FILM

FILM. U filmskim prikazima razdoblja renesanse uglavnom su se naglašavali oni aspekti koji se odlikuju dinamikom (ratni sukobi, dvorske intrige) pa je temeljno riječ o pustolovno-povijesnim filmovima kakvih su vrhunski primjeri filmovi s Errolom Flynom kao protagonistom, npr. Morski orao (The Sea Hawk, 1940) Michaela Curtiza i Pustolovine Don Juana (Adventures of Don Juan, 1948) Vincenta Shermana. To su vizualno raskošni filmovi koji nastoje što atraktivnije, spektakularnije i detaljnim scenografskim rekonstrukcijama evocirati razdoblje (čemu od 1950-ih znatno pridonosi i širenje tehnike filma u boji), ugl. slobodnog odnosa pre-ma pov. činjenicama, gdje se kombiniraju povijesno zbiljski i fikcionalni likovi, a sama epoha je ponajprije podloga fabule strukturirane u duhu modusa romanse, što omogućuje da filmovi povremeno imaju i alegorijsku domoljubnu funkciju, primjerice Vatra nad Engleskom (Fire over England, 1936) Williama K. Howarda, o engl. pobjedi nad španj. Nepobjedivom armadom. Modus romanse kao dominantan razvidan je i u biogr. filmovima o slavnim renesansnim osobama, umjetnicima i vladarima, koji se prikazuju kao iznimne figure, najčešće s njihovim sentimentalnim životom kao gl. interesom: Privatni život Henrika VIII. (The Private Life of Henry VIII., 1933) Alexandera Korde, Privatni životi Elizabethe i Essexa (The Private Lives of Elizabeth and Essex, 1939) M. Curtiza, Princ lisaca (Prince of Foxes, 1949) Henryja Kinga, o Borgiama, Agonija i ekstaza (The Agony and the Ecstasy, 1965) Carola Reeda, o Michelangelu, Ana od tisuću dana (Anne of Thousand Days, 1969), o Anne Boleyn, i Marija kraljica Škota (Mary Queen of Scots, 1971), oba u režiji Charlesa Jarrota. Ti se filmovi strukturno zasnivaju na izmjeni masovnih i intimističkih prizora, što je inaugurirao Ernst Lubitsch u Anni Boleyn (1920), kombinirajući spektakularne prizore pokreta masa s komornim scenama, u kojima je naglasio razvoj erotskih tenzija i dvojnosti ponašanja likova čime je obogatio konvencije žanra. Nakon toga sporadično će se, ali kontinuirano javljati različiti tipovi nadgradnje žanrovskih konvencija. Marcel L’Herbier je verziju motiva o Don Juanu i Faustu, Don Juan i Faust (Don Juan et Faust, 1922), smještenu u razdoblje renesanse, oblikovao u ekspresionističkom stilu usredotočivši se na motiv dvojnika i ugođaj manirističke nestabilnosti, Abel Gance je u Lukreciji Borgiji (Lucrèce Borgia, 1935) uokvirio radnju Machiavellijevim pisanjem Vladara i njegovim savjetima Cesareu Borgiji, Jacques Feyder je u farsičnom Herojskom kermesu (La Kermese héroïque, 1936) kompozicijama kadra i tonalitetom fotografije aludirao na flamanske slikare razdoblja radnje filma (XVI. st.), a John Ford je adaptaciju drame Maxwella Andersona Marija Škotska (Mary of Scotland, 1936) režirao kombinacijom postekspresionističkog osvjetljenja i klasicističkih kompozicija koje su naglašavale koncepciju junakinje kao romantičarske mučeničke figure. Fred Zinneman je paradigmatskim primjerom film. adaptacije oslonjene na glumačke izvedbe Čovjekom za sva vremena (A Man for All Seasons, 1966), prema drami Roberta Bolta, sukob Thomasa Morea i Henrika VIII. predočio i kao osobni sukob, ali i sukob posvećenosti vjerskom moralu i pravnom legalizmu te težnji za apsolutnom polit. moći, Miklós Jancsó je u filmu Srce tiranina ili Boccaccio u Mađarskoj (A zsarnok szíve, avagy Boccaccio Magyarországon, 1981), s radnjom na dvoru Matije Korvina, dao parabolu u duhu tendencija polit. filma, a Daniel Vigne je u Povratku Martina Guerrea (Le Retour de Martin Guerre, 1982), prema stvarnom procesu iz sred. XVI. st., pokušao ponajprije rekonstruirati mentalitet epohe u provincijskoj sredini. Sveobuhvatnu dekonstrukciju žanrovskog pristupa proveo je Roberto Rossellini u filmu Doba Cosima Medicija (L’età di Cosimo de’ Medici, 1972), spoju igranog filma i film. eseja, u kojem su, suprotno dotadašnjoj praksi, likovi isključivo figure ideja, naglašavaju se aspekti svakidašnjega materijalnog života, a interes postaje film. predstavljanje uspona novih političkih i umj. težnji u dugim kadrovima-sekvencama. Veće ili manje revizionističke pristupe (u duhu postmodernizma) žanrovskoj film. slici renesanse pružit će Derek Jarman biogr. filmom Caravaggio (1986), u kojem je redateljeva karakteristična transgresivna poetika našla ekvivalent u citatnom odnosu prema Caravaggiovu slikarstvu, Patrice Chéreau adaptacijom romana Alexandrea Dumasa Kraljica Margot (La Reine Margot, 1994), s alegorijskim implikacijama teze o nesnošljivosti kao konstanti eur. povijesti i portretiranjem epohe na rubu barbarskoga, Shekhar Kapoor u biografijama Elizabete I. Elizabeth (1998) i Elizabeth: zlatno doba (Elizabeth: The Golden Age, 2007) te John Madden filmom Zaljubljeni Shakespeare (Shakespeare in Love, 1998), prema scenariju Toma Stopparda, koji prepleće historiografsko i biografsko s fiktivnim pa i metafikcijskim, a na podlozi pomno rekonstruiranoga renesansnog Londona i arhitekture elizabetanskog teatra. Vicente Aranda je u Ivani Ludoj (Juana la Loca, 2001), o kastiljanskoj kraljici s poč. XVI. st. prikazao to razdoblje kao obilježeno »viškom strasti«, dok je Ermano Olmi u filmu Vojničko zvanje (Il Mestiere delle armi, 2001), o posljednjim danima kondotjera Giovannija de’ Medicija de le Bande Nere za pohoda Karla V. na Rim 1526. predočio junaka kao istodobnu žrtvu tehnol. napretka i figuru idealnoga renesansnog viteza, napose se nadahnjujući slikarstvom razdoblja (portretima Holbeina mlađeg za prikaz mantovskog dvora i njem. generala, Bronzinovim portretom Cosima I. Medicija za krupne planove protagonista, slikama Piera della Francesce za eksterijere, slikom Krista Andreje Mantegne za prizor mrtvog protagonista). Zasebno mjesto među filmovima s radnjom smještenom u epohu renesanse imaju adaptacije samih renesansnih djela suvremene tematike, najčešće pojedinih drama Williama Shakespearea. Najviše su ekranizirani Hamlet, Romeo i Julija i Othello. Od ekranizacija Hamleta najistaknutije su one Laurencea Oliviera (1948) i Grigorija Kozinceva (Gamlet, 1964), obje postekspresionističkoga vizualnog prosedea. Prva je pružila primjer kasnijim ekranizacijama u smislu filmiziranja predloška (npr. Hamletovi solilokviji dani su kao izvanprizorni komentar, dok je sam lik nijem i zamišljen u kadru), a reference na epohu ugl. su kontekstualne. U drugoj je pak naglašena materijalnost, pa u tom smislu i »povijesnost« prikazanoga svijeta. Među ekranizacijama Romea i Julije, ona hollywoodska Georgea Cukora (Romeo and Giuliet, 1936) i talijanska Renata Castellanija (Giulietta e Romeo, 1954), primjer su akademskih ekranizacija raskošne scenografije, pri čemu se Cukorov film odlikuje karakterističnim hollywoodskim romantizmom, dok se Castellanijev, prigušenije romantični, odlikuje simboličkom uporabom boje (za sugeriranje psih. stanja likova) i asocijacijama na renesansno slikarstvo. Verzija u režiji Franca Zeffirellija (Romeo and Juliet, 1968) naglašava pak duh buntovništva analogan onodobnoj suvremenoj situaciji. Prva važnija ekranizacija Othella bila je ona njemačka, ekspresionistička, u režiji Dimitrija Buchowetzkoga (1922). Orson Welles je svojom (1952) ponudio vrhunski primjer tzv. kongenijalnih ekranizacija; eliminiravši gotovo pola izvornog teksta te miješajući dijaloge iz različitih činova i scena, nastojao je ostvariti film. ekvivalent Shakespeareovih stihova izrazito retoričkom režijom zasnovanom na dinamičnim kadrovima, neobičnim rakursima, neoekspresionističkom osvjetljenju i kompozicijama s naglašenom dijalektikom svjetla i tame koji dosežu i metaforičku razinu (kontrast tamnog Othella i blijede Desdemone) te simboličkom funkcijom objekata i cikličkom narativnom strukturom stvarajući manirističku cjelinu. Ekranizacija Sergeja Jutkjeviča (1955) dijelom je u tom smislu kontrapunkt Wellesovoj; u slikovitom koloru, naglašava junakovo traženje za duhovnim mirom u okružju laži pa je tumačena i kao polit. alegorija staljinizma. Česte su i ekranizacije Shakespeareovih komedija s radnjom u renesansnoj epohi: Ukroćena goropadnica (The Taming of the Shrew, 1967) F. Zeffirellija, Mnogo vike nizašto (Much Ado About Nothing, 1993) Kennetha Branagha, Mletački trgovac (The Merchant of Venice, 2004) Michaela Radforda. Renesansne epohe dotiču se i ekranizacije pojedinih Shakespeareovih pov. drama: Rikard III. (Richard III., 1955) L. Oliviera na podlozi stiliziranoga kolora usredotočuje se na naslovni lik, koji je portretiran kao paradigmatska makijavelistička figura, dok je film Ponoćna zvona (Chimes at Midnight, 1966) O. Wellesa zasnovan na prizorima s Falstaffom u više drama (prvi i drugi dio Henrika IV., Henrik V., Vesele žene windsorske), koncipiran kao svojevrsna melankolična tužaljka za nestankom zlatnog doba i životne spontanosti oličene u Falstaffu pred polit. pragmatikom nastajućega modernog doba. Uz kinematografske filmove, realizirani su i mnogobrojni televizijski naslovi (drame i miniserije) s radnjom smještenom u renesansu, ugl. shakespeareovske i biogr. tematike.

V. Bulajić, Libertas, 2006.

Veljko Bulajić, Libertas, 2006.

S obzirom na općenito malen broj hrv. filmova s radnjom u daljoj prošlosti, jedini cjelovečernji hrv. kinofilm ambijentiran u razdoblje renesanse slobodna je obradba biografije M. Držića, Libertas (2006) Veljka Bulajića, u kojem se naglašava sprega Držićeve komediografije i polit. stajališta. U televizijskoj su produkciji realizirani naslovi Petar Hektorović (prema scenariju Veljka Barbierija, u dva nastavka: Trag u nepoznatom i Tvrdalj i ribarenje) te Marin Držić i njegovo doba (prema scenariju Hrvoja Hitreca), oba u režiji Ljiljane Jojić. To su rekonstrukcijski dokumentarni filmovi koji kombiniraju komentar, uporabu arhivskih materijala, snimke čitanja odn. izvedbi ulomaka iz djela, suvremene dokumentarne snimke i igrane scene snimane u autentičnim ambijentima. Marin Držić i njegovo doba sastoji se od četiri dijela: Dubrovački klerik daje uvod u Držićevu biografiju i predočava onodobni Dubrovnik, Zabranjena komedija prikazuje Držića za studija u Sieni, njegovu službu kod grofa Christopha Rogendorfa te prve izvedbe njegovih komedija, Gospodar komedije tematizira Držićevo zrelo razdoblje stvaralaštva (Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup), a Urotnik Držićeva firentinska pisma, boravak u Veneciji, tiskanje Tirene i smrt.

Autor: Bruno Kragić