FRANIČEVIĆ, MARIN

FRANIČEVIĆ, MARIN, hrvatski pjesnik i književni povjesničar (Vrisnik na Hvaru, 18. V. 1911 – Zagreb, 17. VII. 1990).

U Zagrebu 1946. završio Višu pedagošku školu i 1951. studij književnosti na Filozofskom fakultetu, gdje je i doktorirao 1957. tezom Osnovni ritmovi hrvatske poezije 19. vijeka od Vraza do Kranjčevića. Bio je prof. na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu (1954–58) i urednik u Leksikografskom zavodu (1958–64). Od 1968. bio je redoviti član JAZU. U pjesmama koje je pisao na čakavsko-hvarskom dijalektu i na standardnom jeziku prevladavaju socijalne i zavičajne teme (Na putu za novi grad, 1937; Na pojih i putih, 1939) i aktivizam (poema Govorenje Mikule Trudnega), a u potonjim zbirkama usložnjava izraz i kreće u smjeru ritmiziranoga govornog stiha. Kao knjiž. povjesničar od 1950-ih objavljivao je priloge i knjige, pretežito o hrv. renesansnoj književnosti (Čakavski pjesnici renesanse, 1969; Povijest hrvatske renesansne književnosti, 1983) i versifikaciji (O nekim problemima našega ritma, 1958; Rasprave o stihu, 1979).

U kraćoj raspravi O stihu Marina Držića (1969), na temelju statističke analize rasporeda akcenata i granice između akcenatskih cjelina na primjerima prvih dvjesto dvostruko rimovanih dvanaesteraca Držićevih Pjesni ljuvenih i dramskih tekstova u stihu (Tirena, drugi prolog Tirene, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Novela od Stanca, Hekuba) zaključuje da postoje dvije inačice dubr. silabičkog dvanaesterca. Prva, zatvorena, javlja se u stihu pjesama, a u dramskim tekstovima, u kojima Držiću smetaju čvrsti okviri silabičkoga četveročlanoga dvostruko rimovanog dvanaesterca, javlja se slobodnija inačica toga stiha. Dokazuje da su tendencije odstupanja od silabičke norme lirskog dvanaesterca prisutne već i u dramskim tekstovima Džore Držića i Nikole Nalješkovića, ali su razvijene tek kod M. Držića, napose u izvornijim tekstovima poput Novele od Stanca. Ta se inačica u fraziranju približava čakavskoj. U studiji Pjesnik i komediograf Marin Držić (1973) otvara pitanje Držićeve osobne i autorske dvojnosti. Pretpostavlja da ona započinje »s opterećenjem legendom o Držićima što su od plemića postali pučani, a od bogatih trgovaca stečajnici«, ali je i rezultat siromaštva i spleta neprilika koje je doživljavao. Osvrće se i na polit. situaciju u Europi u doba kada Držić zamišlja urotu te zaključuje da urota jest bila naivna, ali obraćanje Turcima, Veneciji, Beču ili ug.-hrv. kralju tada nije bilo moguće. Interpretaciju Držićevih djela započinje Pjesnima ljuvenim zaključujući da je tek ponegdje uspio uvjerljivo se izdići iznad konvencija, a jezik pjesama oblikovao je pod utjecajem hrvatske i tal. petrarkističke tradicije na liniji »čakavsko-glagoljaške i začinjačko-leutaške poezije«. U osvrtu na Tirenu odbacuje interpretacije kritičara koji su inzistiranjem na pobrojavanju inoz. utjecaja na Držićeva djela dolazili do jednostranih zaključaka te naglašava da autor od početka svaku ustaljenu formu prilagođava svojim zamislima. Tirena je spoj »sentimentalno-romantične pastirske igre i seljačke realističke komedije i groteske« u kojem su suprotstavljeni svijet vila i uzmnožnijeh pastira te svijet remeta i vlašića, a leutaška se tradicija obogaćuje novim elementima. Dva različita svijeta u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena izostankom likova uzmnožnijeh pastira, koji su im spona, ostaju nepovezana. Držić je u tom djelu zapravo napustio konvencionalnu formu i dokazao da je bliži plautovskoj eruditnoj komediji nego sentimentalnoj pastorali ili gruboj farsi. U Grižuli Držić uvodi i treću skupinu likova, grad. svijet (Grižula, Omakala). U Noveli od Stanca Franičević osobito ističe uvjerljivost likova, dramski funkcionalne stihove i potrebu za skladom, koja je očita u završetku, kada je Stancu ostavljen novac, a za Skupa primjećuje da je Plautov predložak potpuno prerađen i prilagođen dubr. životu. Bliske eruditnoj komediji, Arkulin i Tripče de Utolče imaju elemente farse, a Pjerin se u oblikovanju likova donekle nadovezuje na Dunda Maroja. Tu komediju Franičević očekivano smatra vrhuncem hrvatskoga »proznog i komediografskog izraza te dokazuje izrazitu životnost raznovrsnih likova«, a u Hekubi vidi Držićevo naglašavanje nehumanosti i nestalnosti svijeta kojima je izvorište u vlasti nad ljudskim sudbinama.

Autor: Ana Njirić Aleksić