FLORA

FLORA. Od antike do XVIII. stoljeća europska književnost uglavnom je opisivala dva tipa krajolika: jedan je nevelik i udoban (locus amoenus), a drugi monumentalan i stravičan (locus horridus).

Krštenje Kristovo

Mihajlo Hamzić, Krštenje Kristovo, detalj, Dubrovnik, Knežev dvor

Riječ dubrava u Držićevim se pastoralnim dramama javlja kao oznaka za locus amoenus. U pjesmi br. 16, koja sadržava stihove o rumenoj ružici, Josip Torbarina, koji je sistematizirao i raščlanio galantnu frazeologiju i motiviku Držićeva kanconijera (Marin Držić, pjesnik, 1967), ističe poznate metafore i petrarkističke klišeje »osvježene dahom narodne poezije«, a iskrenost i toplinu inspiracije pritom je osjetio u dvostihu: »I rieke duboke i drače i grane, / tej tvoje visoke, k tebi mi prit brane« (s. 31–32). Metafore pučkog izraza Držić je primijenio i u topografiji. U Tireni rabi sljedeće florealne sintagme: »u gori zeleni« (prolog), »u pustoj dubravi« (II, 5),»gora gusta« (I, 2) itd. Što se tiče florealnih motiva, u Držićevu kanconijeru naći će se lir (»a prsi nje mile lir bili odiva«, br. 3, s. 15; »drag džilju, da s’ ti moj kako sam ja tvoja?«, br. 20, s. 25), ruže i ružice (»Lir, ruže rumene, u raju kojih nî«, br. 2, s. 11; »i ruža ku nosi za ures od kosi«, br. 4, s. 12), trava, cvijeće i dub (»Blažena trava i cvit ki pleše nje stupaj, / blažen se može i rit zeleni dubak taj«, br. 4, s. 13–14), a i otrovno cvijeće, kojima će Držić konkretizirati tužnu ljubav (npr. nalip − otrov i ime otrovne biljke: »kaže se od zmija i zviri oda svih, / nalipâ gorčija i travâ jadovnih«, br. 12, s. 19–20). Pritom je locus amoenus u kanconijeru osnovna scena u okrilju koje se nalazi njegova draga, što pokazuju pjesma br. 4: »Blažena trava i cvit ki pleše nje stupaj, / blažen se može i rit zeleni dubak taj / ki sjencu njoj čini u ovoj planini« (s. 13–15), kao i pjesma br. 5: »Blažena i trava, blaženo i cvitje, / i, ki ga sazdava, blaženo prolitje« (s. 22–23). Riječ je o retorici očaravajućega blagoslivljanja gospoje prema motivu LXI. soneta Francesca Petrarce. Osim kao rekvizit pastoralnog ugođaja, cvijeće se pojavljuje i kao metafora ili kao apostrofa drage ili dragoga: Tirena apostrofira Ljubmira kao »drag cvit« (IV, 8). Neuzvraćena ljubav dobiva osobine locusa horridusa; Ljubmirova tužaljka, među ostalim, apostrofira: »Komu li kažem ja / grozni plač ki tvorim s čemerom od zmija, − / kamenju i granam i vodi studeni / i pustim sim stranam i gori zeleni? / Komu se tužim ja? Glusima dubravam? / U vjetar da li tja sve riči mê davam? / Da li ću ovakoj vas život moj tužit? / Da li će nepokoj smrtni me vik družit?« (Tirena, I, 3, s. 331–360). Među prvima se Držićevim odnosom prema fenomenu prirode pozabavio Rafo Bogišić (Priroda i pejzaž u djelima Marina Držića, 1976), koji je utvrdio da je opis krajolika u Držića najčešće u skladu s idealnim krajolikom kakav se u pastorali učvrstio još od antike (Homer, Teokrit, Vergilije). Tako je radnju svojih pastoralnih drama Držić zamislio u idealnom pejzažu; npr. u pjesmi vilâ u drugom prizoru i u Adonovu monologu u šestom prizoru drame Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena nalazi se niz asocijacija o idealnom mjestu. Ipak, Adon spominje i pustu dubravu i goru: »Je li tko u gori? O drûzi, gdje ste vi? / Jaoh, trud me umori u pustoj dubravi« (6, s. 266–267). Jednako tako i Ljubmir u spomenutom monologu (Tirena, I, 3) vlastitu nesretnu ljubav povezuje uz postojanje idealnoga krajolika koji u ljubavnoj patnji zadobiva dimenzije locusa horridusa. Riječ je o motivu slatko-gorke ljubavi grč. podrijetla, koji je aktualizirao Petrarca. U prvom prologu Tirene Vučeta opširno opisuje idealni pejzaž, dubravu sa zlatnim dunjama:

»Hladenac jes jedan tuj blizu kraj gore,
izvire mora van, a teče u more;
’Rieka’ se taj zove hladenac medeni,
vrhu svih ki slove u gori zeleni.
Vilinji tu je stan i s vencom na glavi
prolitje ljepši dan tuj vodi u slavi;
a zemlja na lice ljuveno gledaje
razliko cvietjice iz skuta mu daje.
Tuj jedna dubrava, Obrade, jes koja
zlate dunje dava, − toj čudo vidjeh ja;
čuju se i pjesni tuj, brate, anđelske,
da duša uzbiesni od slasti tej rajske«
(s. 107–118).

Rijeka Ombla

Rijeka Ombla, razglednica iz XIX. st.

Tu je Držić konkretizirao idilično-pastoralni pejzaž, čime je otvoreno iznio i vlastitu varijantu stvarnoga doživljaja dubr. dubrave. U navedenom je primjeru opis idealnoga krajolika povezao uz stvarni kraj − Rijeku dubrovačku (Omblu) u neposrednoj blizini grada, gdje se Držićev opis Rijeke doima kao »stvarna ispovijed i autobiografski zapis« (R. Bogišić). U pjesmi br. 20 Rijeku dubrovačku određuje kao prostor gdje se nalaze muze dubr. pjesnika. U pjesmi br. 25 ističe kako Rijeka izvire podno brda (»Putnici, ki gorom vrh rike putuju«, s. 17). Čim se pojavi, vila Tirena dočarat će ljepotu kraja u kojem se nalazi (I, 2, s. 215–230). Ipak, pod hrastom će ugledati medvjeda za kojim je krenula oboružana lukom i strijelama, dakle nimalo prijateljski uz dražesne prijetnje, i pritom ga nije sustigla: »Ma ka je zvir onoj pod hrastom ku viđu? / Ah, medo, ti li s’ toj? Prem tebe nać iđu« (s. 235–236). Prologom se u Grižuli – koji izgovara Slava Nebeska – dočarava ugođaj u kojem će se odigrati zbivanja: riječ je o jutarnjem pejzažu u »drago prolitje«, gdje je locus amoenus određen rajskim ugođajem (»dàždi med s nebesi«, »nebeska svud mȁna na zemlju sad pada«). Tako je navedenim prologom, u proznom monologu Plakira u Grižuli (II, 5) i u nekoliko navrata u Tireni (Vučeta, s. 107–150, Tirena, s. 215–230, Ljubmir, s. 331–360) Držić nastojao pružiti cjelovitu sliku vlastite vizije idealnoga krajolika (R. Bogišić). U prirodi koju je Držić fiksirao u pastoralnim dramama vlada vječno proljeće s izrazitim zelenilom na kojem se prosulo i izmiješalo različito raznobojno cvijeće, ili kao što opisuje Plakir:

»Bijele vile, drage vile! Polja pengana razlicijem cvijetjem, livade urešene bijelijem džilji, rumenom ružom, gora odjevena zelenim liskom, studenci bistri, hladni, žuber tihijeh slavica; prolitje veselo, gorske vile, zovu vas, i Plakir vas zove; izidite, bijele vile, brijeme je kola vodit, brijeme je od pjesni, brijeme je od slatkoga mira, daleko od nas zli nemir!« (Grižula, II, 5).

Pokraj ili usred livade teče bistra voda, potok, odn. hladenac (kladenac), koji, kao i drugi pastoralni pjesnici, Držić zamišlja u gori. Oko livade, tj. oko zelenog proplanka okićena raznovrsnim cvijećem, širi se prostrana dubrava (koja u Tireni daje »zlatne dunje«) te gora, lug i planina. Idealni krajolik pjesniku se ukazuje ujutro; jutarnji ugođaj u prirodi temeljni je ugođaj koji želi dočarati, u okviru čega zvijezda Danica najavljuje zoru: »danica vòdi dan jur draži neg ikad, / a sunce gorâ van najsvitlje svíti sad« (Grižula, prolog Slave Nebeske). Od ptica dominiraju slavuji, čiji se žubor širi po stablima gore i planine, u dubravi i lugu. U idealnom krajoliku uz ptice se znadu pojaviti i neke druge životinje, zvijeri (npr. medo na kojega nailazi Tirena). Najvažnije su sastavnice pastoralnoga krajolika dubrava, gora, planina, gaj i lug. Tako se u Grižuli pojavljuju planina i gora (termini dubrava i lug su idiličniji). Držićeva projekcija pejzaža nije samo konvencionalni ukrasni okvir. Dramaturški aktivan odnos prirode prema likovima i akcijama osobito je uočljiv u Grižuli: starac Grižula smjestio se u spilici, na travici, u divljini, gdje se »zamčice zapinju« te u skladu s mjestom i djeluje u susretu s Grubom i Omakalom. Riječ je o prostoru u kojem će Gruba prepoznati stanište neke zvijeri: »Što iščekujem neg ku vrlu zvijer, da me tužnu razdrpi?« (I, 2). U spilji se Omakala može spasiti da ju »orlić ne podbije« ili »vuk ne uije«. Istražujući čestotnost pojavljivanja flore u Držićevim mitološko-rustikalnim dramama, Zlata Šundalić je utvrdila da se u Tireni pojavljuje tek deset različitih naziva za biljke (bosil, cvijetje, cvit, hrast, nalip, orah, ruža, ružica, trava, travica), što je u suprotnosti s tri puta brojnijim životinjskim svijetom (trideset sastavnica). S obzirom na čestotnost njihova pojavljivanja (npr. prvo mjesto pripada cvijetu, a drugo ruži), Držić je u Tireni bliži konvencionalnom petrarkističkom izričaju (Biljni svijet u hrvatskoj renesansnoj pastoralno-idiličnoj drami, u knj. Krležini dani u Osijeku 2003, 2004). Govorom bilja i cvijeća jasno je naglašena razlika između svijeta vila i pastira te vlahâ: od trideset dva florealna leksema samo jedanaest pripada govoru vlahâ, a među njih pripadaju i npr. bosil, nalip i orah, koji ne pripadaju petrarkističkoj frazeologiji. I dok je s obzirom na životinjski svijet u Tireni dodir mitološkog i vlaškoga svijeta na razini govora ostvaren prodorom seljačkoga svijeta u vilinski (Kupido se prerušava »na vlašku« i psuje »na vlašku«), s obzirom na biljni svijet situacija je obratna: florealni leksemi iz vilinskoga govora prodiru u vlaški: onoga trenutka kad Kupido strijelama pogodi vlahe, promijenit će se i njihov dotad neflorealni govor; u njemu će se sada naći cvitje, ruže i ružice. U drugom prologu Tirene Pribat izrijekom kaže: »Ah, čuda, Bože moj, kojih se naslušah! Ovdi li ’e dubje ovoj uzraslo?« (s. 149–150); on primjećuje dubje kao naznaku pastoralnog ambijenta. U drugom prologu Tirene Obrad Rijeku dubrovačku pretvara u domaći Parnas, gdje je vidio »u rieci kraj gore / od vila čudo toj, ko’e se izrit ne more« (s. 94–95). Tako u slikovitu kraju dubr. okoliša riječke vile figuriraju kao muze kraj voda Kastalije, koje Držiću daruju diple, simbol pjesničkoga nadahnuća. Time se furor poeticus, kako zamjećuje Frano Čale (Tragom Držićeve poetike, 1978), projicira u samu prirodu ili u one koji slušaju: »Tujtiho prolitje od slasti biesnieše« (s. 117). Z. Šundalić pokazuje da se u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena pojavljuje tek osam florealnih naziva (bosil, cvitak, cvitje, garopalak, ruža, ružica, trava, travica). I dok rustikalni svijet karakterizira odsutnost biljnoga svijeta, mitološki svijet potvrđuje petrarkistički florealni repertoar, pri čemu se leksem garopalak do pojave Pripovijesti nije susretao u hrv. renesansnoj pastorali. U Grižuli su florealni leksemi češći u nevilinskom svijetu: od zabilježenih devetnaest biljnih leksema potvrđeno je čak osamnaest: bosilak, garofalak, jabučica, kupus, kupusac, kruška, lijer, loćika, luk, morač, rozica/ružica, ruža, smokva, smokvica, trator, travica, viojla, žito. U Grižuli će flora biti i kupus: u natpjevanju Radoja i Mione Držić donosi samo ono što je vezano uz život seljaka (Miona će pjevati − »Hrabar mladi kupus sadi«, IV, 3). Grižula će vilu nazvati »mâ biela ružice« (III, 5). U sceni s Omakalom stari remeta postaje senzualan pustinjak koji vreba kakvu zalutalu ovčicu, a kad ju nađe, namami je u spilicu. Poseban komični efekt Držić postiže kad, primjerice, uglađeni način govora, kako primjećuje Ivan Slamnig (Pristup Marinu Držiću s ove obale, 1964), pripisuje ratobornom Turčinu: »rumene (uh!) prsi, koje lirom cafte. (…) a kad veseli, slatki smih nje rumeni obraz obujmi, valahe, tada se svitli raj otvori, proljetje veselo u mirisu rajskoga cvitja dojde« (Tripče de Utolče, IV, 1). Popiva naziva Petrunjelu »srčano zeljice« (II, 11), izvrćući petrarkistički izraz »srčana željice«, a na kraju razgovora izmjenjuju dvanaesterce koji su označeni florističkim metaforama: »Popiva: Drag džilju, / kad ne sad, / kadgodi, / bit ću rad«; »Petrunjela: Rozico, / da čekaj, / još će doć / danak taj« (Dundo Maroje, II, 11). U komediji Tripče de Utolče Jeđupka nudi Tripčetu da ga izliječi od kile od koje pate Kotorani te da mu s pomoću korijenja obuzda mladu i temperamentnu ženu Mandu tako da ljubi samo njega: »Ja hoću se opet vrnuti ka stanu, da vazmem korijenja; budem tebe naučiti, da znaš tvoja domaća kudi gre, kamo gre, koje posle posluje. Drugoga korijenja hoću ti dat, da ti zaboravi svakoga, tebe samoga da ljubi i da š njom miran život životuješ« (III, 1). Flora se pojavljuje u dijelovima Dunda Maroja gdje je riječ o hrani, pa Pomet govori o dvjema vrstama hrane: »Za vlastelinu čovjeku bit hoće se čista krv od juhe, od kapuna i od jarebice učinjena, a ne od luka česnovitoga i od srdjela« (III, 14), a katkad i u trgovačkom kontekstu: u komediji Tripče de Utolče zabilježeno je da Kotorani nose u Dubrovnik »kruške mednice« na prodaju, a varijanta te priče ponovljena je u Arkulinu: »Po bradu Božiju, da vrag uzme dušu onijem našijem ki pomižaše kruške, da ih pomižanijeh Dubrovčićem prodaju, pak ih sami, bestije od tri bolanče, jedoše. Fortuna ih zategnu; staviše se tej kruške jesti: ’Ova nije pomižana, ova nije uscana, ova nije’. Vrag da ih vazme! Daše fin svijem kruškami, da smo sad za rug Dubrovčićem i vituperijo od sve Dalmacije. Ludjak jedan učini eror, a svi ga mudri ne mogu remedijat. A, uz ove tuge, još nas i naš dom i naša kuća bije. Oni vražiji ajer, koliko nas rađa, toliko nas kilavijeh rađa. Te vražije krepature renjaju u nas, er sam većekrat rekao u meni, a meni: kilo, vrag da te vazme, ako si i moje meso; i vas tedijo moj zlo’ česti pridavam. Tizim nas vražiji Dubrovčići najveće kore. Da vrag uzme oni djavolji ajer ki nas pridrtijeh rađa, da smo za rug Dubrovčićem i vituperijo vragu i njegovu ocu. Njeka me malankunija uhiti razbirajući ove stvari; po’ ću malo začet uz luet, da mi malankonija od srca otide« (II, 3). U Arkulinu se spominju smokve, i to u poslovičnom kontekstu: »Arkulin: Ma na frote dohodite na Arkulina, kao i hvrljci na ruinu od smokava« (IV, 2). Dživo će lagati Stancu da su mu vile dale posebnu vrstu trave za pomlađivanje: »Travu na ime bravu, ka cti liti i zimi, / njome se pomladih; liti i zimi rađa, / od trava oda svih ona je najslađa« (Novela od Stanca, 3, s. 162–164). Maskari preodjeveni u vile reći će kako idu u potragu za kriposnim travama (6, s. 240). U Noveli od Stanca izraženo je pučko vjerovanje da vile vode tanac kraj vode na Ivanje: »Dživo Pešica: (…) i vidjeh kon vode, tuj gdje s’ ti, gdi vile / tanačce izvode gizdave i mile« (3, s. 111–112). Držić prenosi i pučko vjerovanje o orahu kao mjestu vilinskoga ročišta: »Stojna: Moj sinko, kon vode usprizri se Vlahom / da tance vil vode pod starim orahom« (Tirena, II, 5, s. 711–712).

Autor: Suzana Marjanić