FORTUNA

FORTUNA. Pojam fortune koji je u XVI. st. zaokupio svijest i determinirao mnoge postupke renesansnoga čovjeka, sinteza je ant. shvaćanja Usuda i srednjovj. predodžbe Fortune kao vladarice kotača sudbine kojim hirovito upravlja, otprilike onako kako je prikazana u zbirci vagantskih pjesama iz XIII. st., poznatih pod nazivom Carmina Burana.

Carmina Burana

Prikaz Fortune, Carmina Burana, XIII. st.,
München, Bayerische Staatsbibliothek

U ant. Rimu Fortuna je božica sudbine. Samovoljna, neumoljivo vlada egzistencijom, ne čineći to iz zloće ili mržnje, nego je potpuno ravnodušna prema posljedicama svojega čina. Zato je najčešće prikazana kao slijepa božica ili kao žena s kormilom u ruci. Ona je spoj dviju antičkih grč. božica: Tihe, simbola dobre sreće i sretnog slučaja, i Ate, simbola zle sreće; njih prati Elpida, slijepa nada, zajedno s Litama, sestrama koje ispravljaju počinjeno zlo, dajući tako toj dvostrukoj božici značenje što ju čini bližom renesansnom modelu. Kao božica blagostanja, Fortuna u ruci drži rog obilja iz kojega ćudljivo dijeli svoje darove. U zbirci Carmina Burana prikazana je kao kraljica s krunom koja sjedi usred svojega kola držeći dva razmotana svitka u rukama. Oko kola, u smjeru kazaljke sata, vide se četiri muške figure: uspravljen mladić, s lijeve strane kola, uz kojega stoji tekst regnabo (vladat ću); vladar s krunom i žezlom na tronu na vrhu kola, uz kojega stoji tekst regno (vladam); kralj s krunom, s desne strane kola, okrenut naglavce, uz kojega stoji tekst regnavi (vladao sam); muški lik oboren ispod kola, uz kojega stoji tekst sum sine regno (bez kraljevstva sam). Kolo se opet može pokrenuti, zavrtjeti se u istom smjeru ponavljajući iste kretnje, koje će doba baroka, u otporu prema raspojasanosti renesanse, oslanjajući se ponovno na mnoge postulate sr. vijeka, pretvoriti u temeljni mehanizam opomene, u kotač torture svijesti i savjesti postrenesansnog čovjeka, onako kako je to kodificirao Ivan Gundulić na početku Osmana »Kolo od sreće uokoli / vrteći se ne pristaje: / tko bi gori, eto je doli, / a tko doli, gori ustaje«. Razlog zbog kojega je Fortuna dobila takvo mjesto i važnost u doba humanizma i renesanse proistječe iz položaja u kojem se renesansni čovjek našao kulminacijom individualizma u svakodnevnom životu i umjetnosti, kao slici toga života. Iz osjećaja vlastite suverenosti pojedinac je osjetio mogućnost odlučivanja o svakom pojedinom slučaju samostalno. S druge strane, razvio je snažan osjećaj egoizma i časti udružene sa slavohlepljem, što ga je prisiljavalo da se u ostvarenju postavljenog cilja ničega ne boji. Sve mu to razvija maštu koja pobuđuje strast, a ona ga često vodi u zločin ili u pohotu prema ženi svojega bližnjega – djevojke su pod zabranom – ili pak u njemu razvija amor divino koji ga vodi skladanju ljuvenom. Ta ista mašta otvara prostor i za nedopuštene odnose obaju spolova i kidanje bračnih veza (što podjednako vrijedi i za muškarce i za žene), tj. za nevjeru, odn. ljubomoru i osvetu, protuosvetu, za koju treba čekati povoljnu priliku. I povrijeđena čast također traži osvetu, odmazdu (vendetta), jednako kao i pretrpljena nepravda, jer osveta je potrebna »da se drugi nauče da te ne diraju«, kako je to formulirao Francesco Guicciardini. Nerijetko je to samo vješto prikriven zločin, često plaćeni zločin, a sredstva su mu otrov, bodež, čarolije (uroci, kletve i sl.). Stvara se tako i sloj nekažnjivih, kakvi su npr. kondotjeri, a sve to, uz osjećaj vlastite suverenosti, snage i moći, u pojedincu rađa osjećaj krajnje nesigurnosti položaja, promjenljivosti sreće, fortune, odn. ovisnosti o njezinoj prevrtljivosti, i sve bi bilo beznadno kada se ne bi moglo utjecati na nju. Upravo mogućnost utjecaja na hirovitu fortunu pruža čovjeku renesanse magični pojam virtù (vrlina). Prema shvaćanju Niccolòa Machiavellija fortuna je sklop objektivnih okolnosti koje su izvan čovjekovih moći. To je međutim samo prividno jer se vrlinom može djelovati protiv fortune i njezine neumoljivosti. Machiavellijev pojam vrline razlikuje se od kršć. shvaćanja vrline kao isključivo ćudoredne kategorije, čija je bit strpljivo podvrgavanje Božjoj volji i iščekivanje nebeske nagrade. On se istodobno suprotstavlja i aristotelovskoj i stoičkoj koncepciji vrline; aristotelovskoj, koja vrlinu shvaća kao moralno savršenstvo i prevlast razuma; stoičkoj, kao gledištu koje vrlinu vidi kao rezignirano prihvaćanje sudbine, odn. usuda. Protivan je i epikurejskom shvaćanju, prema kojem je vrlina tek sredstvo za postizanje duševnog mira i spokoja. Vrlina je, kako je shvaća Machiavelli, polit. vrijednost i kategorija. To je sposobnost polit. čovjeka, vještina pojedinca, da unutar širih okolnosti djeluje u skladu s nužnošću koju je spoznao. Vrlina je sinteza energije, volje i hrabrosti, ali i iznimne sposobnosti prilagođavanja onim okolnostima koje u određenom trenutku formiraju figuru fortune. Takvo prilagođavanje pretpostavlja oprez, postojanost i marljivost, sposobnost objektivne procjene potrebnih snaga i prilagođavanje tih snaga cilju koji se želi postići u savršeno odabranom trenutku. Machiavellijev homo politicus stoga ponajprije mora biti homo virtuosus, tj. čovjek koji svojom, tako shvaćenom, vrlinom želi, zna i može nadvladati fatalizam i pasivno iščekivanje povoljne prigode. Svoj pogled zasnovan na uobičajenom ikonografskom prikazu Fortune izrazio je Machiavelli u Kapitulima (O Fortuni); ona: »gore sjedi iznad svijeh, / zapovijeda i naprasito vlada. (…) Vremena mijenja na svoj način često: / čas uznosi nas, čas pak od nas bježi, / tu sućut, zakon, razum nema mjesto. (…) Dvor u kom vlada nà svakoj je strani / otvoren, da bi, tko god hoće, smio / ući, no teže izaći je vani. (…) dok te na kolu, vrteć uokoli, / dovede na vrh, sretna ti i sklona, / na pol te puta zna okrenut doli«. Takvoj fortuni (sudbini), nastavlja Machiavelli, može doskočiti »između sviju što se tamo sjate, / [samo onaj] koji je s njom u istom kolu skupa«, odn. onaj koji svoje postupke uskladi s fortuninim ćudima. Stoga »treba je priznat zvijezdom što nas vodi«, ali odmah i dodaje: »i vazda, ako možemo, zacijelo, / prilagođavat njoj se pre-ma zgodi«, tj. mijenjati se prema okolnostima i mijenama vremena, jer fortuna, naglašava on, »ne da bude gòre, / smrtnika digne, nego, kad se svali, / da ona godi, da on plače gȍrē«. One koji se nisu u stanju prilagoditi promjenama i vrlinom doskočiti fortuni, »smrt ih stigne / baš kad im kolo povratak obeća, / il okrene se da ih nisko prigne«. Potpunu doktrinu o utjecaju sudbine na ljudski život i povijest te način na koji se vrlinom obdareni čovjek-pojedinac može uhvatiti u koštac s fortunom i promijeniti tijek događaja u svoju korist (premda ni tada »to ne znači da povjerenje bȗdi, / i da ćeš izbjeć ujed prepun boli / i nasilnički udarac joj ludi«) razvija Machiavelli u XXV. glavi Vladara (Il Principe, 1532), gdje govori o tome »kolik je utjecaj sudbine na ljudska djela i kako se sudbini možemo oduprijeti«. Tajna je uspjeha u prilagođavanju okolnostima u određenom trenutku. Ishod, uspjeh ili neuspjeh, »ovisi jedino o duhu vremena, je li on u skladu s [tim] postupkom ili nije«. Duh vremena i sposobnost prilagođavanja tome duhu određuje i karakter tog postupka »u stvarima koje vode svima zajedničkoj svrsi, to jest slavi i bogatstvu«, zbog toga ljudi »različito postupaju: jedni obzirno drugi naprasito, jedni silom drugi milom, jedni strpljivo, a drugi posve suprotno: a svatko može tim posve oprečnim postupcima doći do cilja«. Machiavelli je za naprasit postupak. »Sreća je žena«, kaže on u Vladaru, »pa je moraš tući i krotiti«, jer »ona se prije pokorava naprasitima nego obzirnima koji u svemu postupaju hladno. Sreća je (…) žena, pa je uvijek prijateljica mladih ljudi, jer su bezobzirniji«. Takvo shvaćanje zastupa William Shakespeare u Ukroćenoj goropadnici (The Taming of the Shrew).

U pogledima na fortunu M. Držić je u velikoj mjeri Machiavellijev sljedbenik. Stavivši u svojem Dundu Maroju Lauru na mjesto Fortune, okupio je oko nje nekoliko likova, od kojih Pomet u sebi ujedinjava, ili barem to nastoji, sve one osobine što ih renesansni čovjek u okršaju s fortunom mora posjedovati i primijeniti u praksi. Stavivši uza nj Pometu naizgled sličnog Popivu, pokazao je suprotnost, tj. jednoga »od dvojice koji isto postupaju«, ali »jedan postigne svrhu, a drugi ne« (Vladar). Pometov svjetonazor i njegovo ponašanje u zadanim okolnostima, tj. akcija koja proistječe iz takva pogleda na svijet, temelji se na odnosu prema dvjema osnovnim kategorijama, sreći i vrlini kako ih je definirao Machiavelli, ali i drugi autori (npr. Giovanni Pontano i F. Guicciardini). Pomet je čovjek obdaren vrlinom, tj. homo fortunatus, virtuoz. On je »kralj od ljudi« zato što se zna prilagoditi, akomòdati svim okolnostima, ali i razborito promijeniti stav ako se okolnosti promijene. Strastveno angažiran u nastojanju Uga Tudeška da osvoji Lauru, ali i da iz »središta njene milosti« izgura Mara i Popivu, koji su to mjesto osvojili na način nedostojan i nedostatan za trajniji uspjeh, Pomet se u sudbonosnu igru s fortunom upleće i zbog same te igre i zbog mogućnosti da na taj način provjeri vrsnoću i stupanj svoje virtuoznosti. Pomet savršeno poznaje fortuninu prevrtljivu narav i zato, otvarajući dvostruku igru u kojoj ni sama Fortuna/Laura nije pošteđena zakonitosti vlastitih pravila, upozorava Lauru, plašeći ju ne samo prolaznošću vremena nego i reverzibilnom logikom Fortunina kola. Iskustveno joj govori: »Neće vazda jednako brijeme bit: za slatkijem ljetom dođe i gorka zima; i ti cvijet od ljeposti, kojom se oholiš, mogao bi i kozomor još potlačit. Vidjeli smo i druzijeh sinjora u Rimu, velicijeh kako i ti, koje, koliko su na višemu bile, toliko su na bašije pali« (I, 2). Kao bitna figura života i pozornice novoga vremena, Pomet je lik iz kojega govori dignitas renesansnoga čovjeka. Prirođeno obdaren vrijednošću inteligentnog pojedinca, sposobnoga u pravom trenutku energično reagirati u svoju korist, on je vjertùoz koji savršeno zna da »trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu«, da »kralj je čovjek od ljudi, kad se umije vladat« te da zato »trijeba je bit pacijent i ugodit zlu bremenu, da se pak dobro brijeme uživa« (II, 1). Spreman je zato podnijeti i pohvale i pokude: »Ja imam, kažem, dobrovoljno činit i što mi je mučno činit« (II, 1), javno nam govori njegov unutarnji glas koji, udružen s autorovim, usavršavajući svoju vještinu, uzvikuje: »Da mi se je umjet vladat kako filozof in literaturis koji sam« (II, 1). Unatoč povremenu prepuštanju hedonističkim pozivima bogate Ugove trpeze, koja je zapravo trpeza svijeta, znajući, s pomoću drugog autorova alter ega – Vlaha, da »raj od ludijeh spenadza brzo se obrće u pakao« (II, 2), Pomet u pravom trenutku zna izabrati »gȍrē«, jer ne želi, onako kao Dživo, postati čovjek prepušten igri sreće. I u trenucima nepovoljnog obrata stvárī Pomet, kao i Popiva, zna da »pacijencom se sve dobiva« i da će na kraju trijumfirati zato što je, za razliku od Popive, on »čovjek virtuoz, čovjek virtutibus praedutus« (vrlinama obdaren), stvarajući između sebe i autora razliku nadajući se da nju mogu primijetiti svi oni uzmožni u suvremenoj im publici. Ponavljajući s Machiavellijem da »Fortunu pišu ženom« (IV, 3), Pomet se i u najtežim trenucima, kada na kušnju dolazi njegova sposobnost procjene, pa bi kletvom: »Vrag odnio srjeću i nesrjeću« htio poništiti vrtnju Fortunina kola, uzda u njezinu »žensku narav«. Naime, fortuna se »namurala u njega«, što »i nije čudo: cum sapiente fortuna semper conversabuntur, s razumnijem srjeća stoji«, jer »s luđaci, s potištenjaci, s injoranti ona ne opći« (III, 14). Upravo ta ženska »narav od Fortune« daje Pometu sperancu da će, znajući iz autorova iskustva, s fortunom-ženom (kao i s Petrunjelom), za razliku od fortune-vlasti, moći uspostaviti intiman odnos. Zato joj kliče: »Fortuna draga, sad poznam er se mnom špotaš; očito vidim er se sa mnom salacaš, i vidim er me ljubiš; bogme me ljubiš, a ja, žimi, ja tvoj, mahnit sam za tobom. (…) Za učinit me svasma čestita i blažena: dala mi si po ruke okazijon da deventam što ne bih veće mogao žudjet!« (IV, 5). Držić je dao prednost sebi – Pometu, zadržavši pri tome pravo autora da radije učini ono što je (bilo) »mučno činit«.

Autor: Luko Paljetak
Literatura:
G. Pontano, Della Fortuna, Napoli, 1512;
F. Guicciardini, Ricordi politici e civili, Milano, 1951;
M. Santoro, Fortuna, ragione e prudenza nella civiltà letteraria del Cinquecento, Napoli, 1967;
H. E. Pitkin, Fortune is a Woman, Los Angeles, 1984; N. Machiavelli, Izabrano djelo, I, Zagreb,1985.