FALIŠEVAC, DUNJA

FALIŠEVAC, DUNJA, hrvatska književna povjesničarka (Požega, 3. II. 1946).

Završila studij jugoslavenskih jezika i književnosti i komparativne književnosti (1970) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje se 1971. zaposlila na Katedri za stariju hrvatsku književnost. Doktorirala 1983. temom Poezija Dživa Bunića Vučića. Temeljna su područja njezina zanimanja dopreporodna hrv. književnost, osobito ranonovovjekovna epika u stihu, retorika i knjiž. antropologija. Najvažnije su joj knjige Hrvatska srednjovjekovna proza (1980), Ivan Bunić Vučić (1987), Stari pisci hrvatski i njihove poetike (1989), Smiješno & ozbiljno u staroj hrvatskoj književnosti (1995), Kaliopin vrt (1997), Kaliopin vrt II (2003) i Dubrovnik – otvoreni i zatvoreni grad (2007). Uredila je Zbornik Milana Ratkovića (Croatica, 1987, 26–27–28, s Josipom Bratulićem), Književni barok (1988, sa Živom Benčić), Hrvatski književni barok (1991), Tropi i figure (1995, sa Ž. Benčić), Čovjek, prostor, vrijeme (2006, sa Ž. Benčić). S Josipom Liscem i Darkom Novakovićem 2002. pokrenula je znanstveno-filološku seriju Hrvatska književna baština.

O M. Držiću objavila je raspravu Smiješno i komično u Držića (1991) te napisala predgovore za dva izdanja njegovih djela (Dundo Maroje, Sysprint, Zagreb, 1996; Novela od Stanca – Skup, Konzor, Zagreb, 1996). Oslanjajući se na zapažanja o prirodi smijeha autora kao što su Sigmund Freud, Mihail Bahtin, Hans Robert Jauss, u perspektivi distinkcije između smiješnog i komičnog tumači drame Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Grižula, u kojima je izvor komičnoga situacija u kojoj likovi vlaha ljubav prema mitol. bićima (vilama) svode u kategorije niskoga, materijalno-tjelesnoga, često nevješto oponašajući petrarkistički diskurs, čime ga parodiraju. Komičnost Stanca u Noveli od Stanca proistječe iz njegove želje da se pomladi, čime ne narušava kakvu društv. normu, nego jednostavno želi obradovati mladu suprugu Mionu, naivno misleći da može izbjeći biološke zakone. U komediji Arkulin pronalazi i elemente smiješnoga i komičnoga, ponajprije u liku Arkulina. Pomet je jedini Držićev lik koji se humorom brani od soc. poniženja, koji proizvodi humor jer se s pomoću njega rasterećuje, ruga se »realitetu koji ga vrijeđa« te stječe prevlast nad njim. Psihoanalitička interpretacija Pometova humora vodi zaključku da su »Pometovi humoristični stavovi dokaz pobjede i trijumfa njegova narcizma, koji je izvojevao pobjedu nepovredivosti ega i koji je afirmirao onu psihičku jezgru koju je Freud nazvao Nad-ja, Super-ego«. U Držićevu opusu razlikuje literarnu, situacijsku, karakternu i antropološku komiku, a likove – s obzirom na izvore komike – dijeli u dvije skupine: likove čija se komičnost gradi na parodiranju i travestiranju literarnih konvencija te one koji su smiješni sami po sebi.

Autor: Milovan Tatarin