GALATEO

GALATEO, rasprava o pristojnom vladanju koju je između 1550. i 1555. na talijanskom jeziku, ponajprije u odgojne svrhe, napisao talijanski prelat i nadbiskup Beneventa te papinski nuncij u Mlecima, pjesnik i prevoditelj Giovanni Della Casa.

Nazvana je po biskupu Galateu (Galeazzu) Florimonteu, koji je autora i potaknuo na pisanje priručnika, a prvi je put objavljena 1558. Ubrzo je prevedena na mnoge jezike, a čitana je i u hrv. krajevima, posebice u dalm. gradovima. Tom raspravom otpočelo je novo razdoblje u pisanju praktičnih priručnika etikete i morala u Italiji, iako se Della Casa uvelike oslanjao na starije djelo Baldassarrea Castiglionea Dvoranin (Il Libro del Cortegiano, 1528). No, za razliku od njega, više se bavio praksom ili pojedinostima uglađena ponašanja u pristojnom društvu negoli općenitom dvorskom etiketom. Kao priznanje slavnome prethodniku, od kojega je crpio mnogobrojne primjere, Melchiorre Gioia nazvao je svoje djelo o uljudnom ponašanju svojega doba Nuovo Galateo (1802).

Il Galateo

Giovanni Della Casa, Il Galateo, Venecija, 1564.

U književnoj se historiografiji Pometovo ophođenje katkad dovodilo u vezu s idejama koje su u društv. život Europe XVI. st. uveli autori poput Castiglionea ili Della Case, a koje su obuhvaćene pojmom belle maniere (Galateo, I). Pomet često govori o vrijednostima razumnoga vladanja (»Ovo se more rijet čovjek, – ja sam čovjek ki s galantarijom idem, razumno se vladam, nijesam rustik, ala mi ne para da sam!«, III, 14), a višeslojna napetost između ljudi nazbilj, koji posjeduju sve odlike razumnoga čovjeka i kojoj vrsti Pomet pripada, te neuglađenih i nakaradnih ljudi nahvao, koji sebe smatraju mudrima, no to nipošto nisu, ključna je za dešifriranje simboličkoga podteksta Držićeva opusa. Takve su vrijednosti renesansne uljudbe u prvi plan istaknute u prvom prizoru drugoga čina Dunda Maroja, u kojem Pomet objašnjava – premda je riječ o pristojnom ponašanju s određenom namjerom – kako se odnosi prema drugima: »Svakijem kami! Maro mi prijeti, a ja mu se s baretom u ruci klanjam; Tudešak me, moj idol, dviže s trpeze, s delicija! Srcem mučno idem – čijerom volentijero. I tko k meni dođe: ’Pomete, opravi mi’, – opravljam; ’Pođ’ za mene’, – idem; konselj mi pita, – umijem mu ga dat; psuje me, – podnosim; ruga se mnom, – za dobro uzimljem«. Komentirajući Lauru, Petrunjeli se obraća sljedećim riječima: »Trijeba je naučit živjet; ja jo’ ću meštar bit. Nut što je lijepo sve umjet! Legat joj ću in literis i doktrinu će naučit; i bogme će naučit, er je nje posao. Ja sam na brijeme doktur i filozof« (II, 1). O idealu humanističke naobrazbe, koji u prvi plan ističe Della Casin spis, govori se i u Skupu, u drugom prizoru četvrtoga čina, u kojem se Niko obraća Pjeriću: »Svu noć se skitate, dezvijana mladosti; malo na skulu hodite, malo umijete, gradu sramotu činite, a sebi ste smrt. Injorant čovjek ni sebi žive ni svomu gradu«, i nekoliko replika dalje: »Gdi su litere od ovoga grada? Gdje su kostumi? U plaštijeh od persa, u gaćah od svile, u rukavicah profumanijeh! Ne denjamo se svitu nosit koja se u Gradu čini, neg ištemo ispriko svijeta komade koji nam će personu uresit; a ne nastojimo da nam ispriko svijeta meštri dohode da nam pamet urese«. Osim obrazovanja, koje zauzima središnje mjesto i u Castiglioneovu i u Della Casinu traktatu, Držićevi likovi (npr. Dživo u Skupu) nerijetko upozoravaju na činjenicu da su ljudi iz vidokruga svojih vrijednosti, osim razboritosti, izgubili i mjeru (misura), o kojoj se u Galateu na nekoliko mjesta raspravlja: »A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i tko ne mjeri svijet i eta i kondicijoni od ljudi mjerom pravom, mudrom i od milosrđa« (IV, 8). Međutim, valja imati na umu kako su različita pravila ili savjeti o uglađenom ponašanju iz Della Casina priručnika u Držićev dramski korpus mogli prodrijeti i iz drugih priručnika, u kojima se najčešće imitirao Castiglioneov stil i retorika, odn. iz grad. svakodnevice, u kojoj je takav tip priručnika zacijelo bio poznat.

Autor: Leo Rafolt