FOLKLOR

FOLKLOR. Među sadržajima iz svagdašnjice u Držićevu djelu udio imaju, bez izravna navođenja, i folklorni oblici, teme ili aluzije.

Držićeve drame izvodile su se o pokladama ili na pirovima prema tadašnjem gradskom običaju, spomenutom i u drugom prologu komedije Dundo Maroje. Novela od Stanca, izvedena 1550. na piru Martolice Vidova Džamanjića i Anice Kabužić, često se zbog teme maškaranja tumačila kao pokladna predstava, premda pirne maškare, koje se javljaju u tom djelu, nisu ovisne o pokladama. Seljak Stanac, kojemu se dubr. mladići rugaju obećavajući da će mu vratiti mladost, uspoređen je s mitovima o umirućem zimskom suncu u liku seljaka koji bi se želio pomladiti; uskrsnuće vile Tirene u drami Tirena povezivano je s ant. misterijima i rusalijskim ritualima na Balkanu (L. Košuta, Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa / Marin Držić/, 1961). Mitski korijeni mogli bi doista imati udjela, premda u Držićevim djelima taj mitski trag nije više izravnije važan. Bliža bi bila veza s komičnom folklornom igrom, kakvih je bilo o pirovima i pokladama – scenom brijanja starca radi tobožnjega oživljavanja ili pomlađivanja. Igra je zabilježena i u dubr. kraju, slično kao što Držićeva Stanca obijesni mladići, da bi ga pomladili, »omrče i svežu mu ruke i bradu mu ostrigu« (8).

Moreška

Kad je riječ o moreški, koja se spominje i na naslovnoj stranici izdanja Tirene iz 1551, zna se da je već tada bila izvođena i u dalm. sredini, a refleksi moreškanske strukture naziru se i u dramaturgiji raspleta te pastoralno-mitološke drame. Vračanje, kao omiljena tema renesansne književnosti s paralelama u folkloru, spominje se u Noveli od Stanca na farsičan način; u Grižuli je tekst o tome parodijski, a u komediji Tripče de Utolče vračanje je stereotipno pripalo Jeđupki, svaki put u komičnom svjetlu (Z. Bojović, Prizori i pomeni vračanja u dubrovačkim renesansnim pastirskim dramama i farsama, 1994). Držić navodi izreke, poznate iz zdravica i blagoslova, izdvojeno iz svečanih prigoda, pa Grižula moli pomoć od vila uz želje: »medene jabučice vam rodile, kruške mednice vam se rađale, rozice, viojle, trator, bosilak, ružice vam ctjele« (I, 3). Poslovice, uzrečice, zagonetke, rugalice, pjesmice premrežile su Držićeva djela – nikad u obliku citata, nego izrasle iz govora i oblikovane prema smislu teksta, ugrađena u svagdašnjicu, većinom teško prepoznatljive kao »narodno blago«. Pjerinove riječi iz istoimene komedije »Volim s njom ubog živjet neg bogat s onom grdobom« (II) posredan su i jedva primjetan odjek poslovice. Godišnica Gruba u komediji Skup kazuje u proznom kontekstu, bez formalnoga izdvajanja, riječi iz nar. pjesme: »Ne daj mene staru hrabru, majko moja draga« (I, 1), pjesme s poznatim varijantama sve do nedavnih zapisa (N. Andrić, Hrvatske narodne pjesme, VII, 1929, pjesma br. 63). Poslovice i uzrečice u Držićevim djelima zamijećene su u literaturi (Nikola Bonifačić Rožin, Franjo Švelec, Zlata Bojović), ali nedostaje osvrt na njihove kontekste kod Držića. Petar Kolendić tumačio je dubr. podsmješljive poslovice o Stancu (»Dava razumjet ko Stancu«, »Dava sebi što i Stancu razumjet«, »Drži ga za Stanca«, »Luđi si od Stanca«, »Učinio ga je Stancom«) kao utjecaj Držićeve komedije (Držićev Stanac u poslovicama, 1950), dok L. Košuta uvjerljivo pretpostavlja da je Držić preuzeo Stančev lik iz dubr. tradicije te da su poslovice starije. Sitnim neuglednim oblicima, pjesmicama pisanima ponajviše kao proza, te pučkim stihotvorstvom, nadmudrivanjem, doskočicama, rugalicama, dvosmislenim i često lascivnim zagonetkama i poslovicama dubr. puka, uobličenima u Držićevu djelu, pozabavio se Ivan Slamnig (Gradska pučka pjesma u komedijama Marina Držića, 1958; Pristup Marinu Držiću s ove obale, 1964). On razmatra zvukovnu strukturu, korijene iz usm. stvaralaštva, prepletanje žanrova (poslovice u formi zagonetke), kratak stih i jednosložnu rimu s vjerojatnim izvorom iz doba prije novoštokavske promjene akcenta, povezanu s čak. metrima. Držiću nisu promakle ni »prave« nar. pjesme, poput spomenutih stihova o neželjenome starom ženiku. Parodijske su epske formulacije u govoru vlaha: »Vitezu s krajine! / Gdje ti ’e konj, kopje i štit, junače« (Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, 1, s. 48–49), te epitet »vodica studena« (1, s. 3). U komediji Tripče de Utolče Turčinovo razmetanje kao parodija junačkoga govora s epskim epitetima nakaradno je pomiješano s lirskim narodnima i petrarkističkima: »svitla sablja«, »vitko kopje«, »junački konj«, »rusa kosa«, »bijelo lice«, »rumene prsi«, »rumeni i svitli obraz«, »svitli raj«, »rajsko cvitje«, »lipa vila«. Prepoznavanje Turčina kao rođena brata, kojega su u djetinjstvu oteli tur. gusari, česta je tema u nar. pjesmama i u književnosti (N. Andrić, Hrvatske narodne pjesme, VI, pjesme br. 29, 30, 31). Motiv o nevjernoj ženi Mandi iz iste komedije pripada i folklornoj tradiciji: o nevjernici koja je namamila ljubomornoga muža da u ženskoj odjeći iziđe iz kuće, a ona se dotle vješto uvuče unutra. Folkloru je poznat i motiv iz te komedije o »meštru od skule« Pedantu Krisi koji je zakazao ljubavni sastanak s Mandom, no podmetnu mu neprepoznatu suprugu Džove. O vođenju ljubavi u pokladnoj noći s »maškaranom« vlastitom ženom zapisana je u Dubrovniku novija lokalna priča neovisna o Držiću (M. Bošković-Stulli, Pjesme, priče, fantastika, 1991). Sličnih pošalica moglo je biti u gradu već u Držićevo doba. Siže pričice iz Arkulina o Kotoranima koji pomokriše pa potom pojedoše kruške (II, 3), poznate i kao poslovica, kruži i u suvremenim verzijama (M. Bošković-Stulli, Priče i pričanje, 2006). U Držićeve pastoralne drame proniču odzvuci sve do našega doba znanih vjerovanja i predaja, poznatih piscu iz dubr. seljačkog okružja: o nezdravome mjestu na kojem su vile »njekad, stari vele, / Miljenka stravile, Radata uzele« (Pripovijes, 8, s. 318–319); noću kraj vode vile »tanačce izvode u gori zeleni« i uzimaju mladiće (1, s. 87). Parodijski u Noveli od Stanca stari se seljak prisjeća iz mladosti bijelih vila, kad »i ja sam njekada š njimi tance izvodio« (3, s. 145). (→ MOREŠKA; POSLOVICE, ZAGONETKE I SRODNI OBLICI)

Autor: Maja Bošković-Stulli
Literatura:
. Bonifačić Rožin (ur.), Narodne drame, poslovice i zagonetke,PSHK, knj. 27, Zagreb, 1963;
M. Bošković-Stulli, Usmena književnost, Povijest hrvatske književnosti, I, Zagreb, 1978;
I. Lozica, Izvan teatra: teatrabilni oblici folklora u Hrvatskoj, Zagreb, 1990;
isti (ur.), Folklorno kazalište, Stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb, 1996.