FIRENCA

FIRENCA (tal. FIRENZE), grad u središnjoj Italiji, u središtu pokrajine Toskane, oko 230 km sjeverozapadno od Rima.

Osnovan kao rim. naselje pod imenom Florentia (Cvatuća) u podnožju brijega s etrurskim gradom Feasulae (poslije Fiesole) na rijeci Arno, nadzirao je jedini prijelaz rijeke u smjeru sjever – jug i gl. put prema sjeveru. Glavno središte tal. renesanse i najbogatiji grad u Italiji, nazvan je »kolijevkom renesanse«, s »diluvijalnim utjecajem na svijet bijelog čovjeka«. Uspon Firence datira iz doba sukoba rim. pape i careva Svetoga Rimskog Carstva, nasljednika karolinške dinastije. Smrću kneginje Matilde iz Canosse 1115. urušila se i struktura tal. markgrofovije, teritorijalne organizacije vlasti između carstva i gradova. U borbi između pape i cara Firenca je, ne pristajući ni na čiju stranu, izborila komunalnu autonomiju i proglasila se »slobodnom komunom«, birajući prvi put sama svoje grad. čelnike, konzule, po uzoru na rim. dužnosnike iz doba republike. Tako je 1138. uvedena konzulska čast na kojoj su se smjenjivala dva konzula svaka dva mjeseca. Kako je slobodna komuna mogla izboriti autonomiju samo uz potporu svih građana stanovnika grada, osnovano je prvo reprezentativno tijelo, Vijeće od sto pedeset bonomina (boni homines: dobri ljudi) koji su predstavljali sve relevantne društv. skupine: grad. vlastelu, bogate trgovce, obrtnike i, općenito, sve kućevlasnike. Vijeće dobrih ljudi sastajalo se četiri puta godišnje i donosilo sve odluke, koje su zatim konzuli provodili, upravljajući gradom. S režimom slobodnoga grada što su im ga priznali i papa i sv. rimski car, Firentinci su ubrzo razvili trgovinu i obrte te su ubirali velike prihode iz cestovnog i pomor. prometa preko riječne luke na Arnu. Borba za polit. prevlast između konsorterija (skupina više plemićkih obitelji) koje su imale najveći utjecaj doveo je 1177. do građ. rata koji je trajao tri godine i koji je podijelio najprije firentinsku vlastelu, a zatim i ostale građane na dvije suprotstavljene skupine – gibeline, pristaše cara (nazvani po talijaniziranom njem. obiteljskom imenu Weibling) i gvelfe (po njem. obiteljskom imenu Welf), pristaše papine vlasti. Između dviju podijeljenih stranaka, gvelfa i gibelina, građani i trgovci neplemićkoga podrijetla organizirali su se kao »treći stalež«, osnovavši prvu cehovsku organizaciju, Arte di Calimala (ceh Kalimale), prvu korporaciju trgovaca suknom, nazvanu po ulici s trgovinama suknom. Tijekom prve pol. XIII. st. postupno je osnovano još sedam korporacija, nazvanih Arti maggiori (Veliki cehovi), nasuprot sitnim obrtnicima, čiji su Mali cehovi bili isključeni iz sudjelovanja u grad. upravi.

Firenca, gravura, XV. st.

Vladavina konzula ukinuta je 1207. i umjesto njih gradom-komunom upravljao je izabrani podestà (načelnik), koji nije smio biti građanin Firence; u obavljanju vlasti pomagali su mu Vijeće, u kojem su sjedili pripadnici firentinskih konsorterija, i Kolegijalno vijeće, koje su činili isprva »kapetani korporacija« koje su cehovi sami birali, poslije nazvani priorima. U to doba došlo je i do soc. miješanja staroga feudalnog plemstva, koje se preselilo u grad i živjelo od prihoda poljoprivrede sa svojih imanja, i novoobogaćenih trgovaca i vlasnika tekstilnih manufaktura koji su, zahvaljujući miješanim brakovima, stekli status magnata (velikaša). Kad je car Fridrik II. uz potporu gibelina 1246. instalirao u Firenci svojeg čovjeka za načelnika, gvelfi su krenuli u protunapad optužujući gibeline za herezu, ali su protjerani iz grada. God. 1250. gibelinsku vojsku porazili su gvelfi uz potporu pape u Valdarnu, a nakon mjesec dana u Firenci je izbio narodni ustanak pod vodstvom magnata koji su se nastojali riješiti i jednih i drugih. Tako je počelo razdoblje vlasti nazvano »vladavina prvog naroda« (governo del Primo popolo). Uz postojeće institucije iz gibelinskog razdoblja (načelnik i dva vijeća) uvedena je dužnost »narodnoga kapetana« (Capitano del Popolo), koji je vladao uz potporu Vijeća starijih i Vijeća dvadeset četiri konzula korporacija. Tako je izvršna i zakonodavna vlast prešla u ruke naroda, tj. korporacijskih prvaka koji su, radi simbolike, naredili snižavanje plemićkih tornjeva koji su visinom simbolizirali moć pojedinih plemićkih obitelji, a 1255. izgrađena je i Narodna palača, poslije nazvana Bargello. Tijekom razdoblja »vladavine prvog naroda« konsolidirala se moć korporacija, a firentinski su trgovci osvojili tržišta ne samo Italije nego i novčana tržišta Europe uvođenjem 1252. florina, prvoga zlatnog novca sa stabilnim valutnim tečajem. Dolazak na vlast Manfreda Švapskog označio je povratak gibelina na vlast nakon bitke kod Montapertija 1260, a sam je Manfred 1264. poželio sravniti Firencu sa zemljom, kao što je to Fridrik I. učinio stotinu godina prije s Milanom. Nakon što je papinska vojska 1266. kod Beneventa porazila Manfreda, gibelini su definitivno istjerani iz grada »narodnim ustankom« koji su vodili bogati građani, a kojima su se pridružili i gvelfi. Povratak pučana na vlast označio je reformu grad. uprave 1282. kada je reformirana vlast u korist korporacija, uvođenjem kolegija šest cehovskih priora i gonfalonjera (stjegonoša), biranih po četvrtima (Firenca je bila podijeljena na šest grad. rajona, nazvanih sestieri), a predstavnici korporacija ušli su i u dva načelnikova vijeća, u kojima su dotada sjedili samo pripadnici vlastele. Budući da su se u međuvremenu magnati srodili s aristokracijom, u korporacijama je prevladao pritisak »pučke struje«, koju je predstavljala nova poduzetnička klasa, nazvana borghesia (tal. borgo: naselje s atributom grada). Na njihov pritisak izabran je za načelnika pučanin, Giano Della Bella, na prijedlog kojega su 1293. donesene Uredbe o pravdi kojima su iz polit. života isključeni magnati, a u grad. vijeća i za priore mogli su se birati samo građani upisani u korporacije. Članstvo u korporacijama bilo je preduvjet stjecanja statusa građanina (uz posjed nekretnine u gradu). Budući da nije postojala posebna korporacija za one koji su se bavili intelektualnim radom, slikari i kipari su se ugl. upisivali u ljekarnički ceh (zbog miješanja boja, slično ljekarničkoj vještini), dok su obrazovaniji književnici pripadali ugl. notarskom (javnobilježničkom) cehu. Uredbe o pravdi postale su prvi pisani moderni ustav koji je obuhvaćao elemente javnog i privatnog prava, obveze građanina i organizaciju javne vlasti. Uredbama o pravdi uvedena je i dužnost »gonfalonjera pravde«, kao gl. jamca stabilnosti novog poretka. I nakon donošenja Uredbi o pravdi nastavljeni su građ. sukobi, a gvelfska stranka raspala se na »crne«, koji su bili bliži papi i trgovačkoj i financijskoj oligarhiji, i »bijele«, umjerenu borghesiju. Novi sukob podijelio je grad na popolo grasso (debeli narod) i popolo minuto (mršavi narod). Kraj XIII. st. donio je Firenci novi polit. poredak, demografski rast (s 30 000 stanovnika poč. stoljeća na 90 000 potkraj stoljeća), bogatstvo i početak velikih radova na izgradnji nove Firence: korporacije i bogata borghesia financirali su izgradnju crkava i javnih građevina, a sloboda i samosvijest građana stvarali su pogodno ozračje za eksperimente u umjetnosti, osobito slikarstvu s Cimabueom i Giottom, koji su definitivno napustili medievalni, bizantski stil; književnosti s Danteom Alighierijem i poklonicima novoga stila (dolce stil nuovo) uz uporabu vulgarnoga, tj. vernakularnog jezika (lingua fiorentina) nasuprot lat. jeziku društv. elita.

Palazzo Pitti

Poč. XIV. st. procvat su doživjeli trgovina, bankarstvo (klijenti firentinskih banaka Bardija, Peruzzija, Mozzija i Bonaccorsija bili su eur. vladari, ponajprije engleski i francuski, a i sam papa) i proizvodnja tekstila (računa se da se u Firenci proizvodilo oko 10% tekstila – vune, svile i pamučnih proizvoda – od ukupne eur. proizvodnje). Razdoblje gosp. uspona trajalo je do kraja prve pol. XIV. st. kada je izbijanjem stogodišnjega rata engl. kralj Eduard III. postao insolventan, što je izazvalo lančani stečaj firentinskih banaka Mozzi, Scali, Peruzzi, Acciaiuoli i Bonaccorsi, s katastrofalnim posljedicama na grad. gospodarstvo u cjelini. Gosp. nestabilnost izazvala je i polit. nestabilnost pa su međusobno podijeljeni i suprotstavljeni građani potražili rješenje u dovođenju izvanrednog upravitelja, atenskog vojvode Gauthiera de Brienne. Iako je došao uz pomoć magnata, odn. debelog naroda, atenski vojvoda je ubrzo počeo donositi mjere koje su pogodovale mršavom narodu, pa je 1343. organiziran udar kojim je otjeran, a restaurirana je vlast debelog naroda. Vrhovnu je vlast preuzeo gonfalonjer pravde zajedno s osmoricom cehovskih priora, Vijećem dobrih ljudi i šesnaestoricom gonfalonjera, po četiri iz svake nove grad. četvrti u koje je grad bio podijeljen. Crna kuga iz 1348. teško je pogodila Firencu i prepolovila njezino stanovništvo, koje je svedeno na samo 30 000 stanovnika. Velika smrtnost dovela je i do nedostatka radne snage, što je gotovo paraliziralo gosp. aktivnosti. Teškoj situaciji pridružile su se i ratne nedaće pa su ojačali neprijatelji Firence u Toskani (Siena, Pisa, Arrezzo, Pistoia i Lucca) i izvan nje (papa i njegove pretenzije na firentinski teritorij, kao i ambicije franc. vladara da Firencu prisile na savezništvo u gotovo vazalnom odnosu). God. 1376. u Firenci je osnovana nova »magistratura« (političko-upravno tijelo), s nazivom »ratna osmorica«, od osam povjerenika, čija je zadaća bila vođenje ratova protiv sve jačih neprijatelja. Papa Grgur XI. ekskomunicirao je Firentince zbog teškog nameta i oporezivanja klera, a interdikt je opozvao 1378. novi papa Urban VI. uz plaćanje velike odštete. Nezadovoljstvo vlašću magnata izazvalo je i prvu modernu revoluciju proletarijata, koju su na čelu mršavog naroda pokrenuli ciompi, najamni radnici-proleteri vunarskog ceha, tražeći veće plaće i reforme u svoju korist. Ustanak ciompa 1378. doveo je i do institucionalnih reformi, ali je nejedinstvo mršavog naroda dovelo do poništenja reformi 1382. i ponovne uspostave vlasti debelog naroda. Razdoblje između 1382. i 1434. označeno je oligarhijskom vladavinom nekoliko najutjecajnijih firentinskih obitelji iz redova debelog naroda, koje su unatoč magnatskoj dominaciji nastojale onemogućiti degeneraciju republikanskih institucija i stvaranje Sinjorije (Signoria), tj. monarhijske vlasti kojoj je na čelu Signore s nasljednom titulom iz feudalne nomenklature. Iako je vlast bila oligarhijska, to razdoblje obilježava nastanak građ. humanizma i njegove polit. misli i glorifikaciju onoga što se naziva libertas florentina (firentinska sloboda). God. 1427. uveden je katastar, prvi moderni popis imovine i nekretnina, koji je omogućio pravednije oporezivanje, no koji je izazvao i nezadovoljstvo mršavog naroda i novih poduzetničkih slojeva, okupljenih oko jedne nove obitelji, koja se bankarskim i trg. poslovima naglo obogatila, ali je zastupala interese mršavog naroda i novih bogataša koji su tražili preraspodjelu polit. utjecaja. Cosimo de’ Medici, glavar te obitelji, zagovarao je reformu u korist širih slojeva i novih poduzetničkih slojeva koji su se obogatili radom i poslovnim uspjesima. Iako je Cosimo 1433. poslan u progonstvo jer je bio opasan za oligarhijsku vlast, 1434. većina izabranih priora pripadala je medičejskoj struji pa je Cosimo pozvan iz progonstva i slavljen kao pater patriae (otac domovine). Iako je odbio obnašanje javnih dužnosti, vladao je preko svojih pristaša u formalno republikanskim institucijama. Do 1464. sačuvana je vanjska forma republike, a faktičnu je moć imala obitelj Medici, da bi 1464. posebnom odlukom bila uvedena stroga selekcija kandidata za javne funkcije, kojom je onemogućeno protivnicima Medicija da se kandidiraju za te dužnosti.

Palazzo Medici-Riccardi

Razdoblje od 1434. do 1494, do smrti Cosimova unuka Lorenza nazvanog Veličanstveni 1492. i izgona njegova sina Piera 1494, nazvano je »razdobljem Sinjorije«, u kojem je Firenca bila po formi republika, a u biti monarhija s neokrunjenim monarhijskim vladarom, koji nije vladao po formalnim ovlastima, nego preko svojih predstavnika u republikanskim institucijama. Vladavina Cosima, njegova sina Giulia i unuka Lorenza potaknula je novi prosperitet Firence, koja je vještom vanjskom politikom uspjela izboriti i sačuvati neovisnost unatoč jačim silama koje su je ugrožavale. Istodobno je to i razdoblje najvećeg prosperiteta kulture i umjetnosti, jer su Medici bili velikodušni mecene koji su poticali slikarstvo, kiparstvo, arhitekturu, književnost i svaki oblik kreativne aktivnosti. U doba Lorenza Veličanstvenoga u Firenci su se okupili najveći umj. geniji renesanse kao što su Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarotti i Rafael, uz mnogobrojne majstore-slikare, obrtnike, zlatare, književnike, povjesničare, filozofe i druge intelektualce. No Lorenzov sin Piero nije uspio sačuvati neformalni utjecaj faktičnoga vladara, nego je svojom nesposobnošću pridonio jačanju protumedičejske koalicije koja je Medicije zbacila s pijedestala faktičnih vladara i protjerala ih iz grada. Razdoblje između 1494. i 1512. nazvano je i »vladavinom drugog naroda«: u prve četiri godine restaurirane pune republikanske vlasti dominikanac Girolamo Savonarola pokušao je populističkim fundamentalizmom uspostaviti »demokratsku teokraciju«, zagovarajući uvođenje Velikog vijeća od 2000 građana uz proglašenje Isusa Krista pravim vladarom Firence. Savonarola je zagovarao čišćenje od »svjetovne pokvarenosti« i purizam kat. vjere, optužujući papu za raskoš i korupciju Katoličke crkve. Pod prijetnjom interdikta Firentinci su ga optužili za urotu protiv republike i smaknuli ga. »Prava republika« trajala je samo od 1498. do 1512, u razdoblju u kojem je Niccolò Machiavelli obnašao dužnost drugoga kancelara, zaduženog za vanjske poslove i ratovanje. Gonfalonjer pravde postao je pravi, faktični drž. poglavar, a isprva se birao na šest mjeseci, potom tri mjeseca i na kraju na mjesec dana, slično kao što se i knez birao na mandat od mjesec dana u Dubrovačkoj Republici. No kada je na dužnost stupio Piero Soderini, donesena je odluka da dužnost gonfalonjera pravde bude izborna doživotna funkcija, po uzoru na mandat mlet. dužda. Kriza republikanskog uređenja dovela je do konačnog pada Republike 1512, kada su se Medici uz potporu franc. vojske vratili i ponovno preuzeli vlast u svoje ruke, bez republikanske komparserije. Republika je još jednom kratkotrajno restaurirana nakon pada Rima, 1527, no trajala je samo do 1530. Tada su Medici opet zavladali, sve do ugasnuća loze 1737. Krizu republike popratila je i gosp. kriza otkrivanjem novoga trg. puta i novog svijeta, koji je dobio ime po firentinskom pomorcu Amerigu Vespucciju. Restauracija Medicija 1530. nakratko je vratila sjaj Firenci, a 1532. donesen je novi ustav, kojim je Firenca definitivno postala monarhija u obliku vojvodstva s Alessandrom de’ Medicijem na čelu kao nasljednim vojvodom. Nakon ubojstva Alessandra vlast je preuzeo Cosimo I., kojeg je papa ustoličio 1569. za nadvojvodu Toskane, čime je Firenca postala prijestolnica teritorijalne države i izgubila karakter grada-države. Slava Firence prekinuta je izbijanjem velike krize 1620-ih godina, kada je svedena na gotovo trećerazredno tržište, a njezine su manufakture ustuknule pred novim bogatstvom kolonijalnih carstava, kao što su njezini bankari ustupili pred Fuggerovima. Potomci poduzetnih trgovaca, bankara i industrijalaca postali su rentijeri i pretočili svoja bogatstva u nekretnine, živeći od rente i ne upuštajući se u rizične poslovne pothvate koji su njihovim očevima donijeli reputaciju »petog elementa«, kako je Firentince prozvao papa Bonifacije XII. No unatoč krizi i propadanju, Firenca je ostala slavna. Cosimo I. mecenatstvom je pokušao slijediti i obnoviti obiteljsku tradiciju, ali bez velikih rezultata: renesansa je već bila na zalazu, kao što je renesansna umjetnost završila u manirizmu. U zlatno doba firentinske trgovačke i financ. ekspanzije došlo je i do obratnog procesa, ne samo dolaska umjetnika u Firencu nego i svojevrsnog eksporta Firentinaca i firentinskih vještina i znanja u druge gradove i sredine, među kojima važno mjesto pripada Dubrovniku.

Prvi trg. kontakti između Firence i Dubrovnika datiraju potkraj XIII. i poč. XIV. st. Firentinci su dolazili u Dubrovnik kao trg. agenti, a neki od njih nastanili su se u gradu kao zlatari, tkalci, veleprodavači mirodija i uvoznici srebra iz balkanskih rudnika, čija je trgovina išla preko Dubrovnika. Firenca je 1495. imenovala svojega prvoga konzula u Dubrovniku, a Dubrovnik je uzvratio imenovanjem konzula u Firenci. Dubrovački su se trgovci opskrbljivali suknom, svilom i brokatom u Firenci, tako da je 1597. jedan od najpoznatijih firentinskih trgovaca suknom, Francesco Capponi, bio imenovan dubr. konzulom u Firenci. Nije stoga neobično što je Dundo Maroje sina s pet tisuća dukata poslao upravo u »Fjerencu za učinit svîtā«, koje je potom trebao preprodati u Sofiji, o čemu je riječ u drugom prologu. Trg. veze Dubrovnika i Firence nisu bile ograničene samo na trgovinu suknom, srebrom i mirodijama: firentinski umjetnici i obrtnici dolazili su raditi u Dubrovnik, a iz Firence su dolazili učitelji i obrazovani činovnici koji su povremeno radili u kancelariji Dubrovačke Republike. U Firenci je živjela i djelovala mnogobrojna dubr. kolonija – studenti, trgovci, obrtnici i svećenici koji su dolazili izučiti znanja kojima će se poslije koristiti u svojem gradu. Sve do tal. risorgimenta jedna je ulica, u kojoj su obično stanovali Dubrovčani, bila zvana Calle dei Ragusei (Ulica Dubrovčana). Cosimo I. Medici, nastojeći vratiti sjaj, moć i slavu Firence, imenovao je u Dubrovniku 1570. svojega konzula, Bernarda Pescionija, trgovca suknom, koji je osnovao u Dubrovniku i trg. kuću. Stoga i nije čudno što je M. Držić baš u vojvodi Cosimu I. vidio najpogodnijeg adresata za pokušaj reforme polit. uređenja Dubrovnika, po kojem se u Dubrovniku trebalo dogoditi ono što je spasilo Firencu i omogućilo joj trajnu slavu i ugled u svijetu, a to je zamjena isključive vlasti feudalne vlastele novim hibridnim slojevima borghesije i zajedničkim obnašanjem vlasti, stvarajući tako »mješovitu vlast«, koju je Machiavelli držao najboljim oblikom drž. uređenja. Prerastanje grada-države u teritorijalnu državu pružilo je nadu Držiću da bi Cosimo I. mogao imati ambiciju da svoj utjecaj proširi ne samo na Italiju nego i druga područja te bi stoga mogao postati važan čimbenik koji bi mogao utjecati i na unutar. reformu Dubrovnika, da bi Dubrovnik mogao slijediti dinamični obrazac razvoja Firence ne samo kao ekonomske velesile onoga doba nego i kao uzora građanske polit. kulture. Ne zna se kada je Držić stigao u Firencu, no sudeći po navodu iz pisma Cosimu 28. VIII. 1566 (»S Vašim dopuštenjem, u društvu s gospodinom Lukom Sorkočevićem i s gospodinom Franom Lukarevićem, svojim prijateljima i odanim slugama Preuzvišenosti Vaše, otputovat ću krećući pre-ma Dubrovniku, prikazujući se tim plemićima kao da ovdje nisam imao drugoga posla nego sam ostao četiri mjeseca radi zabave«) pretpostavlja se da je to bilo potkraj travnja. Nema sigurnih podataka ni kad je Firencu napustio, kao što je nepoznato je li potom otputovao za Dubrovnik ili za Veneciju, gdje je pouzdano od kolovoza 1563. imao mjesto kapelana venecijanskoga nadbiskupa. U Firenci je tal. jezikom napisao sedam pisama, od kojih se sačuvalo pet (2. VII., 3. VII., 23. VII., 27. VII., 28. VIII.). Da su postojala još dva, zaključujemo posredno: iz rečenice kojom počinje prvo sačuvano pismo (»Vašoj Preuzvišenosti poslao sam općeniti opis grada Dubrovnika i njegove vlade«) te napomene u pismu od 27. VII. u kojem kaže da je Cosimu poslao pismo u kojem navodi da je saznao kako se treba sastati s njegovim tajnikom Bartolomeom Concinom. Tri su pisma upućena Cosimu, a dva njegovu dvadesetpetogodišnjem sinu Francescu. (→ MODELI VLADANJA; POLITIČKE TEORIJE U RENESANSI; UROTA; UROTNIČKA PISMA)