FERDINAND I

FERDINAND I., rimsko-njemački car (Alcalá de Henares, 10. III. 1503 – Beč, 25. VII. 1564).

Rota, Ferdinand I

Martin Kolunić Rota, Ferdinand I., 1575,
Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Grafička zbirka

Sin Filipa I. Habsburgovca i Ivane Lude, vladarice Kastilje. Kao brat rimsko-njem. cara Karla V. od 1521. upravljao je austr. zemljama. Nakon Mohačke bitke (1526), zahvaljujući braku s ugarskom i češ. princezom Anom Jagelović, izabran je za kralja Ugarske i Češke, a 1. I. 1527. Hrvatski sabor u Cetingradu izabrao ga je za hrv. kralja. No, dio hrvatskog i ug. plemstva pristao je uz erdeljskoga kneza Ivana Zapolju, okrunjenog iste godine na Slavonskom saboru u Dubravi kraj Čazme. Zbog toga su se na području Ugarske sljedećih nekoliko godina usporedno vodila dva rata – obrambeni protiv Osmanskoga Carstva te građanski između pristaša Ferdinanda I. i Ivana Zapolje. Iako je Ferdinand prilikom prihvaćanja hrv. krune obećao braniti Hrvatsko Kraljevstvo od svih napada, 1527. Osmanlije su zauzeli Obrovac i Udbinu, a poč. 1528. Jajce i Banju Luku. Savez Ivana Zapolje sa sultanom Sulejmanom II. Zakonodavcem dodatno je zaprijetio sigurnosti stečevina pod Ferdinandovom krunom, a 1529. osman. trupe zaprijetile su i Beču. Građanski rat trajao je do primirja 1530, odn. do mira u Velikom Varadinu (24. II. 1538), a mirovnim sporazumom iz 1562. Ferdinand se Osmanlijama obvezao na plaćanje danka za habsburške posjede u Ugarskoj. Ferdinand je, kao namjesnik Karla V., 1531. bio izabran i za njem. kralja. Međutim, odnosi s bratom su se pogoršali jer je Karlo predvidio da ga na carskom prijestolju naslijedi sin Filip (Filip II.). Mir između braće bio je postignut zahvaljujući Ferdinandovoj uspješnoj vjerskoj politici, kojom je pridonio uspostavi Augsburškoga mira (1555), čime je do 1618. osiguran vjerski mir u Europi. No, svoj cilj, ponovno ujedinjenje katolika i protestanata, nije uspio u potpunosti ostvariti, ponajprije zbog toga što nije mogao odstupiti od zahtjeva da biskupi zadrže nadzor nad svjetovnom vlašću. Mnogobrojnim reformama ojačao je središnju vlast u austr. zemljama, a iako nije uspio ispuniti sve preuzete obveze u vezi s obranom zemlje, 1556. osnovao je Dvorsko ratno vijeće kao središnji ured za obranu zemlje od Osmanlija. Nakon abdikacije Karla V. izabran je 1556. za rimsko-njem. cara, a na vlast je stupio 1558. Iako su zemlje pod njegovom vlašću (Češka, Ugarska i Hrvatska) bile povezane samo personalnom unijom s austr. zemljama, nastojao je tu uniju učiniti realnom.

Ne postoje izravne vijesti o Držićevim kontaktima s rimsko-njem. carem, no neki autori pretpostavljaju takvu mogućnost, osobito ako se uzme u obzir Držićevo urotničko djelovanje potkraj života. Tijekom 1540-ih bio je dva puta u službi Christopha Rogendorfa, s kojim je putovao do Beča i Carigrada. Za tu službu preporučio ga je dubr. vlastelin Marin Stjepanov Džamanjić, koji je u to doba bio gl. predstavnik prošpanjolske politike u Dubrovniku. Tijekom tih putovanja Držić je dolazio u dodir s pripadnicima obitelji Bočinčić, koji su se u Austriji oslanjali na pomoć Ferdinanda I. i kovali urote protiv dubr. vlasti. Ferdinandova brata Karla V. Držić spominje u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566, u kontekstu prijateljskih odnosa koje je Dubrovnik održavao s mediteranskim zemljama,sve do Španjolske.

Autor: Gordan Ravančić