

Dokument o Držićevu glumačkom angažmanu objavio je Petar Skok u raspravi Držićev »Plakir« (1928), a poslužio mu je, među ostalim, kao dokaz da je Držić u Sieni oblikovao knjiž. ukus, i to na komediji rusticale, što je pokušao pokazati na primjeru Grižule. Posebno je istaknuo da dokument ne spominje Držića kao glumca te da nije kažnjen nego opomenut. Skok netočno zapaža da je kažnjeno dvadeset sedam osoba, od čega šest žena; u Buoncompagnovoj kući okupilo se dvadeset pet osoba, dvadeset muškaraca i pet žena. Milan Rešetar također spominje Držića kao gledatelja, zatim da je ukoren »bez sumńe iz obzira na ńegovu čast« te da je iz Siene »i donio pobuda, a lako moguće i uzorâ, za svoj dramatičarski rad u domovini« (Djela Marina Držića, 1930). Jorjo Tadić bez ikakvih argumenata ustvrđuje da je Držić pribivao »u nekoj privatnoj kući predstavi neke zabranjene, bez sumnje nemoralne komedije« (Marin Držić /1508–1567/, u knj. Dubrovački portreti, 1948), a teza o nemoralnoj komediji poslije će se ponavljati, sve do rada Lea Košute Siena u životu i djelu Marina Držića (Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/), 1961, koji će iznijeti nekoliko važnih spoznaja: a) predstava nije bila zabranjena, nego se zabrana »odnosila na noćne sastanke i prerušavanja, dok se na kazališne predstave odnosila tek indirektno, i to ukoliko su se u njima glumci ili publika pojavljivali prerušeni«; b) predstava nije bila nemoralna jer se proglasom od 17. I. i 8. II. 1542. »nije određivala moralnost takvih skupova ili predstava«; c) Držić nije bio samo gledatelj nego je i glumio ljubavnika; d) u sienskom Državnom arhivu (serija Concistoro) sačuvan je dokument s popisom imena glumaca i uloga koje su tumačili; e) izvedeno djelo nedvojbeno je pripadalo žanru eruditne komedije; f) potencijalni autor/adaptator komedije mogao je biti N. Secchi, a »ne možemo sa sigurnošću isključiti ni našega Držića iz reda autora ili režisera komedije, budući da su među svim uzvanicima ove dvije osobe bile najsposobnije da na sebe preuzmu organizaciju predstave i insceniranje komedije«; g) Držić nije kažnjen ne samo zato što je bio stranac i rektor nego i zato što je »bio klerik i spadao pod kompetenciju crkvenog suda«. Košutina su istraživanja pokazala da se Držić dobro snašao u sienskoj sredini, o čemu svjedoči njegova prisutnost među sienskom aristokracijom (među sudionicima svečanosti bila su i trojica profesora sa Sveučilišta – A. Ubertini, L. Borghesi, L. Pecci), pogotovu onoj koja je pripadala Noveschima, te da je vjerojatno i prije 1542. bio poznat onima koji su se zanimali za književnost i kazalište, što potvrđuje pretpostavku o poticajima talijanskoga teatarskog iskustva u oblikovanju njegova opusa. (→ SIENA)

Autor: Milovan Tatarin