FORETIĆ, VINKO

FORETIĆ, VINKO, hrvatski povjesničar i arhivist (Korčula, 2. VIII. 1901 – Dubrovnik, 17. VII. 1986).

Povijest i zemljopis studirao u Pragu, Beču i Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao 1923. te doktorirao 1936. tezom Otok Korčula u srednjem vijeku do g. 1420. Radio je kao gimnazijski profesor u Sinju i Dubrovniku; 1932. je zbog političkih i nac. gledišta bio premješten na Cetinje. Od 1936. ponovno je bio profesor u Dubrovniku, a od 1941. do umirovljenja 1973. radio je u dubr. Historijskom (danas Državnom) arhivu, najčešće kao ravnatelj. Posmrtno je (1991) dobio nagradu Dubrovnika za životno djelo. Vrstan klasičar, arhivist, paleograf i povjesničar eruditskog obrazovanja, stekao je širok uvid u ranonovovjekovnu povijest jugoist. Sredozemlja i Dubrovnika. Važan je njegov rad na sređivanju starijih fondova Dubrovačke Republike i onih iz austr. uprave te izrada neobjavljenoga Vodiča kroz arhivske fondove i zbirke Državnog arhiva u Dubrovniku. Zaslužan je za nabavku vrijednih rukopisnih ostavština i novih arhivskih fondova XIX. i XX. st., a nezaobilazna je njegova uloga u višegodišnjem postupku potraživanja i restitucije dubr. dokumenata iz Beča i Beograda. Posebno su važni njegovi članci Državni arhiv u Dubrovniku (1951), O Dubrovačkom arhivu (1969), Dosadašnji rezultati i daljnje potrebe izdavanja arhivskih izvora Historijskog arhiva u Dubrovniku i ostalih dubrovačkih povijesnih vrela (1970). Za povijest domaće arhivistike i institucija vlasti u Dubrovniku ključna je studija Dubrovački arhiv u Srednjem vijeku (1959). Foretićev rad čine tri tematske cjeline. Prva obuhvaća studije koje tematiziraju širi kontekst hrv. povijesti, druga radove o povijesti Dubrovnika, a treća radove o Korčuli. Zasebnu cjelinu čine njegovi mnogobrojni enciklopedijski i leksikonski prilozi vezani za Korčulu i Dubrovnik, objavljeni u Hrvatskoj enciklopediji, Pomorskoj enciklopediji, Enciklopediji Jugoslavije i Hrvatskom biografskom leksikonu. Počeci Foretićeva znanstv. rada povezani su s rodnim gradom (Korčula u prošlosti, Dubrovnik i Korčula, 1929). Bavio se poviješću moreške (Povijesni prikaz korčulanske moreške, 1974), bratovštinama (Dubrovačke bratovštine, 1943), kulturom knjige i tiskarstvom nakon otvaranja prve tiskare 1783 (Kulturno značenje stare dubrovačke tiskare, 1958), polit. poviješću Dubrovnika (Godina 1358. u povijesti Dubrovnika, 1960). Potkraj života objavio je dvosveščanu sintezu Povijest Dubrovnika do 1808. (1980). Prva knjiga obuhvaća razdoblje do 1526. i kronološki prati proces nastanka i razvoja dubr. komune, prvo pod bizantskim i kratkotrajnim normanskim suverenitetom, a potom pod mlet. vlašću. Premda je razdoblje početnih osman. osvajanja obuhvaćeno u prvoj knjizi, detaljnoj analizi dubrovačko-osman. odnosa posvećen je znatan dio druge knjige, koja započinje događajima nakon mohačkoga poraza 1526. U tom su svesku obrađeni promjenjivi odnosi Republike s eur. silama, ponajprije španjolskim i austr. Habsburgovcima te s engleskim, francuskim i rus. dvorom. Dvadeset izabranih historiografskih radova, pod naslovom Studije i rasprave iz hrvatske povijesti, priredio je nakon autorove smrti Miljenko Foretić (2001).

God. 1965. tiskao je historiografski utemeljenu studiju O Marinu Držiću. U njoj je, akribično prateći arhivske izvore, komentirao sadržaj Držićevih djela, upotpunjavajući ih pov. podacima o Dubrovniku u XVI. st. Opširno je analizirao Držićeve polit. nazore, postavljajući ih u kontekst europskih polit. događaja i procesa. U članku Razgovor o pristupanju k biografiji Marina Držića (1967) analizirao je interpretacije pjesnikove biografije, pokazavši kako su se s vremenom mijenjale, ovisno o novim historiografskim spoznajama. U radu Dubrovnik u doba Marina Držića (1969) osvijetlio je posljedice složenoga međunar. položaja Republike između ug.-hrv. vladara, Venecije i Osmanlija. Za tematski broj časopisa Dubrovnik (1967, 3) priredio je piščev životopis (Neke glavne crte iz života Marina Držića).

Autor: Viktoria Franić Tomić